Čestitka fra Vjenceslavu Janjiću za zlatni jubilej u novinarstvu

Fra Vjenceslav Janjić, redovnik, franjevac, vukovarski župnik i legenda hrvatskoga katoličkoga novinarstva, u mjesecu veljači 2016. navršio je velik jubilej: 50. novinarski rođendan. Tom, zlatnom obljetnicom novinarskoga djelovanja, radosno mu, u ime kolega iz Glasa Koncila, izričem najsrdačnije čestitke!

Iako bi bilo posve opravdano o slavljeniku govoriti sažimljući njegov novinarski put (član je Hrvatskoga katoličkoga novinarskoga društva još od 1990., zadnjih pet desetljeća javljao se kao dopisnik u svim važnijim /katoličkim/ medijima, pokretao je glasila u zajednicama u kojima je služio, u Hrvatskoj i inozemstvu, osobito je zaslužan za pokretanje vjerskih radijskih emisija nakon hrvatskoga osamostaljenja, kojima je osnaživao duh vjernika i za najgorega rata, pisao je knjige, sudjelovao na brojnim novinarskim skupovima, za doprinos kulturi Redom Danice hrvatske odlikovao ga je i predsjednik Tuđman…) to u ovoj čestitki ne ćemo činiti ne samo stoga jer nadilazi njezin prostor nego i zato što novinarski put o. Janjića nije niti izbliza dovršen.

Ipak, pedeseti jubilej bavljenja novinarstvom zahtijeva da se spomene početak. U slučaju o. Janjića, riječ je o pretužnom početku, kojemu su svjedočili čitatelji Glasa Koncila od 3. veljače 1966. godine. U tom, 3. broju u godini, objavljen je na 13. stranici tekst 16-godišnjega mladića Antuna Janjića pod naslovom „Otišla je Vida bez riječi i plača“. U njemu je u malo riječi potanko opisao veliku obiteljsku tragediju, smrt svoje sestrice Vide koja je izgorjela ne dočekavši svoj peti rođendan. Taj tekst iako je potresan, topao, pun ljubavi, natopljen suzama – i dalje je novinarski.
Naime, događaj je pisan ne samo okom brata, tužnoga očevidca tragedije, nego i novinara koji je javnost izvijestio da je djevojčica gorjela a da nije plakala te da se za smrt pripremila, na neki ju način i predosjetivši, odjenuvši za tu prigodu svoju najljepšu haljinu - što je u najmanju ruku čudesno.

Ne ćemo pogriješiti ako i cjelokupan novinarski pristup o. Janjića gledamo kroz prizmu brata, fratra i novinara. On pišući, izvještavajući bilo glasom bilo perom, ostavlja dojam da s događajem, sa sugovornicima, s čitavim ozračjem iz kojega izvještava uvijek obiteljski suosjeća, ide događaju ususret kao čovjek Crkve, nastoji publici približiti dušu sugovornika, ne odričući se svojega identiteta. Evo, samo je proteklih mjeseci javnosti otkrivao životne priče stanovnika vukovarskoga kraja, hodao je s fotoaparatom poplavljenim područjima, razgovarao s katoličkim svećenicima i muslimanskim imamima, i izvještavajući nikada nije zaboravio svoju rodnu grudu – Bosansku Posavinu i svoje Vidovice. On je pisac vrckavoga duha, osebujnoga stila, ozbiljno zainteresiran za život ljudi i domovine, koji narodu često govori jezikom naroda, hrvatskoga naroda i hrvatske Domovine koju neizmjerno voli, toliko da je odlučio najzrelije pastoralne godine provesti u dijelu domovine čije su rane još uvijek otvorene.

Branimir Stanić, zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila