Dočekao ga je gvardijan i čuvar Svetišta fra Dragan Grizelj, vikar samostana i magister novaka fra Josip Ivkić te braća novaci fra Jure Milković, fra Ivan Švogor, fra Demej Jarni i fra Edvin Strle.

“Došli ste na Trsat, najstarije i najljepše marijansko svetište u Hrvatskoj, zaogrnuto osobitom Božjom prisutnošću”, pozdravio je gvardijan nuncija.

Nuncij se zadržao u molitvi pred likom Majke Božje Trsatske gdje je zajedno s braćom otpjevao drevnu marijansku antifonu Salve Regina.

“Lijepo mi je bilo zastati pred likom Gospe Trsatske i od nje tražiti milost da me učini oruđem svoga mira i ljubavi u zemlji gdje trenutno obavljam službu apostolskoga nuncija”, rekao je nuncij.

Gvardijan fra Dragan proveo ga je kroz baziliku, kapelu zavjetnih darova, riznicu, stari samostan i ljetnu blagovaonicu gdje je bilo druženje i okrjepa.

Nuncij Girelli potpisao se u knjigu uspomena Franjevačkoga samostana Trsat.

Ostavio je na braću lijep dojam zbog svoje jednostavnosti, neposrednosti i srdačnosti.

Na ovom jubileju okupilo se oko dvjestotinjak bračnih parova koji su se prisjetili brojnih ljudi, susreta i milosti koje su obilježile proteklih pedeset godina djelovanja ove zajednice. Posebno je naglašena važnost rada s obiteljima i bračnim parovima, koji i danas ostaje jedan od najvažnijih zadataka Crkve.

Svečano misno slavlje predvodio je mons. Mijo Gorski u zajedništvu s desetoricom svećenika. U svojoj homiliji dotaknuo se i odgoja djece, istaknuvši kako nije uvijek loše kada se djeca opiru i postavljaju pitanja, jer to pokazuje da razvijaju vlastiti stav i osobnost.

Zahvalni za sve što je Hrvatska zajednica bračnih susreta učinila tijekom proteklih desetljeća, molimo Gospodina da i dalje blagoslivlja njihov rad, sve bračne parove i obitelji koje kroz ovu zajednicu pronalaze podršku, ohrabrenje i rast u međusobnoj ljubavi.

Mir i dobro!

Poruku prenosimo u cijelosti, a može se preuzeti i ovdje.

Sionu za ljubav neću šutjeti

Poruka generalnog ministra manje braće o ratu na Bliskom istoku

Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati (Iz 62,1).

Već dugo me prati jedno pitanje: dokle je moguće šutjeti pred zlom koje ranjava svijet?

Kao vjernik, kao manji brat i kao Generalni ministar bratstva koje je stoljećima prisutno u Svetoj zemlji, osjećam da je došao trenutak da progovorim.

U ovom promišljanju isprepliću se, s jedne strane, strah od zauzimanja stava i sumnja, a s druge strane, evanđeoski imperativ da progovorim u ime svoje braće raspoređene po cijelom svijetu, posebno zbog situacija koje već godinama uznemiruju Bliski istok, gdje smo mi, manja braća, prisutni: od Izraela do Palestine, od Jordana i Libanona do Sirije.

Više puta sam bio u tim zemljama, također i posljednjih godina. Susreo sam majke koje plaču za svojom djecom, obitelji prisiljene napustiti svoje domove, ljude koji unatoč svemu i dalje ne gube nadu. Posebno me dotaknula situacija mladih, koji ne vide budućnost i često žele samo pobjeći. Kako im prigovoriti?

Nedavni prizori prevršili su mjeru: u Izraelu i Gazi, na jugu Libanona sve do Beiruta, a u posljednjim satima u Taybehu, gradu koji se prema tradiciji povezuje s biblijskim Efrajimom, u koji se Isus povukao prije svoje muke.

Pred tisućama i tisućama mrtve djece, pred žrtvama nasilja koje pogađa ljude svih dobi i svih okolnosti, pred neselektivnim razaranjem koje za sobom ostavlja spaljenu zemlju, pred otimanjem teritorija i prava narodima, osjećam potrebu ponoviti s prorokom: baš zato što volim, zato što volimo Jeruzalem i čitavu tu zemlju — kolijevku različitih naroda od najdublje starine — ne možemo više šutjeti.

Potpuno preuzimam odgovornost za ove riječi, izgovarajući ih sa strahom, ali i sa slobodom savjesti.

Želio bih da svi narodi vide pravdu i slavu Jeruzalema (usp. Iz 62,2) i da ga nazovu novim imenom, koje samo Bog može dati i koje nikakva ljudska strategija nikada neće moći izmisliti.

Želio bih da nitko više ne zove Jeruzalem »napuštenim«, niti njegovu zemlju »opustošenom« (usp. Iz 62,4). A pred potpunim razaranjem domova i ljudskih života, snažno i bolno se nameće pitanje: dokle?

Dokle će moć pretendirati da nekažnjeno može razarati, a nekolicina odlučivati o tome tko će živjeti, a tko umrijeti — djeca, mladi na rave-zabavi, obitelji u Izraelu, Gazi, na Zapadnoj obali, u Libanonu?

Dokle će djeca i dalje plaćati cijenu ratova odraslih?

Dokle će zakon jačega biti smatran važnijim od prava i ljudskog dostojanstva?

I dokle će se ovo događati i u Ukrajini te u mnogim drugim dijelovima svijeta, pogođenima nasiljem, tlačenjem i ratovima bez kraja, koji su gotovo postali vrijednost sami po sebi?

I dokle ćemo ostati u tišini, predani banalnosti zla, uplašeni posljedica koje bi mogle donijeti riječ prosvjeda, možda samo iz želje da ostanemo mirni i da na sebe ne preuzmemo bol svijeta?

Kao hodočasnik koji je mnogo puta bio u Svetoj zemlji, naučio sam da ta zemlja za sve ima jedinstvenu simboličku snagu. Mi kršćani njoj nismo strani: ovdje su naši oci tražili lice Božje, ovdje je hodio Krist, i ovdje njegova Crkva o njemu i danas svjedoči, kroz protok vremena. Nijedan narod joj nije stran: ni narod Saveza, ni Kristovi učenici, ni vjernici islama.

Zato nam trebaju stražari na tvojim zidinama, Jeruzaleme, koji ne umuknu ni danju ni noću, podsjećajući na Gospodnja obećanja (usp. Iz 62,6). I ni Gospodinu ne želimo dati počinka, dok ponovno ne podigne Jeruzalem i ne učini ga slavom zemlje (usp. Iz 62,7).

Ne dajemo si počinka, Gospodine: kao manja braća koja i dalje ostaju u toj zemlji, otkad smo u nju stigli u vrijeme svetog Franje Asiškoga. Vjerni narodima koji u njoj žive — predani čuvanju svetišta i prihvaćanju hodočasnika, pastoralnom djelovanju i odgoju u školama, dijalogu, socijalnim i kulturnim djelima — želimo i dalje hoditi tim putem, čistiti ga od kamenja, podizati zastavu mira (usp. Iz 62,10).

Ne možemo i ne želimo ostati neutralni, nego graditelji mira, djelatnici pravde, sposobni osuditi zlo s koje god strane dolazilo.

Nikakav politički, religijski, strateški ili vojni razlog ne može opravdati negiranje nepovredivog dostojanstva svake ljudske osobe, bez iznimke.

Biramo ostati, i onda kad se naša nazočnost možda više neće smatrati poželjnom. Biramo ostati s poniznošću malenih i s otvorenošću onih koji su od Isusa iz Nazareta naučili Bogu dati ono što je Božje, a caru ono što je carevo.

Ne želimo ostati neutralni ni mi koji ne živimo u Svetoj zemlji, ali koji je volimo i predstavljamo svijetu kao zemlju mira. Učimo od mnoge braće i sestara koji, koracima mira i pomirenja, hode zemljom natopljenom krvlju najmanjih, gdje odjekuje arogancija nekolicine moćnika koji pretendiraju vladati svijetom, prkoseći jedinoj sili: sili ljubavi svemogućeg i milosrdnog Boga, koji želi mir i sreću sve svoje djece.

Ne želimo samo općenito prizivati mir, nego po imenu nazvati ono što ga sprječava i što ga može učiniti i nemogućim. Želimo iznositi riječi i geste mira, zauzeti stav stojeći uz one koji trpe — s koje god strane bili — podižući glas da najmanji ne bi postali žrtve nasilja oholih.

Brat Franjo posla nas u svijet s jednostavnom riječju: Gospodin ti dao mir! Želimo nastaviti tu riječ uzvikivati i ostvarivati svojim životom i naviještanjem, zajedno sa ženama i muškarcima dobre volje.

Danas mir ne može biti samo želja. Mora postati izbor, odgovornost, zauzimanje stava u korist života svake osobe i protiv svega što ga ponižava i razara. Obvežimo se, svatko prema svojoj odgovornosti, pretvoriti taj izbor u konkretna djela.

U tom duhu i s pouzdanjem, predajem ove siromašne riječi onima koji ih budu htjeli čuti, i još jednom predajem i naš vlastiti život djelu mira i pravde. U neprekidnom zagovoru, pozdravljam sve u Gospodnje ime i sa živim bratstvom.

fra Massimo Fusarelli, ofm

Generalni ministar

Rim, 13. lipnja 2026.

Blagdan svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika Kustodije Svete zemlje

U svečanosti su sudjelovali: vlč. Marko Crnjak, župnik župe Zavalje svećenik banjalučke biskupije i upravitelj Katoličkog školskog centra „Ivan Pavao II.“ u Bihaću; zatim braća iz Provincije fra Vlado Mustač, gvardijan u Varaždinu, fra Zdravko Lazić zlatomisnički propovjednik, fra Milan Krišto, fra Zdravko Jakobović; braća franjevci na službi u Bihaću fra Ivan Tučić, župnik i fra Ivan Lovrić, župni vikar. U koncelebraciji su bili su prisutni svećenici Slunjskog dekanata: preč. Šimo Božić, dekan i župnik župe Slunj i upravitelj župe Hrvatski Blagaj, vlč. Ante Luketić župnik župâ Rakovica i Lađevac, vlč. Dino Rupčić upravitelj župâ Drežnik Grad i Vaganac, iz Udbinskog dekanata mons. Mile Čančar župnik župe Korenica, te iz Trešnjevačkog dekanata iz Zagreba iz župe sv. Marka Križevčanina župni vikar vlč. Ivan Vujević.

Prije početka misnog slavlja župnik župe Zavalje vlč. Marko Crnjak izrazio je pozdrav i dobrodošlicu fra Petru, kao i članovima njegove obitelji te svim ostalim župljanima i vjernicima. Izrekao je kako fra Petra svi u Zavalju od milja nazivaju fra Pepo i doživljavaju ga kao svojega domaćeg sina. Stoga su mu uručili prigodne poklone od kojih se posebno ističe svečana misnica u kojoj je zlatomisnik odmah slavio svoju zlatnu misu.

Na početku euharistijskog slavlja zlatomisnik fra Petar ukratko se spomenuo svoje rodbine i svih koji su mu bili darovani na putu svećeništva kroz ovih pedeset godina i za koje sada Bogu zahvaljuje ovom svetom misom.

U prigodnoj homiliji fra Zdravko Lazić spomenuo je važnost svećeničkog poslanja u kojemu sudjeluje cijela obitelj kroz odgoj i vjerničko svjedočenje. Prikazao je ukratko pojedine etape životnoga poziva fra Petra na način sv. Franje Asiškoga kojemu je i posvećena ova župa, a ujedno se nalazimo u jubilarnoj godini 800. obljetnice smrti sv. Franje. U središnjem dijelu homilije propovjednik je posebno progovorio o euharistijskom obliku života prema Ivanu Pavlu II. koji treba oblikovati svakoga svećenika. Posebno se spomenuo danâ progonstva iz Hrvatskog Čuntića kada je fra Petar ostao s vjernim pukom i dijelio s njime iskustvo odlaska, kao i, kasnije iskustvo povratka, u Čuntić. Ovo vrijeme tražilo je povjerenje u Božje vodstvo. Posljednjih godina služenja u Čuntiću zlatomisnik je trebao proći još jedno iskušenje; sada u obliku potresa, gdje je ponovno trebalo donositi nadu protiv straha. Fra Petar se nije umorio ni tada u svojoj službi pastira kojemu je bilo povjereno malo stado vjernika. Na kraju homilije propovjednik je spomenuo i jednu trajnu povezanost fra Petra sa svojim zavičajem o čemu posebno svjedoči njegova knjiga „Trag svetosti Župe Zavalje“.

Na završetku euharistijskog slavlja svoju zahvalu u ime cijele župne zajednice izrekao je vlč. Marko Crnjak, župnik župe u Zavalju. On je u svojem govoru ukratko ocrtao svećenički životni put i poslanje fra Petra Žagara. Bilo je dojmljivo uočiti koliko je fra Petar i danas povezan s vjernicima ove župe, kao i sve napore u koje se i sam ugradio u obnovi ove župne crkve nakon domovinskog rata.

Prije završnog blagoslova fra Petar je izrekao kratku zahvalu, prije svega Bogu što ga je pozvao, svojoj obitelji, svojoj braći Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, prisutnim svećenicima, zatim svima koji su se ugradili u ovo slavlje svatko u svom poslanju: ministrantima, pjevačima, svim župljanima i svima koji su pomogli kako bi se nakon slavlja zlatne mise svi prisutni mogli okrijepiti za zajedničkim stolom. Nakon svečanog blagoslova uslijedilo je pojedinačno čestitanje i susret sa zlatomisnikom te zajednički objed za sve prisutne vjernike.

Misno slavlje u zajedništvu s gvardijanom fra Slavkom Milićem i ravnateljem škole fra Ivanom Crnkovićem predvodio je novi provincijalni ministar fra Ivica Jagodić. On je u prigodnoj homiliji podsjetio kako tim slavljem žele Bogu zahvaliti za 30 godina života te franjevačke klasične gimnazije, zahvaliti za tisuće mladih koji su prošli kroz njezine učionice, ali još više kroz školu života, odgovornosti, prijateljstva i vjere. Prisjetio se i zahvalio fra Domagoju Šimunoviću, osnivaču i prvom ravnatelju gimnazije na viziji koju je imao, a koja je postala stvarnost itekako prepoznatljiva po plodovima. „Trideset godina znači da je jedna ideja postala baština, jedna vizija stvarnost, jedno sjeme stablo koje donosi plodove“, naglasio je provincijal.

Aktualizirajući Isusove riječi upućene apostolima, a i svakom kršćaninu da smo svjetlost ovoga svijeta provincijal Jagodić u homiliji je ustvrdio da se s ponosom može reći da je ta klasična gimnazija tijekom 30 godina nastojala biti upravo to  – svjetlost. „Svjetlost znanja otvara horizonte, pomaže razumjeti svijet, povijest, kulturu, prirodu i samoga sebe; svjetlost odgoja gradi karakter, uči odgovornosti; svjetlost kulture čuva dušu jednog naroda i svjetlost vjere daje smisao svim drugim svjetlostima jer otkriva da čovjek nije slučajnost nego Božje ljubljeno dijete, otvara pogled prema vječnosti i pomaže prepoznati Božju prisutnost u svakodnevnom životu, daje odgovor na pitanja koja nijedna kultura ne može do kraja riješiti; tko sam, zašto živim i kamo idem. Kada se susretnu ove svjetlosti; znanje koje traži istinu, odgoj koji oblikuje srce, kultura koja oplemenjuje duh i vjera koja otvara nebo, tada nastaje ono što je oduvijek bio ideal franjevačkog odgoja – cjelovit čovjek“ zaključio je provincijal Jagodić.

Čestitajući učenicima završetak jedne školske godine posvijestio im je da u sebi nose darove koje je Bog stavio u njih, sposobnosti koje trebaju razvijati, dobrotu koja može mijenjati živote drugih  i vjeru koja može donositi nadu. Zahvalio je profesorima na trudu i ljubavlju s kojom su prenosili znanje i odgajali učenike, a roditeljima na povjerenju. Na kraju je ustvrdio: „Jedan čovjek ispunjen vjerom može osvijetliti cijelu svoju obitelj, jedan učitelj može oblikovati generaciju, a jedna škola može oblikovati budućnost jednoga grada i naroda. Krist danas s povjerenjem gleda u vas i govori  -Vi ste svjetlost svijeta! Neka ova franjevačka klasična gimnazija i u godinama koje dolaze ostane mjesto gdje se rađaju ljudi znanja, srca i Evanđelja“.

Uz prigodan dar, zahvalu provincijalu što je po prvi puta kao provincijal predvodio u toj crkvi misu zahvalnicu uputili su ravnatelj Crnković i gvardijan Milić.

Slavlje su pjevanjem uveličali učenici gimnazije predvođeni prof. Kristinom Udovičić. Poslije mise razrednici su maturantima podijelili maturalne svjedodžbe, a ravnatelj fra Ivan istaknuo je pri tom za svakoga od njih neku posebnu karakteristiku.

Brankica Lukačević