Braća franjevci, svećenici i vjernici su se okupili na Gradskom groblju u Varaždinu, u ponedjeljak, 6. studenoga 2023. da se oproste od pokojnoga fra Celze. Sprovodne obrede predvodio je mnogopoštovani fra Milan Krišto, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Fra Milan je u homiliji istaknuo da smo se okupili “na ovom sprovodnom slavlju ispratiti tijelo našega pokojnog brata fra Celze koji se preselio Gospodinu upravo na Spomendan svih pokojnih članova Franjevačkih redova kojih se spominjemo ovim godišnjim spomendanom. I ovim sprovodnim slavljem kao naše vjerničke molitve mi sada ispovijedamo da smrt nije svršetak, kao što smo se prošli tjedan prisjećali pohađajući groblja i grobove svojih pokojnika, jer naša je nada Krist uskrsnuli. Stojimo pred tijelom pokojnog fra Celze koje je, osobito u posljednjem razdoblju njegova života, bilo označeno trpljenjem i patnjom te redovničkim predanjem u ruke Gospodara života.”

Oproštajni govor na sprovodu izrekao je fra Franjo Jesenović, župni vikar iz župe sv. Antuna Padovanskog iz Čakovca. Istaknuo je kako je fra Celzo bio “jednostavan, franjevac, prostodušan i ponizan. U franjevačku zajednicu i među vjernike unosio je blagi humor kojim je nastojao stvoriti lijepo raspoloženje. Za dobro je uzimao svaku primjedbu i šalu. Kao mobilni franjevac upravi Provincije stavljao se na raspolaganje. Bio je spreman ići u svaki samostan i savjesno je vršio povjerenu službu. Ustrajno se trudio dok nije svaki posao doveo do kraja. Svojom postojanošću je nadvladavao nadolazeće poteškoće. Odlikovao se nenametljivom uslužnošću. Sjao je od sreće kada bi kome učinio kako god malu uslugu. U ophođenju s bližnjima bio je blag, strpljiv, ljubazan i dobrostiv. Svakoga svog sugovornika nastojao je poučiti nekom dobru.”

Nakon sprovodnih obreda u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja misu zadušnicu slavio je varaždinski biskup mons. Bože Radoš u zajedništvu s braćom franjevcima. U svojoj homiliji i mons. Radoš osvrnuo se na jednostavnost fra Celze govoreći o redovnicima koji su provokacija svijetu svojim životom, svojim siromaštvom i nenavezanošću za ovaj svijet jer upućuju na vječnost, na Božji svijet. Takav je bio i fra Celzo. Biskup je istaknuo kako se na ovom posljednjem ispraćaju nije okupilo neko mnoštvo koje bismo mi ljudi očekivali na sprovodima, nema ovdje djece, unučadi, nema velike rodbine, jer fra Celzo je cijeli svoj život ulagao i gradio za vječnost te iako one nagrade koje imamo u svojoj svijesti ovdje na zemlji sada izostaju, vjerujemo da je dobio vječnu nagradu za koju je svoj život založio.

Na kraju Euharistije domaći gvardijan fra Dragan zahvalio je svima koji su pomagali pokojnom fra Celzi u posljednje vrijeme koje mu je bilo teško i bolno. Na sprovodu i misi sudjelovali su i vjernici iz Klanjca, iz rodnog kraja fra Celze, a koji su došli autobusom predvođeni župnikom fra Dragom Brglezom.

Fra Aleksa je rođeni Zagrepčanin, doktor istočnog bogoslovlja. Od 1929. do 1954. apostolski misionar u Kini, profesor i odgojitelj regionalnog Sjemeništa u Hankovu. Od 1954. do smrti član obitelji Internacionalnog kolegija sv. Antuna u Rimu, 11 godina duhovnik studenata, stalni ispovjednik u bazilici sv. Antuna i povremeno marni pokorničar u bazilici sv. Ivana Lateranskog; pisac vrijednih teoloških djela, od kojih su najznačajnija: “Compendium Theologiae spiritualis” i “Liturgia Romana” te životopis “Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal”; promotor kauze časnog sluge Božjeg o. Vendelina Vošnjaka; traženi moderator duhovnih vježbi, čovjek dubokog duhovnog i molitvenog života, revni i ustrajni pokornik, osobiti njegovatelj bratskog života. Za sobom ostavio uvriježeni glas svetosti. Umro je u Antonianumu, potpuno predan Ocu, na podu blagovaonice za vrijeme večere u bratskom okruženju. Pokopan je u Zagrebu na Mirogoju, a 2008. godine tijelo mu preneseno u kriptu crkve sv. Franje na Kaptolu. Umro je u 96. godini života, 80. redovništva i 73. svećeništva.

Svetu misu o spomenu njegove smrti predvodio je fra Ratko Radišić, vicepostulator kauze za proglašenje blaženim fra Alekse. Uz njega suslavili su fra Milan Krišto, provincijalni ministar, fra Zdravko Lazić, gvardijan kaptolskog samostana i fra Franjo Vuk, magister braće s privremenim zavjetima. Na misa je bila prisutna i rodbina fra Alekse iz Rijeke. Na kraju euharistijskoga slavlja zajedno smo izmolili molitvu za proglašenje blaženim fra Alekse.

Homilija fra Ratka:

Braćo i sestre!
Nekada su se, zbog tehničkih ograničenosti, snimali samo crno bijeli filmovi, i upravo je ta kombinacija samo dviju boja davala jedan poseban ugođaj filmu, jednu posebnu izražajnost. U takvim se filmovima zapažalo nešto što u prisutnosti svih boja ne bismo zapazili, jer sve boje mogu nepotrebno zaokupiti našu pozornost pa da ne vidimo onda sve detalje likova i okoline koje bismo trebali.

Kada čovjek vjernik promatra samoga sebe nerijetko se može vidjeti upravo u crno-bijeloj slici. Ponekad na sebi zapaža kreposti, vidi da ustraje u vjeri i nije u opasnosti da je izgubi, zadovoljan je što je mogao učiniti dobra djela, drago mu je kada ga drugi iskreno hvale… Bog nam povremeno daje da vidimo takvu sliku samoga sebe jer želi da uvidimo kako naš trud ima smisla, kako naše zalaganje postiže uspjeh, želi nas ohrabriti da ne sustanemo na tome putu i ne klonemo, želi nam dati određenu smirenost i nadu da ćemo još i više napredovati. Mali životni uspjesi zalog su za još puno veće uspjehe u budućnosti. A ponekad nam Bog daje da jasno i duboko vidimo i prepoznamo svoje grijehe i slabosti, daje nam uvidjeti kako nam je vjera još uvijek vrlo slaba i kao da je gubimo, kako smo ništa drugo no veliki grešnici. Bog nam daje takvu sliku pred očima kako se ne bismo umislili da smo već postigli jako puno, kako ne bismo bili zadovoljni samima sobom, kako bismo se ponizili zbog svojih slabosti, kako bismo uvidjeli da moramo još više i još snažnije raditi na samome sebi kako bismo postigli ono što Bog od nas očekuje. Tako da uvijek trebamo znati da smo već nešto postigli, ali to nas ne smije previše uznijeti. U isti mah trebamo znati da smo veliki grešnici, ali nas to ne smije obeshrabriti niti zbog toga smijemo očajavati, nego jednostavno trebamo uvijek ići bliže Isusu, moliti ga da sačuvamo i unaprijedimo ono dobro što smo postigli, a da popravimo ono što je loše.

Sličnu crno bijelu tehniku primjenjuje i Isus. Ponekad hvali neke pojedince i grupe, ističe kao primjer njihovu vjeru i ljubav, a ponekad neke vrlo oštro prekorava i prijeti im. Danas smo čuli primjer ovih drugih riječi koje se odnose na pismoznance i farizeje: Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Pavao naprotiv daje pozitivan primjer drugima, i to, zanimljivo, sebe i svojih suradnika, ne bojeći se da će zbog toga upasti u oholost: Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli. Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.

Crkva u današnje vrijeme na poseban način želi vjernike poticati na dobro i na svetost isticanjem primjera dobrih vjernika za koje se po općem uvjerenju smatra da su puno više napredovali u tome nego većina drugih osoba. Loše primjere kao da nije potrebno isticati jer onih koji ne mare za Boga ima posvuda oko nas. Jedan od takvih dobrih primjera je i sluga Božji otac Aleksa Benigar, član naše Hrvatske franjevačke provincije, za kojega mnogi svjedoče da se odlikovao dubokim duhovnim životom, ljubavlju prema Bogu, vrlo strogom samodisciplinom i pokorom, najsavjesnijim vršenjem svih zadaća i dužnosti koje su mu poglavari povjerili. O njemu bi se moglo nadugo govoriti jer je njegov primjer snažan poticaj da i mi steknemo takvu ljubav prema Bogu. O njegovu dugom životu sada ću reći samo to da se rodio 1893. u Zagrebu, u Hrvatskoj je postao franjevac i svećenik, zatim je 1929. otišao u misije u daleku Kinu iz koje je prognan 1954. te je do konca života živio u Međunarodnom kolegiju sv. Antuna u Rimu, obavljajući ondje mnoge zahtjevne službe. Navest ću samo nekoliko misli o njemu kako bismo bi nas one približile Bogu i njegovoj dobroti.

On je kao temelj svojega života postavio duboku i čestu molitvu. U molitvi je prepoznavao izvor svakoga blagoslova te je tumačio koja nam sve dobra ona donosi. Tako je govorio da nam je molitva nužna kako bismo mogli svladavati napasti, jer napasti pobjeđujemo samo po milosti Božjoj koju primamo po molitvi. Molitva nam je potrebna da možemo steći kreposti jer ih Bog daje samo onima koji ih žele. Bog želi da ga molimo da nam udijeli svoje darove i to priznajući vlastitu nemoć da sami bilo što steknemo i zahvaljujući na primljenome daru. Molitva nam je neophodna i kako bismo mogli ustrajati u dobru. Ustrajnost je veliki Božji dar koji se ne može zaslužiti vlastitim dobrim djelima, nego se samo može izmoliti poniznom molitvom. Molitva je nužna i zato da bi Bog od nas odvratio zlo, kako to uči sam naš Gospodin: Izbavi nas od zla!

U svojim zapisima o. Aleksa je ostavio puno primjera svoje molitve. Nju je usmjeravao prije svega na osobu Isusa Krista, kojemu se divio, kojemu je zahvaljivao, kojemu se klanjao. U jednoj molitvi tako piše: O, blaženog li časa u kojem se vječna Riječ utjelovila da nas spasi i privuče k sebi! Vrijedan je da mu se klanjamo kroz čitavu vječnost. Duh mi se uznosi, oči mi se napunjaju suzama zahvalnicama, sva mi duša trepti od udivljenja i čuđenja. Utjelovljenje je veliko otajstvo jer nevidljivi u svojoj božanskoj naravi postaje vidljivim, beskonačni postade konačnim, vječni poče živjeti u vremenu.

S obzirom na mnoge svoje kvalitete, osobito one duhovne, poglavari su ga gotovo čitavoga života imenovali odgojiteljem bogoslova i redovničkih kandidata, duhovnikom, ispovjednikom, profesorom. Očito su smatrali da on najviše može poučavati svojim primjerom, pa bi bila šteta da se i mi danas ne okoristimo njegovim primjerom i spisima. Kao što je bio nadahnuće i uzor onima koji su živjeli u njegovo vrijeme, tako može biti uzor i nama danas. O. Aleksa se posebno radovao što su mnogi njegovi bogoslovi kasnije postali svećenici koji su neumorno propovijedali Isusovo evanđelje u Hrvatskoj, Kini i drugdje, neki su postali i biskupima, a neke je zadesila čak ta čast da postanu mučenici za Kristovu vjeru. Kažu da nitko od njegovih učenika kasnije nije pristao uz takozvanu „Patriotsku crkvu“ kojom je država htjela odvojiti Katoličku crkvu u Kini od Svete Stolice i podrediti je sebi i svojim interesima. O. Aleksa je svega srca želio da se Kristova vjera širi po svem svijetu te je zato i osobno otišao u daleku Kinu, u zemlju i narod koji su po svemu izrazito različiti od njegove domovine. A najveća je razlika u tome što je u Hrvatskoj bilo puno vjernika i vjera je bila prisutna, dok je u Kini bio zaista neznatan broj vjernika katolika.

Za našega slugu Božjega njegova subraća franjevci svjedoče da su ga zvali jednostavno „svetac“. Imao je u svome karakteru umjetničke crte s bogatim smislom za ljepotu. Volio je cvijeće i nastojao ga je uzgajati osobito radi ukrašavanja crkve, kapela i kuće. Kao glazbenik učio je bogoslove gregorijanskom i polifonom pjevanju, a imao je jak i zvonak glas. Hvalili su i pjevanje zbora koji je on vodio. I na njegovu primjeru možemo zaključiti da su blizina s Bogom i svetost povezani s ljepotom, oni oplemenjuju ovaj svijet ljepotom, uzvišenošću, dostojanstvom. Ne postoji istinska svetost koja ne drži do ljepote i dostojanstva.

A još je jedna odlika svetosti smirenost u svim teškoćama, mukama i kušnjama, jer svet vjernik vjeruje da je sve u Božjim rukama. Teško si je nama danas zamisliti kroz kakve je sve muke o. Aleksa bio prošao, osobito za vrijeme svojega boravka u Kini. Kolike je teške bolove i bolesti imao, a ondje nije bilo gotovo nikakve liječničke službe; koliko je ondje pretrpio od nesnosnih vrućina i iznimno hladnih zima; koliko ga je boljelo kad je gledao na ulicama masovna ubijanja ljudi i kako ljudi umiru od gladi i raznih bolesti; koliko mu je bilo žao neizmjernoga mnoštva ljudi u Kini koji nikada nisu upoznali pravoga Boga i Isusa Krista. U svemu je bio smiren i postojan. Želio je svima služiti kako najbolje može prema Isusovim riječima koje smo čuli danas: Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.

I zato neka nam sluga Božji o. Aleksa bude nadahnuće i poticaj da živimo ponizno, ali svim se srcem zalažući za širenje Božjega kraljevstva, svjedočeći o Bogu koji i u najvećim nevoljama i križevima vjeran ostaje, ustrajući u molitvi i duhovnom služenju bližnjima dokle god to Bog od njega traži. Kao što je on nadahnuće nama, budimo i mi nadahnuće jedni drugima. Amen.

Fra Celzo rođen je 11. rujna 1939. godine u Lepoglavcu (Klanjec) od oca Josipa Vlahovića i majke Marije r. Gašpar. Na krštenju je dobio ime Mihael. Otac mu je stradao za vrijeme Drugog svjetskog rata te ostaje sam s majkom. Od ranog djetinjstva osjeća duhovni poziv, a 1954. odlazi u Zagreb u franjevačko sjemenište.

Nakon završenog Franjevačkog sjemeništa u Zagrebu ušao je u novicijat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda 5. kolovoza 1956. u Cerniku gdje je dobio redovničko ime fra Celzo. Nakon godine novicijata, 6. kolovoza 1957. položio je prve redovničke zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1962. u Zagrebu. Teologiju je studirao u Zagrebu, a nakon završenog studija zaređen je za svećenika 29. lipnja 1965. godine u Zagrebu.

Svoju svećeničku službu vršio je u Našicama, Kloštru Ivaniću, Iloku, Vukovaru (Borovo naselje), Špišić Bukovici, Čakovcu, Klanjcu, Krapini, Đurđenovcu, Osijeku (Jug), Požegi i Cerniku. Vršio je službe gvardijana, ekonoma, župnika, župnog vikara, ispovjednika, vjeroučitelja, duhovnog asistenta Franjevačkog svjetovnog reda.

Godine 2020. odlazi u Franjevački samostan u Varaždinu gdje je i umro.

Sprovod pokojnog fra Celze Vlahovića će biti u ponedjeljak 6. studenoga 2023. u 13:15 na Gradskom groblju u Varaždinu.

U prigodnoj propovijedi biskup Rocha je naglasio:

“U svakoj prilici s kojom će se susresti, ovaj mladi đakon treba uvijek računati na Božju prisutnost. S novim početkom koji za njega počinje s redom đakonata, život će mu donijeti ne samo predivne trenutke, već i niz teškoća i ozbiljnosti koje će ga često dovesti do iskušenja. No, neka zna da je jedino s Bogom moguć pozitivan ishod. Neka se njegova vjera i posvećenje vode kroz sve izazove koji mu stoje pred očima.”

Na svečanom euharistijskom slavlju sudjelovalo je 16 svećenika, 6 časnih sestara, 30 Hrvata iz Švicarske, Bosne i Hercegovine te drugi vjernici, među kojima su bili Španjolci i Marokanci.

Našem đakonu fra Marku želimo mir i ustrajnost.

Obljetnica je obilježena u subotu, 21. listopada, u 16.30 sati u kapeli Crne Gospe u Franjevačkom samostanu u Subotici.

Predavanje »100 godina u novoj provinciji, povijesni pregled« održao je mr. sc. Bela Tonković dok je provincijalni ministar iz Zagreba fra Milan Krišto govorio na temu »Značajniji franjevci subotičkog samostana u posljednjih 100 godina«.

Vijest preuzeta sa stranice NIU “Hrvatska riječ” Subotica