Propovijed uz Dan hrvatske državnosti prof.dr. Jakova Mamića u Vukovaru

Slušali smo Božju riječ iz Knjige Postanka. Bog, u ljudskom liku trojice, dolazi čovjeku Abrahamu, iznemoglom od frustracija, beznađa i straha da će ostati bez potomstva, u čemu vidi svoj životni smisao. Ali, unatoč svemu, Abraham ničim ne dovodi u pitanje svoju vjernost Bogu. I kad je najmanje očekivao, nakon što je sva mladost i muževnost prošla, Abraham začu obećanje: «..tvoja žena Sara imat će sina». Čuvši to starica Sara, ironičnim smijehom pokaza besmisao što ga takvo obećanje može izazvati kod osoba «poodmakle dobi». No, Bog se ne dade smesti i nastavi s pitanjem: «Zar je Bogu išta nemoguće?»
Ponekad i nas zatekne praznina nade i pustoš frustracije. Ponekad smo na izmaku svojeg napora i pokušaja da ostvarimo odluke pozitivnog duhovnog i moralnog prevrata u sebi, u svojoj obitelji, u crkvenoj i redovničkoj zajednici i u društvu. U stanjima nutarnje slomljenosti, bespomoćno se vraćamo na «staro», te se ponekad čini da je upravo to još jedino moguće: «bespomoćni povratak na staro». Iznemoglost duha, bezvoljnost duše i nedostatak snaga često u nama lomi svaku nadu da je moguće biti i djelovati kvalitetnije. To se događa u osobnom i društvenom životu i na svim razinama poslanja: u tijeku naše izobrazbe ili u vršenju već ostvarenog poziva i službe. Kao da je usud nemoći postao najrealniji oblik naše svakodnevnice. Blago onima koji u tim stanjima čuju glas koji dolazi iz vjere: «Zar je Bogu išta nemoguće?»
Da. Čovjekov (vaš i moj) susret s Bogom rađa neslućenom novošću spoznaje i posljedicama koje bitno mijenjaju kvalitetu egzistencije. Ustvari, u svakom susretu s Bogom događa se nadilaženje onog ljudski «nemogućega» i postaje dostupno ono «božanski moguće».
Dragi vjernici, koliki je vjera izvor spoznaje, izvor snage i izvor novosti! Istovremeno, živimo u vremenima u kojima neki drže da su emancipirani, zreli i napredni zbog svojih svjetonazora po kojima «vjera» i razum ne idu zajedno, ili pripisuju vjeri čovjekovo «otuđenje» od njega samoga i od kvalitetnog poslanja među ljudima. Mnogu svjedoče da je njihovo najradosnije i najuzvišenije iskustvo životna spoznaja o dubokom skladu između vjere i razuma. Uočili su da traži razum, a razum u svojoj nemoći vapije za vjerom. Dodirujući ga, ona otvara razinu nadilaženja vlastitih limita, te na taj način i čovjeka otvara onim mogućnostima koje su svojstvene samo Bogu. Stoga, danas prva poruka Abrahamova susreta s Bogom glasi: njegujte vjeru, prijateljicu razuma i njegujte razum otvoren vjeri. Čuvajte prijateljstvo vjere i razuma. Svoju vjeru pretačite u susret kako biste u situacijama svojih nemoći i traženja uzmogli čuti riječ «Bogu ništa nije nemoguće!».
Dragi mladi vjernici, neka vas vaše razumsko traženje ne zatvara u nemoć vaših limita i neka vas vaša vjera vodi u komunikaciju, u susret. Ključ kvalitetne komunikacije nije stupanj naše izobrazbe, niti pozicija koju možemo imati u društvu ili u crkvi. Naprotiv, važno je htjeti biti s drugima, i s onim božanski Drugim, na način međusobnog povjerenja, otvoren zahvalno primiti ono što ti sugovornik može ponuditi. Ta «otvorenost» bića u stvari je najbolji način da dođeš do veličanstvene istine o svojoj potrebi «drugoga» kao i svijesti o svojoj «samo-nedostatnosti». Ta nas istina čini slobodnima, jer nam omogućuje da ne budemo žrtva ni svoje umišljenosti ni predmet prezira nadmoćnih. U stavu istine o sebi postajemo sposobni čuti govor drugih. Tada smo realni, prihvatljivi i doista drugome korisni. Rastimo, stoga, u kulturi komunikacije s ljudima i s bogom. To je druga poruka susreta Abrahama, sare i trojice prolaznika.
Braćo i sestre, danas kao građani Republike Hrvatske slavimo Dan njezine državnosti. Našoj čestitci jučer su se pridružili čelnici zemalja europske zajednice svojom izjavom o našoj relativno skoroj punopravnoj pripadnosti toj zajednici. Potaknuti i tim događajem, iskazujemo svoju zahvalnost Bogu da je nadahnuo i podržao ljude koji su, nakon stoljetnih nadanja, odlučili uspostaviti Hrvatsku kao slobodnu i suvremenu europsku zemlju. Zahvaljujemo pokojnim i živim braniteljima, jer su nam darovali slobodnu i cjelovitu zemlju.
Neka im gospodar Života udijeli svoj blagoslov. Zahvaljujemo sadašnjim ljudima kulture, gospodarstva, politike i duha, kao i svakom čovjeku i zemlji, svima koji traže prikladne putove da naša zemlja konačno nađe  svoje čvrsto uporište kako u demokratizaciji društva, tako i u pravnom poretku europskih zemalja, čuvajući i razvijajući one vrijednosti nacije koje su je sačuvale tijekom njezine mučne povijesti.
Ipak, nezrelo bi bilo, ne vidjeti da se uz dužnu zahvalnost «šlepa» i određeni strah, jer zemlja koju su nam predali tvorci i branitelji njezine samostalnosti nosi mnogo «rana»: neke je od tih rana ona naslijedila od svoje prethodne povijesti, neke je stekla u Domovinskom ratu, a neke su joj nanijete u ovih 20 godina postojanja. To je naš realizam. Zbog tih mnogih teških i svježih rana, ova se «zemlja» boji i zabrinuta je kako sačuvati zdravost svoga tkiva.
Velike su i brojne rane povijesnog naslijeđa. Očituju se uglavnom kao sustavno forsiranje medijskog i narodu stranog jednoumlja, kao nedovoljna svijest odgovornosti pojedinca prema društvu i društva prema pojedincu, kao ideološka podjela koja sve što je drugačije etiketira s «ne-demokratičnošću», kao sve očitije međusobno nepovjerenje među ljudima, kao osjećaj manje vrijednosti kod nositelja kršćanskih vrednota i kao neki nutarnji strah i apatija.
Rane pak proistekle iz Domovinskog rata vrlo su krvave, jer su rane stvarne borbe za zemlju kao takvu i za njezinu opstojnost. Sve je bilo izloženo smrti. Te rane i danas intenzivno krvare: zbog mnogih patnja naših branitelja, zbog uskraćenih spoznaja o nestalima i zbog ponekad neodgovornog i gotovo ironičnog javnog odnosa prema zemlji nastaloj na velikoj i ozbiljnoj žrtvi i recimo zbog nepravednih političkih i pravnih procjena i mjerila međunarodne zajednice.
Složene su rane nanijete joj ovih 20 godina. Duboke su i dodiruju tkivo duha, pa zato i bole kao što bole i duševne boli. U javnosti se opravdavaju kao uvjeti ostvarivanja raznih europskih integracija, a toliko nas lome da smo prisiljeni stajati jedino «na koljenima», bez ponosa i dostojanstva sa strahom da nas optuženička klupa montirane povijesti definitivno ne poistovjeti s generatorom svih zala na ovim prostorima. Ništa manje nisu bolne od navedenih rana one što ih u ovih 20 godina zadadoše svojoj zemlji neki njezini sinovi i kćeri.
Javno su se zaklinjali i službeno prisezali da će čuvati i sačuvati njezino dostojanstvo i ugled, njezine mogućnosti i nepovredivost, a postadoše prava suprotnost zaklinjanju. Svoje javne građanske i društveno-političke funkcije i ugled razumješe kao pogodnu polugu zla.
S druge strane javni mediji, nerijetko ignorirajući profesionalnu etiku, plasiraju u javnost deprimirajuće poruke nudeći nam hranu «crnih slika». Rana koju mi vjernici ne možemo zaobići svakako je neodgovoran i neadekvatan odnos prema životu i javnom moralu, te profanirajuće srozavanje obitelji i bogomdanog dostojanstva čovjeka svodeći ih na beznačajnu i anakronu vrijednost prošlosti. Time se uvodi mladu populaciju naše zemlje u apatiju prema tim vrijednostima.
Veliki izvor naše nesreće danas je nedostatak posla. Mladi ljudi trunu i ne znaju što učiniti sa svojim diplomama i stečenim znanjem. Neodlučni su mladići i djevojke s obzirom na ulazak u životne i kreativne brakove, da bi zasnovali obiteljske zajednice i u njima stvarali novi život. Najveću uslugu ovoj zemlji učinit će političari i gospodarstvenici ako omoguće da čovjek radi i da bude pravedno vrednovan njegov rad. Da mu odgovorni za ovu zemlju dadnu mogućnost da svojim radom grade sebi bolju budućnost, zasnivaju svoju obitelj i izgrađuju zemlju.
Braćo i sestre, dok slavimo svečanu promociju završnih studenata HVU-a i Dan državnosti, ne bi bio znak zrelosti zaboraviti da se sve ovo događa u gradu Vukovaru. Ovaj grad je povijesna svijest države Hrvatske. Nikada i nitko ne može zaboraviti smrt ovoga grada i snagu govora ljubavi njegovog ranjenog i prognanog stanovništva. U gradu je sijana smrt, grad je opkoljen spomenima smrti, podzemlje mu krije posljedice smrti, u gradu su još uvijek tragovi nepovjerenja i mnogih pitanja. Ipak, svi smo mi znali, i Vukovar je znao, da mu duša nije ubijena i da ta duša Vukovara ima svoje ime, ime ljubavi i ponosa. I doista, znao je Vukovar da je jedino ljubav koja rađa ponos jača od smrti. Rastimo zajedno u takvoj ljubavi i čuvajmo snagu ljubavi.
I na koncu za sve ovo neka nas pouči odlučna ljubav svetog Bone i altruistični primjer satnika iz današnjeg evanđelja koji se obraća Isusu iznoseći mu potrebu za zdravljem bolesna čovjeka: «..sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.» Isus ne oklijeva odgovoriti: «Ja ću doći izliječiti ga!» (Mt, 8,6)

Objavljeno 26.6.2011.g., Autor: fra Vjenceslav Janjić