Pismo ostavljene majke
KRIZBAN OKIĆEN SUZAMA

Badnjak je! Baka Kata je došla u crkvu na zornicu  ranije nego prijašnjih dana. U sebi je razmišljala: „Ovo je posljednja zornica u ovoj godini! Možda slijedeći Božić neću niti doživjeti.“ Nakon zornice požurila je kući, što opet nije bio njezin običaj. Svaki put, nakon zornice, naišla bi kod rodbine da se malo ogrije i popije jutarnju kavu. Došavši kući vidjela je da se vatra na ognjištu nije utrnula. Potražila je lonac za kuhanje posnog graha, kako je to od starina bio običaj. Uzela je i drugi lončić u njemu će skuhati kompot od suhih šljiva. Baka Kata je - od kad zna za sebe - na Badnjak postila. Trebalo je još zamijesiti pogaču pa bi sve bilo prema starinskim običajima.
Dok su lonci na zidanom šporetu  svirali svaki svoju glazbu, baka se dala na kićenje božićne jelke. Nekoć je to činila zajedno sa svojom djecom i unucima, a danas je sama. Jelku  joj je donio susjed Marko iz šume. Svaku ukrasnu kuglu baka bi Kata u ruci okrenula nekoliko puta kao da se željela sjetiti na kojoj je grani upravo ona visjela prijašnjih godina i tko ju je upravo tu stavio.
Potom bi malo zastala i iz jedne kutije koja je stajala pod starinskim drvenim krevetom izvukla kutiju punu starih fotografija. Sve su one bile u crno bijeloj tehnici. O svakoj bi fotografiji mogla ispričati romane. U mislima se prisjećala svojih sinova i kćeri, te svojih unuka i unučica. Stariji sin Joso poginuo je u ovome ratu. Njegova supruga, nevjesta Mara, s djecom živi u Zagrebu. Dok je treći sin odmah nakon Domovinskog rata otputovao, zajedno s obitelji, u Australiju. Muž Grgo umro je u izbjeglištvu. Otkazalo mu srce od prevelike tuge u izbjeglištvu.
I tako gledajući fotografije prisjećala se svojih najmilijih - suza suzu stizala je na izbrazdanom licu. Svaka godina i svaka patnja ostavile su vidljive tragove na  njezinu  licu. Tim brazdama tekle su suze… Sve te slike stavljala bi na krizban umjesto kuglica i rasvjetnih  žaruljica. Potom bi bacila pogleda kroz prozor. Učinilo joj se kao da sinovi i kćeri, s unučadi,  upravo dolaze domu svome. Da i bakin Božić bude u obitelji i radostan. Bile su to samo puste želje. Kad se i sama uvjerila da je to samo njezina pusta želja počela je slagati tanjure po stolu upravo onim redoslijedom kako su nekoć sjedili njezini sinovi i kćerka, s njihovom djecom - prije ovog nesretnog rata!
Puno godina i velika astma natjerali su je da malo sjedne. Ponovno je počela prevrtati kutiju s fotografijama. Naišla je i na jednu fotografiju njihova sela, snimljena upravo na Badnjak, ali tamo prije ovog rata. Selo je bilo siromašno okićeno. Nije tad bilo svjetlećih reklama, blještavila neonskog svjetla,  ni visokih i svečano okićenih borova po selu kao danas.
Baki se činilo da je ipak prije rata sve bilo puno ljepše i toplije nego danas. Nema više žamora djece na seoskim sokacima….
Njezino duboko razmišljanje prekinulo je crkveno zvono sa seoske crkve koja je iznova sagrađena jer su je zlobnici sravnili sa zemljom. Zvono je najavljivalo
Anđeosko pozdravljenje. Tek joj se sad steglo oko srca. Srce puca, al pući ne može! Suze nije više niti brisala s izborana lica. Sjetila se baka svog pokojnog supruga  Grge. Upravo u ovo vrijeme on bi kucao na vrata s naramkom slame na leđima. Veselo bi pozdravio ukućane : „Faljen Isus i Marija, čestitam vam Badnji dan  i sveto Isusovo porođenje!“ Baka bi ga dočekala s blagoslovljenom vodom i poškropila njega i slamu.  Slamu su rasprostrli po čitavoj sobi, a djeca bi se igrala i skakala po njoj. Ni prašina nikome nije smetala. Nije u kući bilo skupog namještaja . Potom bi ona podijelila skromne darove, upravo ono što je priroda svake godine davala na našem selu: suhe jabuke, suhe šljive, bilo je i suhih smokava, oraha, našao se i koji  tvrdi bombon što ih je Grgo kupio na pijaci, upravo prošli utorak.
Potom bi uslijedile duge molitve: Radosni rožarij, pa Očenaši za dobru ljetinu, za Božji blagoslov pri blagu i gospodarstvu, za mir i pokojne, osobite za one koji su poginuli u ovom ratu!
Među umrlima je i njezin muž Grgo s kojim je dicu izrodila i kuću sagradila.
Njezin plač sad se pretvorio u jecanje: Grgo moj Grgo, ti me ostavi , dica me ostaviše, ostadoh sama ko žalosna vrba bez igdje ikoga svoga.
Kad se malo pribrala  u strahu da susjedi ne čuju njezine jecaje, ponovno je prebirala fotografije. Ovog puta naišla je na božićnu čestitku unuka Domagoja, od prošle godine. Domagoj je bio najstariji sin sina Ante koji sad živi u Australiji.  U sebi čita: „Draga bako, polako se pripremamo za Božić, ali ovdje Božići nisu kao kod vas u Hrvatskoj. Ovdje je vrućina i idemo na kupanje. Nedostaješ mi i ti i did Grgo. S njim sam išao u šumu - pred Božić - posjeći jelku. Djed bi uzeo sjekiricu pod ruku, u džep bi stavio svježih čvaraka i malo pečene kobasice. Nije zaboravio niti komadić kruha. Mislio je dida na me! Za sebe je ponio  malo rakije u bočici od coca-cole. Njegove sam riječi slušao bolje nego danas propovijed našeg župnika. Sve mi je ovdje bez veze!
Nema više ni bakinog posnog graha i kiselog zelja što sam ga gazio u drvenoj kaci i to  bosonog! Nema ovdje ni tvoje pogače. Bako,  ja bih se rado vratio u naše selo, ali tata uvijek iznova ponavlja da se tamo ne može živjeti. Dok se ipak jednom ne vratimo, ti bako dobro čuvaj naš Hrvatski Božić!
Čestit Božić i Sveto Isusovo porođenje želi ti tvoj unuk Domagoj iz daleke Australije!“
Iscrpljena od plakanja i razmišljanja, baka Kata sjela je na drvenu  klupu i  odmah potom i zaspala. Tek što je zaspala počela je sanjati svog pokojnog muža Grgu kako nazdravlja rakiju s ukućanima u toploj sobi u Badnjoj noći. Na stolu je čekala posna večera. I tko zna dokle bi njezina sreća u snovima potrajala da je nije probudila svečana zvonjava crkvenih zvona koja su pozivala ljude na polnoćku. I baka Kata se probudila, spremila se i krenula prema crkvi u kojoj je uvijek nalazila lijek svojoj osamljenosti.

Objavljeno 17.12.2011.g., Autor: fra Vjenceslav Janjić