KAKO JE SVE POČELO?

Kad smo pomislili da je Domovinski rat, dvadeset godina poslije, stvar prošlosti i da će se njime baviti još neko vrijeme objektivno sudstvo i objektivni povjesničari - evo ti novih iznenađenja! Prije dva mjeseca uhićen je na međudržavnoj granici kod Orašja hrvatski branitelj Tihomir Purda. Na zahtjev srbijanskog tužiteljstva uhićen je zbog navodnog ratnog zločina. Nakon dva mjeseca robijanja u zeničkom zatvoru Purda je nevin pušten na slobodu!
Sada ti isti srbijanski tužitelji, koji sebe smatraju pravnim nasljednicima propale države, započinju istrage protiv dr. Vesne Bosanac i dr. Juraja Njavre.
Neki će reći to je stvar sudstva i politike! Međutim, mi uz sve to  posjedujemo i faksimil "Borovskih  novina" iz vremena Srpske okupacije i čitamo kakve su se optužnice tada pisale protiv Hrvata koji su branili svoj grad, svoju  obitelj i svoju zemlju! Među optuženima prozvana je i Katolička crkva. Citiramo: "Takvo jedno mesto sa skladištem  oružja bila je i katolička crkva na Trpinjskoj  cesti!"

 Da laž ne postane istina , a grčka klasična mudrost kaže: "Tko šuti čini se da pristaje!", osjećamo se prozvanima i pozvanima da odgovorimo! Pogotovo što u naslovu citiranih novina stoji "dokumenti". Još  su samo trebali  napisati "PROVJERENO!"

Evo prvih reakcija na te samozvane "Dokumente"!

Prvi se javio tadašnji župnik , moj redovnički subrat fra Ante Perković. Usputno rečeno prošao je i kroz srpske kazamate u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima i ne znam gdje još ne!

"Pa to je samo jedna od njihovih notornih laži! Ovo ti je da ti pamet stane!
Pa mi nismo imali gdje skloniti glavu od njihovih granata… Po naredbi Blage Zadre hrvatski branitelji nisu smjeli ići u crkvu da neprijatelji ne bi imali  izliku da je gađaju i konačno sruše! Postoje zapisnici u kojima piše  da su mrtvi oko bolnice bili  sve Srbi i da su grad rušile "ustaše"!...
Premda je sve prozirno i primitivno, i danas se vidi  da su u laži vrlo  uspješni! Da nije tako ne bi nam se danas  događalo ono što nam se događa!
Želim ti da budeš mudar, lukav kao zmija a bezazlen kao golub!"

Dobili smo i druge reakcije!

Hrvatski branitelj nam piše:
" Ima li ga uopće smisla komentirati? Hrpa izrečenih laži i prešućena istina. Nema ni riječi o pobijenim i masakriranim hrvatskim policajcima u Borovu selu od strane "golorukog i prestrašenog" srpskog naroda. Tekst koji služi da opravda zlo koje su počinili i optuži nevine. I dok se mi možda i nasmijemo na taj „uradak“, on će, uz mnoge druge plasirane laži, poslužiti svojoj svrsi. Poslužit će u podizanju optužnica protiv onih koji su se branili, blaćenju branitelja i njihovih uzvišenih ciljeva, oskvrnuću naših svetinja, ispiranju mozgova mladih naraštaja,..
Čitali smo prošlog mjeseca izvješće Beogradskog centra za ljudska prava u kojem navode „poražavajuće rezultate“.. Jedan od njih je npr. da više od 50% mladih od 18-29 godina starosti ne zna tko je bombardirao Dubovnik!
Kako će i znati kada naš sugrađanin i saborski zastupnik, liječnik, Vojislav Stanimirović kaže za vukovarsku bolnicu nakon pada grada da je „pao i poslednji ustaški bastion“ i da su „na Ovčari ubijeni oni koji su glumili ranjenike“.
Nakon svega što se dogodilo i ne čudim se njima i njihovom odgoju zadojenom mržnjom.
Čudim se nama. Čudim se što ne reagiramo na zla koja nas okružuju.
Jedan primjer, možda usputan, ali žalostan: 39% naših prošlogodišnjih maturanata NIKADA NIJE ČULO ZA OVČARU I NE ZNA GDJE SE ONA NALAZI.
Čemu mi to učimo svoju svoju djecu? Odgajamo li ih mi ili mediji? Zar smo i sami postali senilni? Nekako imam osjećaj da se prečesto ono izrečeno u medijima prihvaća kao istina i ispravno. Može li nam poruka anonimusa s facebook-a promijeniti život? Ne nedostaje li nam kritičnosti da prepoznamo i hrabrosti da se odupremo onome što je loše za nas, za našu budućnost? Nismo li previše razjedinjeni? I u tekstu kojeg ste prenijeli stoji teza o razjedinjenosti Hrvata, podijeljenih na Hercegovce i one druge.. Kada ćemo postati svjesni da nam oni koji serviraju te teze ne žele dobro? Zavadi pa vladaj - jako dobro odrađuju svoj posao..
Ne postajemo li tako jedna od strana „bandi“ koje su se potukle tamo negdje na Balkanu, u regiji (kako vole reći), u nekom građanskom ratu (kako nam se implicira)?
Koliko se često sjetimo Domovinskog rata i uvjeta u kojima smo tada živjeli? Puno teže i puno skromnije, ali s jednim velikim ciljem..
I sada, kad je taj cilj ostvaren, kao da ne znamo kako dalje. Kao da smo došli do zida i nemamo kamo, kao da ne znamo sami promijeniti smjer. Kao nemamo kamo uperiti pogled, kao da nas je obuzeo strah i ravnodušnost. Imamo li se pravo tako ponašati? U ona najteža ratna vremena krunica nam je bila oko vrata, a srce kucalo za Hrvatsku. Tko ima ljepšu i bogatiju domovinu? Zar je se nakon svih žrtava dragovoljno i olako odričemo? Ne trebamo li svojim primjerom odgajati našu djecu? Gdje su nestali ponos, radišnost, moralnost, domoljublje, želja za boljitkom, skromnost, snaga? Gdje je nestao Bog, vjera?
Svojom šutnjom i pognutom glavom sami si određujemo budućnost. Budućnost koja nije vrijedna prolivene krvi i koju ne zaslužuju naša djeca!"

Objavljeno 08.03.2011.g., Autor: fra Vjenceslav Janjić