50. OBLJETNICA PONOVNE USPOSTAVE ŽUPE

Između dva svjetska rata češki poduzetnik Bata sagradio je tvornicu cipela i gumene obuće na desnoj obali Dunava između Vukovara i Borova (sela). Oko tvornice razvilo se naselje Batawill, Batino naselje, Borovo-Bata, najprije  s tipskim stambenim jednokratnim zgradama, a kasnije i puno većim i različitim  stambenim i popratnim objektima (školama, đačkim domovima, hotelom, kinom, športskom dvoranom, bazenom, teniskim terenom, nogometnim igralištem i zračnom lukom).
Od samog početka pastoralnu brigu  radnika vjernika  vode franjevci iz Vukovara. Već u lipnju 1938. godine Sveta Stolica osniva samostalnu kapelaniju. Franjevci se useljavaju u vilu  u III. Koloniji br. 369, koju je iznajmila tvornica, od jedne dvorane u školi napravljena je kapela.
U kolovozu 1942. godine đakovački biskup osniva novu župu u ovom dijelu grada Vukovara.
Nebeski joj je zaštitnik sv. Josip Radnik. Cijelo se vrijeme prikupljao novac za gradnju crkve i franjevačke rezidencije. Tvorničke su vlasti dodijelile i zemljište gdje se trebala graditi nova crkva! Danas je to zemljište ispred pošte i Osnovne škole «Siniše Glavašević».
Izbijanjem II. svjetskog rata i nestankom NDH, franjevci su se morali vratiti natrag u samostan. Posljednji župnik pater Alojzije Pišpek u jednom od granatiranja tvornice biva ranjen i od posljedica ranjavanja umire 1945. godine.
Za vrijeme komunističke vladavine vjernici su za sve svoje vjerske potrebe morali ići u Vukovar.
Godine 1962. godine franjevci kupuju jednu trošnu obiteljsku kuću na Krivoj bari koja je trebala poslužiti kao stan svećeniku i bogoslužni prostor. Sve to nije išlo tako lako jer komunističke vlasti ne vole bogomolje, pogotovo katoličke!
Uz manje ili veće preinake  kuća-crkva postaje 1965. godine župnom crkvom. Jedan od trojice dosadašnjih župnika, pater Franjo Tomašević,  na vlastitu odgovornost, snalažljivošću i brzinom ruši staru zgradu i na istim temeljima podiže novu, ne višu, jer vlasti to nisu dozvoljavale, a niti veću, poštujući zadane gabarite.
Kuću-crkvu su razorili domaći Srbi i JNA, 1994. godine «milicija» tzv. Krajine preuređuje ruševnu zgradu za svoje potrebe. Početkom 1998., 23. veljače, predali su župniku pateru Anti Perković ključeve i tad je započela ponovna obnova!

Župska zajednica u Borovu

Šesnaest je godina prošlo otkako su drugovi na svoj način otjerali svećenika iz Borova koji je ovdje vršio službu župnika. Stanovao je u tvorničkoj zgradi, a dvorana u školi je služila kao kapela. Pozvali su ga u mjesnu zajednicu i toliko dugo držali dok su sve stvari iz stana i dvorane ispraznili i odvezli u Vukovar pred crkvu, na trg. Kad se htio vratiti u svoj stan nije mogao ući unutra jer su promijenili bravu i rekli da to više nije njegov stan.
1962. godine poslali su mene iz Zagreba, gdje sam vršio službu prefekta sjemeništa, u Borovo sa naređenjem da se osnuje župska zajednica. Kupljena je kuća od Mirka Krstevski, koji je bio papučar, i pretvorena od obične kuće u kuću Božju. Tu smo se skupljali svake nedjelje i svakog dana na svetu misu. Ubrzo se pokazalo da je to premali prostor pa smo oltar stavili na hodnik, a ljudi su pratili misu iz dvorišta. Ta činjenica je govorila da treba graditi crkvu. Narodna vlast je tu molbu odmah odbila i onda je kroz pet godina trajalo pregovaranje i pokušaji da se ipak dobije dozvola za gradnju. Tek kad smo pisali pismo predsjedniku drugu Titu, došao je odgovor da ćemo dobiti dozvolu. No i ta dozvola dana je u takvom obliku da su odredili da se crkva mora graditi u velikom obliku znajući da nemamo novaca pa su smatrali da će to biti dovoljan razlog da se crkva ne gradi.

Zahvaljujući preuzvišenom gospodinu biskupu u Đakovu, koji je dao dozvolu da smijemo skupljati po župama, počelo je i sa kopanjem temelja i gradnjom crkve. Obišao sam 132 mjesta kao prosjak moleći pomoć u ostalim župama. Temelje su uglavnom iskopali sami župljani svojim rukama. Gradnja je trajala 14 godina i konačno je završena.
Život u župskoj zajednici jako je lijepo uspio zahvaljujući što su ti ljudi doselili sa sedam strana svijeta, iz krajeva gdje se vjerski lijepo živjelo.
U župi sv. Josipa radnika, u kojoj je sagrađena crkva u čast Gospi Fatimskoj, živio sam i radio 22 godine i 2 dana.
O. Flavijan Šolc, franjevac

Nakon poslovične upornosti patera Flavijana započinje izgradnja velebne crkve na njivama obitelji Milinarić, između Ličke i Slavonske ulice. Dopuštenje je dobio na dan Gospe Fatimske  pa je i crkvu odlučio njoj posvetiti. Osim toga pater Flavijan je, već tada, mudro razmišljao da će Vukovaru, u dogledno vrijeme, trebati još jedna katolička crkva. Otuda župa sv. Josipa Radnika i župna crkva Gospe Fatimske!

Prije svega sretan ti 50. rođendan župo sv. Josipa Radnika. Rođena si i rasla s mislima i idejama II Vatikanskog Koncila. Svaki od nas župnika u ovom proteklom razdoblju pokušali smo s vama vjernicima graditi i materijalno i duhovno. I, župa kao i vi župljani, u ovoj kratkoj povijesti doživjeli ste burna ratna vremena. Materijalna crkva do temelja razrušena, ali duhovna crkva iako izranjena stoji.
Kada me je nećak (p. Vjenceslav, vaš župnik) nazvao, a kasnije i napisao da me moli da napišem u nekoliko crta vrijeme svoga župnikovanja… prvo sam mislio što i kako?! Počeh "kopati" po papirima i pronađoh neke zapise s kratkim osvrtima, osobama i brojkama što također svjedoče o živoj i angažiranoj zajednici u svakom pogledu. Tako pronađoh imena: 42. osobe u ŽPV-u; 30 članova velikog Zbora; 30 grupa po 5 osoba za čišćenje crkve… Zar to ne govori o angažiranosti na planu župe u svakom pogledu.
I sada udaljen od tih događaja razmišljam i kao sudjelovatelj i materijalnih i duhovnih gradnji kako je malo potrebno da se dugogodišnje djelo razori. No, nije problem u razorenosti materijalnog zdanja, nego je problem ako se duhovno zdanje razori. I sada kad ponovo gledam podignuto zdanje, a još više vjerničku okupljenost u tom prostoru potvrđuje se ona: „Mržnja je razarala, a ljubav je ponovo gradila!“
I to mi daje povoda da sjednem razmislim i napišem tek u nekoliko crta „svoje vrijeme“ provedeno u župi. Želio bih u kratkim crtama podsjetiti na vrijeme moga prebivanja i župnikovanja. Ne smijem mimoići ni svoje suradnike u pastoralnom radu: kapelane: p. Celzo Vlahović, Ivan Antunović, Iluminata Barišić, Franjo Jesenović i Slavko Antunović, kao i č.s. Deodata Kočonda.
Podsjetit ću i na onu narodnu: „Taj se nije rodio, tko bi svima ugodio!“ No, uvijek se vodim mišlju: Nisam tu da ugađam narodu, nego Bogu, ali sam tu da narod vodim k Bogu. I siguran sam da takav način se neće moći odmah prepoznati, niti voljeti. Uvijek su, gledano kratkoročno, bolji i dobrodošli oni „koji ugađaju ušima“. Ne može se dovoljno odvagnuti niti svećenikovo djelovanje, niti vjerničko sudjelovanje dok se ne odmaknemo vremenski i prostorno od događaja. Tada kao Marija "prebiremo u svom srcu" rečeno, doživljeno, urađeno… I svjesni smo tek nakon uloženog napora i urađenog posla slijedi radost. A „radost“ je temeljena na trudu, muci, zalaganju, maru…
Iako sam svjestan koliko je bilo i za mene mučnih traženja, moljakanja, nagovaranja, čak sam si znao sam reći: Zar je to meni potrebno?! Zar nije bolje kao toliki drugi ne napraviti, nego „mučiti ljude“. Da, i toga sam svjestan, ali sam bio svjestan da je mnoge to povezalo i učinilo osjetljivijima jedne za druge. Nakon nekog vremena mnogi su znali reći hvala. Znali su reći jeste nas "silili", ali kada sada gledamo i razmišljamo postajemo ponosni da smo bili u tim akcijama. I to je možda bi poticaj da sam svuda tako radio, jer „kad se bratska srca slože i olovo plivat može“. Uz to više su se ljudi vezali i uz objekt. Sjećam se kad su neki iz „generacije“ p. Flavijana rekli: P. Franjo, ali mi smo sebe ugradili u to zdanje i zato nam teško pada ako propada ili se preinačuje, drugačije postupa... To mi je bila dobra lekcija. I zato uza sve to ostaje u dubini okus velike radosti i zadovoljstva i odjek u stvaranju i povezivanju.
Ljudi znaju reći kako je ova ili ona sredina teška ili laka. To je vrlo relativno. Ja uvijek kaže svuda su ljudi. i nikada se svi neće složiti, niti založiti. No, mi uvijek više čujemo i oni su glasniji koji prigovaraju i kritiziraju svaku akciju i poduhvat.
Želim faktografski spomenuti velike i veće zahvate u tih šest godina, a onih iz svakodnevice i nemoguće je nabrojiti. Ono što me veselilo u kasnijim susretima, da je svaki pamtio svoje angažiranje i na takav način se gradili u zajedništvu. Tu se izvrsno uklapa razmišljanje pjesme Dobriše Cesarića Slap.
Uvijek smo u napasti daleko više isticati koliko se sagradilo, napravilo, učinilo… a premalo koliko nas je to povezalo i isto tako koliki su doprinijeli određene osobe molitvom i žrtvom, kao i novčanim sredstvima (pa makar i udovičkim darom).
Zato sam znao i u crkvi istaknuti i reći: U tom materijalnom radu ne smije se zaboraviti doprinos žrtve i molitve baka i djedova, koji nisu mogli raditi, ali su molili da se ljudi odazovu na posao…da se ganu  srca imućnijih…. Jer, molitva je motorna snaga. I kao što motor ne može bez ulja tako ni čovjek bez molitve.
Dolazim u župu sv. Josipa Radnika 1984. g. s bratom p. Celzom i treba nastaviti. Osjetila se potreba, ali i želja Provincije, da obadvojica stanujemo na području župe, jer se i pastoralni rad razmahao. Treba pripomenuti da je ova župa rasla s II Vat. Koncilom i postala je sve zahtjevnija i na pastoralnom radu.
Budući da su se materijalne mogućnosti vidno smanjile zamisao samostanskog prostora je došla u pitanje. Poglavari su odlučili da se postojeće prostorije preurede u stanovanje. Ta preinaka je potrajala. Trebalo je ishoditi od gradske vlasti, kao i od projektanta dozvolu za preinaku i prenamjenu postojećeg prostora.
Zato vrijeme smo zahvaljujući braći u vukovarskom samostanu, na čelu s gvardijanom, p. Martinom Ostrognajem, stanovali u vukovarskom samostanu. Došao je i taj radostan dan kada smo uselili u nove prostore i mogli mirnije obavljati i duhovne i materijalne poslove.
Nakon useljenja u nove prostore osjetila se potreba i prilika da se kuća u Krivoj bari preuredi. A ona je u dužem vremenskom razdoblju služila p. Flavijanu i za stanovanje i vjersko događanje. I doista, kako je to p. Anto lijepo sročio: „Uz manje i veće preinake, prema potrebama župne zajednice, crkva je služila sve do 1988. kada je p. Franjo Tomašević snalažljivošću i brzinom ruši staru zgradu i na istim temeljima podiže novu, ne višu, jer nije bilo dopušteno, ali uređenu i maksimalno prilagođenu potrebama koje su bile manje jer je već velika crkva bila u upotrebi. (iz knjige: Slikom i riječju kroz povijest župe sv. Josipa Radnika, Vukovar – Borovo naselje 1938. – 2008. fra Ante Perković)
Taj svečani blagoslov novog prostora je 1.05. 1988.  blagoslovio đakovački biskup, mons. Ćiril Kos.
U vremenu se osjetila potreba ne mijenjati krov crkve Gospe Fatimske, nego staviti drvenu konstrukciju i ljepenku s posebnim premazom tako da su sunčeve zrake manje zagrijavale unutrašnjost crkve.
Kada je mons. Marin Srakić izbran za koadjutora đakovačke biskupije prvi javni nastup je imao u našoj crkvi na blagdan Gospe Fatimske, svojim energičnim nastupom, glasnoćom i jasnoćom je načinio opće oduševljenje. Tako da sam u tom trenutku rekao: „Bio mi je profesor na postdiplomskom, ali ga nisam nikada doživio ovako energičnog i glasnog!“
Već u jesen – 18.11.1984. – održana je u Borovu naselju Zlatna Harfa.
Uz 10.-tu godišnjicu djelovanja VIS „Mirjam“ održan je svečani koncert 9.2.1986. na kojem su nastupili veliki zbor „sv. Cecilije“ i mali dječji zbor „Kristovi dragulji“ – pod znalačkim vodstvom č.s. Deodate Kočonda. Treba istaknuti da je veliki zbor „sv. Cecilije“ oformljen tek na nedjelju Krista Kralja (24.11.1985.).
Prigodom blagoslova novoga kipa Gospe Fatimske – 13.05.1986. - koji je zaslugom č.s. Ivane VESELINSKI stigao iz Fatime upriličen je koncert na kojem su pjevali naši Zborovi: VIS Mirjam, sv. Cecilija i Kristovi dragulji.
Samo u roku jedne godine preuređen je prostor za stanovanje patara, kao i pastoralni prostor, koje prostorije 1987. dolazi blagosloviti đakovački biskup, mons. Ćiril Kos. Iste godine započinju radovi za crkvu sv. Josipa Radnika na Krivoj bari. Iskoristili smo pet dana prvomajskih praznika porušili staro zdanje i udarili temelje za novi prostor crkve. Visina je ostala ista, samo što unutra nije bilo plafona. Proširena je za jedan metar. Više nismo ni mogli, ni smjeli. I za takav posao je uslijedila zabrana, jer smo dobili dozvolu da smijemo samo nutarnje zidove ukloniti. Uslijedila je „obustava radova“ i to prvi radni dan nakon prvomajskih praznika. Na što sam ja rekao: Slobodno otiđite i ako nađete i jednog radnika spreman sam da mi i vrat režete. Objasnio sam: Kod rušenja nutarnjih zidina sami su se porušili i vanjski. Budući da je u radnoj akciji sudjelovalo veliki broj osoba, a „prvomajski su praznici“ nisam imao koga pitati za dozvolu, niti praviti službeni uviđaj. Osobno sam otišao do načelnika grada Vukovara i rekao: Ako ne izda dozvolu daljnjih radova u roku od dva tjedna da ću mu dovesti narod. Pa, neka narodu objasni zabranu. Naravno da se to ne bi učinilo, ali je "opalilo". I tako smo nakon dva tjedna nastavili radove. Zdušnim radom i nesebičnim zalaganjem za godinu dana napravljena je crkvica i đakovački biskup, mons. Ćiril Kos svečano posvetio 1.5. 1988.
Moglo bi se još puno toga reći i napisati, ali smatram da je i ovo dovoljno za sjećanje.
Moram reći i ovo: Domovinski rat je puno toga zaustavio, promijenio… Bili su brojni pozivi u ratu i nakon rata, kao i svjedočanstva da su: Crpili snagu u svojim teškoćama, u ratnom vihoru, pod osobnim i narodnim križem iz tog vjerskog zajedništva onih vremena, kao i stalnih misnih i sakramentalnih susreta…
Koliko sam i sam suosjećao s tada biskupijom Đakovačkom, s ljudima borovske župe i materijalnom zdanjima (crkvom sv. Josipa Radnika, Gospe Fatimske i drugim) u ratnom vihoru osjetio je i sam pokojni biskup Ćiril Kos, koji mi je napisao prigodom mog imendana, 2.10. 1991.: „… u ovim teškim vremenima kada se „ruši Božja Crkva“ i ponavlja Kristov poziv na njezinu obnovu. Žalošću Vas ispunja i stradanje Vaše crkve, kao i sviju drugih u biskupiji. (…)“
p. Franjo Tomašević

Uz 50-obljetnicu ponovne uspostave Župe Sv. Josipa radnika Borovo naselje-Vukovar II.

Hvale je vrijedno obilježavati pojedine obljetnice, ne samo što bi nas sjećalo na prošlost da od nje učimo, nego i  da poučeni sada korisno živimo te bolju budućnost pripremamo. Ni u kojem slučaju nije ono, što nam neki žele stalno podvaliti, da želimo u prošlosti živjeti. Može se reći: živjeti i od prošlosti, jer je ona utkana u sve vrijednosti sadašnjosti i zajedno sa ovim trenutkom temelj je i podloga za bolju budućnost.
Znajući za nastanak tvornice „Bata“, naselje uz nju, naseljavanja ljudi, otvaranje samostalne kapelanije, prikupljanja sredstava za gradnju crkve, ustanovljenje Župe sv. Josipa radnika, progona fratara natrag u samostan u Vukovar, ponovni i teški početak 1962., mukotrpna gradnja velike crkve Gospe Fatimske, njeno barbarsko razaranje i totalno rušenje, njeno ponovno podizanje i uređenje, kao i filijalne crkve u Lipovači, vraćanje  crkve sv. Josipa u njeno prvobitno stanje i uređenje za bogoslužje, a najviše povratak rastjeranih vjernika, daje više nego dovoljna razloga za radost i slavlje ove obljetnice.

Zato dok vam čestitam dragi župljani, vašim dušobrižnicima, časnim sestrama, vjeroučiteljima i svima kojima je na srcu ono što je Božje i plemenito ljudsko, molim dragoga Boga i Gospu povratnika, koja je odlučila ostati, da se nastavi u župi rast u Gospodinu sve do punine mjere Kristove, i tako ispuni svoje poslanje navještanja Radosne vijesti i ukazivanja na SVJETLO KRISTOVO, koje može čovjeku (čovječanstvu) dati nadu i  smisao.
p. Ante Perković

Naš sadašnji župnik pater Vjenceslav Janjić, naslijedio je našeg dugogodišnjeg župnika patera Antu u rujnu 2008. godine. On još uvijek piše stranice povijesti naše župe. Među veće zasluge svakako treba zapisati što je uspio isposlovati kod novih demokratskih vlasti i tadašnje tvorničke uprave povrat zemlje predviđene za izgradnju novog pastoralnog centra koji bi bio posvećen sv. Josipu Radniku. Zemljište se dodjeljuje župi svetog Josipa Radnika na 99 godina s pravom produžetka na još 99 godina!
Nadzorni odbor Društva  Borovo d.d. Vukovar, na svojoj sjednici održanoj 12.veljače 2009. godine, donio je odluku  kojom se daje suglasnost da se s ovlaštenim predstavnicima Katoličke crkve sklopi ugovor u  svrhu izgradnje  crkve i pastoralnog centra. Površina zemljišta iznosi  6857 kvadratnih metara.
U potpisu Mirko Ćavara, dipl. ecc., glavni direktor
Neka ova jubilarna proslava posluži upravo tom cilju da se i o ovom problemu započne ozbiljnije razmišljati.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 21.6.2012.g.