DON CAMILLO I PEPPONE

Nastavljamo sa objavljivanjem serijala u povodu 50. obljetnice ponovne uspostave naše župe.
Stariji čitatelji zacijelo će se sjetiti novele o hrabrom talijanskom župniku imenom don Camillo. On živi na seoskoj župi, negdje  u Italiji. Radnja se događa odmah  nakon drugog svjetskog rata kad su vlast preuzeli talijanski komunisti. Njegov sugovornik je komunistički komesar  Peppone. Za obojicu se može reći da su tvrdoglavi ljudi, snažne tjelesne građe i čvrstih uvjerenja.
Evo jedne slične priče na hrvatski način!

Franjevački samostan Borovo naselje
Br. 31/62 od 3.studenog 1962. godine.
Predmet: Franjevački samostan u Borovu naselju se žali na Rješenje ONO Vukovar o uskrati lokacije

KOTARSKOM NARODNOM ODBORU
Odjelu za komunalne poslove
O S I J E K
       
Franjevački samostan u Borovu naselju zamolio je 19. listopada 1962. godine Odjel za komunalne poslove pri ONO Vukovar (prema sugestiji istoga), da mu dodijeli užu lokaciju za obavljanje vjerskih obreda u vlastitoj zgradi, jer je ista od više crkvene vlasti (Biskupski ordinarijat u Đakovu) određena  za tu namjenu. Ta je molba odbijena rješenjem spomenutog Odjela broj 05/10675/1-1962. od 27. listopada 1962. godine. Na citirano Rješenje u zakonskom roku podnosimo
Ž A L B U
Franjevački samostan u Borovu naselju pravno postoji od 1938. godine, kada je ondje osnovana Rimokatolička župa. Od sredine 1946. godine nije imao svojih poslovnih prostorija za bogoslužje, jer su ih komunističke vlasti oduzele. 1962. godine u tu svrhu kupljena je jedna obiteljska kuća. Ta kuća nije u svemu odgovarala našim potrebama pa nam je predstavnik Odjela za komunalne poslove protumačio, na našu zamolbu, što nam je potrebno još učiniti, bez posebnih dozvola, da ista odgovara našim potrebama. U tijeku dozvoljenog preuređivanja sugerirano nam je od istog Odjela da napravimo molbu za užu lokaciju našeg samostana. Molbu smo odmah podnijeli i ta je odbijena, što smatramo potpuno nepravilnim i pogrešnim iz slijedećih razloga:
I. U tekstu se tvrdi da u postavkama Osnovnog urbanističkog plana u ovom dijelu grada nije predviđen objekt ovakve vrste, drugim riječima nije predviđena crkva.
Stoga Vas pitamo gdje je ONO Vukovar predvidio izgradnju rimokatoličke crkve u svome Osnovnome urbanističkom planu? Naime, kad u Vašem Rješenju tvrdite da u ovom dijelu grada nije predviđena  izgradnja crkve tada implicite i priznajete potrebu za izgradnju crkve, a dosljedno tome kao predstavnik zajednice građana i svoju obvezu prema građanima vjernicima, i da joj locirate crkvu u ovome  dijelu grada. Kod toga je Osnovni urbanistički plan obvezatno  morao imati u vidu i prava stanovnika vjerske zajednice, da u svom dijelu grada ili najbliže što je moguće bliže, dobiju adekvatan prostor za izgradnju crkve u kojoj će moći vršite vjerske obrede koje su im zajamčene Ustavom i zakonima.
Pretpostavljamo da Vaš Urbanistički plan uopće nije smatrao potrebnim da osigura lokaciju za bogoslužni prostor u svim onim dijelovima gdje stanuju Vaši građani vjernici, tada je to pogreška i urbanizma i Osnovnog urbanističkog plana a najviše skupštinske sjednice obaju vijeća ONO Vukovar kada su prihvatili takav urbanistički plan u kojem su zanemarili vjerske potrebe svojih građana vjernika u vršenju njihovih vjerskih dužnosti. Ako, naime, građani imaju pravo na servise za sve svoje potrebe, čemu onda osporavati jednog takvog servisa za duhovne potrebe koji i prema Povelji Ujedinjenih naroda predstavlja jedan od  najznačajnijih faktora za formiranje čovjekove ličnosti, a isto tako i građanina svake države? Pogotovo ako  za to ima objektivnih mogućnosti koje neće materijalno opteretiti ONO!
Iz takvih pretpostavki dolazimo još do dva nova zaključka:
1. Da je dužnost ONO Vukovar, ako smatra da se od Urbanističkog plana očekuje i lokacije za bogoštovni prostor, da to sada u ovom sporu ispravi i odobri traženu lokaciju.
2. Ako  crkva nije javni objekt, kojega treba predvidjeti u osnovnom urbanističkom planu, jer je Crkva odijeljena od države, tada se bogoštovni prostor treba smatrati privatnom građevinom za koju vrijede svi propisi kao i za svaku drugu privatnu građevinu.
Iz ovoga slijedi  da se Rješenje  temelji na potpuno  pogrešnim ocjenama  zakonskih propisa jer pridaje bogoštovnom objektu izgrađenom unutar stambene zgrade značaj javnog objekta što ovaj to očito nije!
II. Prema Uredbi za izvršavanje Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica čl. 1 (Narodne novine od 2. kolovoza 1961.). Komunalni odsjek nema ovlaštenja da ocjenjuje može  li neka zgrada biti bogoštovni prostor ili ne, nego to procjenjuje sama vjerska zajednica, koja jedino ima dužnost obavijestiti općinski organ unutrašnjih poslova da će taj objekt služiti za bogoslužje. Ovom smo propisu u cijelosti udovoljili! Prema tome osporavanja, koja stavlja pred nas spomenuto Rješenje, su neutemeljena!
III. Na pojedine razloge, koje navodi osporavano Rješenje, odgovaramo:
1.Prigodom izdavanja načelne uže  lokacijske za jednu zgradu uopće ne dolazi u obzir primjena propisa čl.3 točka 3 Pravilnika o izdavanu građevinskih dozvola ,a to iz razloga što je davanje uže lokacije preduvjet  za izdavanje građevne dozvole. Dakle, ne može Odjel za komunalne poslove  u ovom postupku primjenjivati propise o izdavanu građevinskih dozvola jer je za to određeni drugi postupak u kojem će upravni organ morati ocijeniti zahtjev za izdavanje građevne dozvole u smislu citiranog Pravilnika.
2. Član 6. Odluke ONO Vukovar, koji zamjenjuje urbanistički plan, isto ondje nema nikakve primjene, jer se ovdje ne radi o nikakvoj novoj izgradnji, niti adaptaciji, niti rekonstrukciji, nego se radi o unutrašnjem uređenju već postojeće zgrade. Mi smo naime tražili odobrenje uže lokacije objekta, koji već postoji i samo isključivo interno uređenje tog objekta bez ikakve promjene osnovnih građevinskih elemenata u samoj zgradi, a napose bez promjena nosivih zidova, fasade prema ulici, odnosno estetske promjene same zgrade kao takve…
Danas smatramo da uopće nismo bili dužni tražiti niti užu lokaciju, niti građevinsku dozvolu i to iz slijedećih razloga:
a)     u interieru zgrade jedina je promjena što smo srušili pregradni nosivi zid. Za to nije potrebno niti davanje uže lokacijske dozvole, niti građevne dozvole, nego jedino najava promjene  nacrta kada bi za tu zgradu ONO Vukovar imao nacrt, što nije slučaj!
b)     Nepropisno već izgrađene prostorije, stanje kakvo smo zatekli, htjeli smo jedino prebaciti okapnice u naše dvorište, što odgovara prinudnom zakonskom propisu, malo poboljšati za njihovu bolju funkcionalnost….
3. Nadalje se sporno Rješenje poziva na propis čl. 40 pročišćenom tekstu Zakona o stambenim odnosima, jer da prema tome propisu nije dozvoljeno stambene prostorije koristiti u druge svrhe bez odobrenja stambenog organa, a da se to odobrenje ne može izdati obzirom na kritički stambeni fond u tom dijelu grada i obzirom na to, da bi obavljanje vjerskih obreda remetilo normalno korištenje susjednih stanova.
Na to odgovaramo:
a)     Propis članka 40 ZOSO-a odnosi se na nositelja stanarskog prava, dakle osobu, koja u tuđoj zgradi ima stanarsko pravo, a ne odnosi se na vlasnika zgrade, koji svoju zgradu ima pravo koristiti za svoje svrhe i za svoju dozvoljenu djelatnost. Prema tome ovaj propis čl. 40 citiranog zakona ne može se primijeniti!
b)     Osim toga Odjel za komunalne poslove ukoliko može rješavati i stambene poslove, u ovom predmetu, kojim se rješava predmet u okviru građevinskih propisa, nije niti nadležan da to utvrđuje!
c)     Što se tiče tvrdnje da bi vršenje vjerskih obreda u ovoj kući negativno utjecalo na normalno korištenje susjednih stanova, to je tvrdnja zbog koje bi se Komisija za vjerske poslove ONO Vukovar trebala zauzeti kod ONO Vukovar da se ovo rješenje «ad limine»  odbije kao protuustavno, protuzakonito i da je protivno činjeničnom stanju. Za takvu tvrdnju ne postoje subjektivni, a još manje objektivni razlozi!
d)     U  pogledu objektivnih razloga navodimo da se radi o ugaonoj čestici, pa je prema tome broj susjeda smanjen na minimum, a udaljenost do prvog susjeda je tolika da bi vršenje vjerskih obreda za njih bilo gotovo nečujno…..
e)     Vjerski obredi se obavljaju uglavnom danju kad je ljudski život pun dinamike, drugo obredi se i obavljaju u tišinu što ne može remetiti propisani kućni red! Vaša tvrdnja je tendenciozna i promašena!
4. Interesantno je kako ovo Rješenje upotrebljava zakonsku frazeologiju tako da se uopće ne može znati što je u stvari činjenica!... Ovdje nešto  «ne drži vodu!» U Rješenju je trebalo navesti, prema propisu čl. 207 ZUP-a da bi se i mi znali ravnati kako izgleda urbanistički plan toga dijela grada. Nakon svega ovog napisanog, moramo još jednom ponoviti, usmeno nam  je rečeno  sa strane nadležnih u Komunalnom odsjeku da Urbanistički plan ne predviđa nikakve promjene u tom dijelu grada i da nema razloga ne stupiti u kupoprodajne odnose….
IV. Jako je naglašeno u Rješenju da se stambene prostorije ne  mogu koristiti u druge svrhe bez odobrenja. U našem slučaju činjenično se stanje ne mijenja, a u spornom Rješenju to je previđeno . Ova je zgrada i do sada imala dvostruku namjenu: a) bila je  poslovna prostorija jednog zanatlije i b) ujedno i stan!!! Karakter našeg objekta ostaje i dalje dvostruki: poslovno-stambeni!!! Osim, ako za vjerske zajednice vrijede drugačiji zakoni, što nam nije poznato! Očito da nekome smeta što se u našem slučaju radi o bogoštovnom prostoru.
V. Predlažemo da se Žalba uvaži i poništi prvostepeno Rješenje! Što se na kraju i dogodilo!!!

Dragutin Šolc (pater Flavijan)
Vukovar
Augustinčićeva 5

Objavljeno 15.3.2012.g., Autor: fra Vjenceslav Janjić