IVO KRNJO I NJEGOVA GOSPOJA

Dok se kod nas svakodnevno na malim ekranima vrte turske sapunice, poput one o Sulejmanu prvom Veličanstvenom, dođoh na ideju da napišem i jednu hrvatsku verziju našeg Sulejmana. Istina, on se nije zvao  ni «prvi»,  a još manje «veličanstveni». Naš se junačina jednostavno zvao Ivo, kako bi se Hrvat katolik iz Bosne i mogao drugačije zvati?! Nadimak mu bijaše «Krnjo».  Bio je istinski romantik, možda i veći od onog Sulejmana prvog, koga njegovi obožavatelji još prozvaše i «veličanstveni». Hrvatska ga povijest pamti ne po dobru, ali i on je upamtio hrabrost hrvatskih ratnika. Da spomenem samo bitku kod mađarskog grada Kisega iz  1532. godine u kojoj se proslavio Senjanin Nikola Jurišić i onu  kod Sigeta! Mi Hrvati dobismo u bitkama s Turcima laskavu titulu «Predziđe kršćanstva», a Nikola Jurišić jednu od većih i značajnijih ulica u hrvatskoj metropoli.
Puno ime i prezime našeg romantičara glasi: Ivo Janjić, a nadimak mu bijaše «Krnjo», stoga što  je imao neku  rasjeklinu na gornjoj usni. Obavljao je dužnost subaše kod Murat- bega
Gradaščevića. Prikupljao je za bega  trećinu hrane  od uroda ljetine . Kao takav živio je u begovu «konaku» i kao momak zagledao se  u prelijepu Vasmu, begovu ženu. S vremenom se između njih rodila istinska ljubav. Jedina im smetnja bijaše beg Murat. Moj mi kazivač, djed Periša, tvrdi da je Ivo  Krnjo «nadžakom» (oštrom sjekiricom: s jedne strane oštrica, a s druge čekić - neka vrsta buzdovana) ubio bega. Djed Periša je taj nadžak nosio po seoskim  svatovima obavljajući dužnost čaje (čauša), kao stoloravnatelja! Bojeći se odmazde s turske strane  Ivo i njegova Vasma odlučiše  se pobjeći preko Save, na područje Austro-ugarske.
Neka Mara, po selu zvana «Gaćara», imala je šumu tik pored Save. Ivo je Maru zamolio da mu proda jedno debelo stablo iz te šume, upravo  uz samu Savu. Ivo ga je u danu srušio, a noću im je taj panj  poslužio kao vrsta splava. Na panj su stavili i dva sanduka odjeće i nešto dukata. Na drugoj ih je strani čekao neki seljak iz Bošnjaka. Bila je zima s puno snijega. Saonice su bile pune slame. Oboje su se pokrili  prekrivačima koje je seljak upotrebljavao da pokrije konje u zimi. Preko prekrivača seljak je nabacao debeli sloj slame što zbog zime što zbog činjenice da ih netko ne otkrije. Putovali su gotovo čitavu noć i pred zoru  stigoše  u Vukovar. Zašto su baš izabrali Vukovar moj mi kazivač nije znao odgovoriti. U Vukovaru su odsjeli kod nekog Marka «sarača» - sedlara, navodno rodom iz Donje Mahale u Bosanskoj Posavini. On ih je udomio u svojoj kući.
Da se ne radi o izmišljenoj romantičnoj priči kao što je slučaj u sapunicama evo istinske potvrde.
Listajući Spomenicu franjevačkog samostana u Vukovaru iz 1871. godine uvjerih se  u istinitost ove usmene predaje. Ponosan sam iz dva razloga: ponajprije da  franjevačka Spomenica mog sadašnjeg matičnog samostana spominje i moje prezime  Janjić, a  druga je i ime mog rodnog mjesta Vidovice. U spomenutoj Spomenici stoji:  Za uprave prečasnog oca Kaje Adžića, ponovno izabranog provincijala, gvardijana oca Solana Kerkvarića, koji je bio i samostanski kroničar:
«Dana 12. ožujka 1871. godine Vasma, kći nepoznatih roditelja, udovica pokojnog Murat-bega, porijeklom iz Tuzle u Bosni, ostavivši  svoje mjesto Vidovice, koje broji 100 čisto katoličkih obitelji, ostavivši i svoju jedanaest godišnju kćerku, noću je pobjegla iz Bosne u naš kraj. Došavši u Vukovar žarko je molila oca gvardijana, kao mjesnog upravitelja župe, da je krsti i vjenča s njom zajedno odbjeglim rimokatoličkim  mladićem Ivom Janjić. Otac gvardijan pomno ispitavši njezine ozbiljne nakane, te posavjetovavši se s vlč. o. Martinom Nedićem, župnikom i gvardijanom u Tolisi, te nakon nužne vjerske pouke, uz dozvolu Prečasnog Ordinarijata u Đakovu,  pod rednim brojem 341, s nadnevkom 8. ožujka 1871. godine, svečano ju je krstio u vukovarskoj župnoj crkvi svetih apostola Filipa i Jakova, nadjenuvši joj ime Marija. Kumovi su bili Ignac Andrić, tamničar i njegova supruga Roza rođena Lončarević, oboje rimokatolici. Pod istom svetom misom primila je Prvu svetu pričest, a po završetku mise vjenčao sam ju s njezinim mladićem Ivom Janjićem».
Nije prošlo niti mjesec dana od vjenčanja stiže turska potjera iz Gradačca. 12 dobro opremljenih razbojnika (eškija)  na konjima. Doznavši da ih Turci progone Ivo i  njegova Vasma - Marija zatražiše da ih franjevci zbrinu negdje u samostanskim prostorijama. Žandari su, na intervenciju otaca franjevaca, eškije protjerali nazad odakle su i došli. Vidjevši da su otkriveni i da više nisu sigurni odlučili su prijeći preko Dunava u Sombor. Kao odmazdu Turci su zapečatili obiteljsku kuću Ambre Janjića-Perišića. Kućna su se čeljad razbježala svuda po selu. Djeda Matu, Krnjinog najstarijeg brata, Turci odvedu u zatvor u Gradačac. Nakon istražnog postupka uslijedila je presuda. Kadija je pročitao presudu: «Raja ništa nije kriva! Da kuja nije mahnula repom pas ne bi potrčao za njom!» Nakon te presude djeda Matu puste na slobodu. Za povratak obitelji na njihovo ognjište vrlo važnu ulogu odigrao je fra Marijan Majša Janjić, koji je bio u rodu s tom obitelji.
Ivo je sa svojom gospojom ostao punih 12 godina u izbjeglištvu, a potom su se vratili u Vidovice.
Ivo Krnjo završava tragično
Ivo se jedne nedjelje popodne žestoko posvađao s nekim mještaninom koji mu je opsovao bulu! Potom je izbila tučnjava u kojoj je Ivo izvukao deblji kraj. U sukobu je bio izboden nožem od posljedica tih uboda Ivo je i preminuo.
Nakon Ivine smrti Mariji u posjet dolazi rođena kćerka uz Brčkog. Kćerka je nagovarala majku da pođe s njom u Brčko da žive zajedno. Marija je obećala doći samo u posjetu, ali o povratku nije htjela niti razgovarati. Došavši u Brčko skupilo se puno žena da je vide. Više silom nego milom skinuli su joj građansku nošnju i obukli je u dimije, a na glavu su joj stavili feredžu. Jednom zgodom, kad je ostala sama kod kuće, ode u župni ured u Brčkom  i tamo se zabarikadirala. Zamolila je župnika da javi njezinim u Vidovice da dođu po nju. Kad je vijest stigla domaćin kuće Ambra Janjić Perišić naredi da se odmah  upregnu konji u kola  i da odu u Brčko po snahu Mariju. Došavši u Vidovice živjela je sve do svoje smrti  u obiteljskoj zadruzi. Pokopana je uz svog Ivu na starom vidovačkom groblju tik uz Savu. Danas im se ne zna za grob!

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 8.11.2012.g.