NAROD BEZ PONOSA

Hrvatski je sabor donio 1999. godine Odluku da se, svake godine, na dostojanstven i primjeren način oda  počast svim sudionicima obrane grada Vukovara, grada simbola hrvatske slobode! Ove se godine posebno radujem tom danu iz više razloga. U ovom osvrtu navest ću samo dva! Prvi je slogan pod kojim će se obilježiti ovaj dan: «Vukovaru, ime sveto!», a drugi je ovogodišnji plakat.
«Vukovaru - ime sveto!»
Vukovar je svetinja, Vukovar je institucija i svaki put kad se određuje  slogan za obilježavanje žrtve grada mora se, po meni,  o tome voditi računa da u sloganu bude spomenuto i  ime grada. Ako  je Vukovar sveto ime,  onda se niti poveznice s gradom ne smiju izgovarati u skraćenom obliku, kao recimo «hrv.» umjesto: Hrvatski radio Vukovar! Ovo jednako  vrijedi i kad je riječ o našoj domovini. Ne bi trebalo govoriti «RH» niti «HR», nego punim imenom. Tako su me barem učili nastavnici hrvatskog jezika u srednjoj klasičnoj gimnaziji!

Stoga sam radostan da i na ovoj našoj župskoj web-stranici mogu napisati  svoje zadovoljstvo kako sloganom «Vukovaru - ime sveto!»,  tako i ovogodišnjim plakatom.  I na njemu dominira veliko slovo «V» što je simbol  za naš grad, ali i više od toga «V» kao «victor».
Upravo  pretprošle godine obilježili smo  obljetnicu pada grada pod sloganom «Vukovar - victor, quia victima!» što u prijevodu znači: «Vukovar - pobjednik, jer je žrtva!» Siva  maskirna boja koja dominira u pozadini plakata podsjeća me na Domovinski rat. U slovu «V» su i tri kockice: crvena, bijela i plava, koje simboliziraju našu trobojnicu. Iz bijele kockice izvire križ koji želei reći da smo vodili obrambeni rat. I pojam «obrambeni rat» posudili smo od sv. Augustina  iz njegovih «Ispovijesti», kao i ono: «Victor, quia victima».
Svaka čast dizajneru, Borisu Ljubičiću, koji je autor ovogodišnjeg plakata. Gospodin Ljubičić  poznat je  i u  svijetu,  jednako kao i u Hrvatskoj, upravo po svojim crveno-bijelim kockicama.

Ovih dana primio sam puno mailova s istim sadržajem. Radi se o događajima vezanim za 16. listopad, dan junačke pogibije general bojnika Blage Zadro. Bilo je i onih koji govore o današnjoj situaciji u gradu i oko njega.
Ovdje donosim samo jednu od tih poruka. Priča se događa u našem gradu.
«Ustao sam jutros, krećem na posao, bilo je 6 sati i trideset minuta. U kuhinji sjedi moj otac, dragovoljac Domovinskog rata, ispija prvu jutarnju kavicu sav uronjen u razmišljanje o nekim, ne tako davnim vremenima. I meni ponudi kavu, ali zbog žurbe na posao, rekoh mu ne, žurim! Televizor upaljen kao i svako jutro. Upravo je emisija: «Dogodilo se na današnji dan». Onako u prolazu i ja više  iz znatiželje bacim  malo pogled: ….«rođen hrvatski ban Josip Jelačić… Stjepan Radić i studenti zapalili mađarsku zastavu… Poginuo Toše Proevski..»  i dalje sve o njemu.

Po povratku s posla ponovno me upita otac: «Što si tako zamišljen?» Eh, stari moj! Ponovno se vraćam na naš jutrošnji razgovor. Da, na današnji je dan poginuo jedan velik čovjek: heroj, Bogoljub. čovjekoljub i domoljub…, Jedan od najvećih kojeg je ikad  iznjedrila hrvatska majka! Stid me, njega su jutros  spomenuli samo onako usputno!
Od početka rata njegova su majka Mila, žena Kata i djeca bili u strahu. Svaki put kad bi zazvonio telefon očekivali su neko neugodno iznenađenje. Jednom ga tako nazvaše i iz Borova (sela). Glas je bio prijeteći: majku ustašku, klat ćemo vas, stvar materinu i sve druge pogrde!...
Blago je mirno sve to slušao, upravo onako kako  mu to i ime govori. Kad je došao do riječi, progovori: «Ne psuj, mi smo kršćani, katolici! Mi nismo navikli na takve prostote! Slušaj, ja sam Blago Zadro,  stanujem u Bosanskoj  11, u Borovu naselju. Ključ ti je u prozoru, u svako doba možeš doći! No prije toga dobro razmisli kako ćeš izaći!»

 Otac, jednako tako hrvatski branitelj, ponovno nastavi svoja kazivanja:
 «U tih nekoliko mjeseci rata postigao je više nego mnogi generali u cijelom vojničkom stažu. Trpinjsku je cestu pretvorio u groblje neprijateljskih tenkova. I tko zna kako bi taj nesretni  rat u Vukovaru  i završio da nije junački  poginuo upravo na današnji dan, 16. listopada 1991. godine.
Nego, slušaj ti, starog svog! Koliko mladih, tvoje generacije,  zna za sveto ime Blago Zadro? Koliko naših Vukovaraca zna za još jednog hrvatskog branitelja, kojeg su suborci u ratu zvali «Špenac», a pravo mu je ime Zvonko Mlinarić? Poginuo je isti dan i na istom mjestu kad i njegov zapovjednik? Koliko je tvojih vršnjaka čulo za «Velepromet», «Borovo-commerce», Ovčaru i druga stratišta hrvatskog naroda, ne samo u Vukovaru?»
I tu je naš  razgovor završio!
Stari je moj tu stao i suze su počele kliziti niz lice. Zamislite, heroji plaču!!! Te večeri nije mogao popiti niti uobičajenu kavicu! Za kraj našeg razgovora  kratko mi poruči:
«Možda i mi Hrvati jednom shvatimo da narod, koji ponosa nema, nema niti budućnosti!
Ipak me tješi činjenica da nada umire posljednja.»

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 27.10.2012.g.