POVRATNIKOVA PRIČA: HRVATSKA ĆE BITI SVIMA MAJKA

Did Tuna ne pamti ovakve paklene vrućine u kolovozu kao ove godine. Kiša nije padala duže razdoblje nego u  doba Ilije proroka. Nakon suše dolazi glad i oskudica. To ćemo svi tek kasnije osjetiti. Osim suše pogađaju nas i mnogobrojni  požari. Mediji javljaju da se iz aviona vidi kako neki neljudi podmeću požare. Može li se njih jednostavno nazvati piromanima ili oni zaslužuju jedan teži naziv? Did Tuna je mišljenja da su to državni neprijatelji, upravo oni koji ne vole ovu državu stvorenu ljudskim životima i dijelovima tijela. To su sličnog soja ljudi kao i oni koji sebe nazivaju tobožnjim navijačima, a zapravo su huligani! Did Tuna se sjeća i «facebooke-revolucije» kad se išlo rušiti i razbijati tek da se ruši i razbija.
Kao građanina Rvacke dida Tunu veseli izjava našeg Premijera, izrečena početkom kolovoza u Kninu, a rvacki su je mediji u cijelosti prenijeli: «Naš je cilj danas jaka i stabilna Hrvatska koja neće  biti samo privjesak EU-a  i koja će svima biti majka!»
Ima li itko dobronamjeran, u današnjoj Hrvatskoj,  koji se ne bi složio s tom Premijerovom izjavom?! I did Tuna, ako to nekom nešto znači, odmah potpisuje Premijerovu izjavu, ali se s pravom pita koliko građana republike Rvacke voli ovu i ovakvu  Hrvatsku  kao svoju majku? Did Tuna se usuđuje i oštrije formulirati svoje pitanje: Koliko onih koji su na vlasti i sjede u Hrvatskoj Vladi ili sabornici, vole ovu zemlju za koju se nisu borili? Mnogima je ona darovana kao nezasluženi dar. S druge pak strane onih koji su se za nju borili i bili spremni poginuti za Rvacku nema u prvim redovima. Oni su uvijek negdje u sjeni!
Did Tuna već dugi niz godina živi u gradu na Dunavu. Svaki događaj, koji se ovdje zbio, nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja zapisuje u Spomenicu, a još više pohranjuje u svoje srce. Prva oružana pobuna protiv Hrvatske, na ovim prostorima, dogodila se 2. svibnja 1991. godine u Borovu (selu). Čuli su se pucnji u hrvatske policajce, a pucanj u policajca je pucanj u državu. Barem tako kaže međunarodno pravo! Hrvatska je država ovaj neprijateljski čin službeno ovjekovječila  spomen obilježjem tek 2002. godine. Na tom spomen obilježju pisala su samo imena i prezimena 12 Hrvatskih redarstvenika i da spomen podiže Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Na njemu nije bilo naznačeno da ih je netko mučki  ubio, zašto, gdje i kada? Dakle, povijesna krivotvorina! Deset godina trajala je samovolja lokalnih moćnika i povijesna krivotvorina, dok nije samoinicijativno brat jednog od dvanaestorice ubijenih, Stevo Culej, na svoju odgovornost,  postavio dodatnu  spomen ploču na kojoj je urezana povijesna činjenica.
Da bi se istina čula o njoj treba pisati i govoriti!
Europski Parlament već je odavno donio zakon o obilježavanju svih žrtava totalitarnih režima, među njima dakako i komunizma. U nas je taj međunarodni dan, 23. kolovoza, tek usputno spomenut od predstavnika službene vlasti. Sve žrtve, bez obzira s koje strane i u čije ime one bile počinjene, treba otkriti i obilježiti. Kad je taj Zakon trebalo izglasati u Hrvatskoj sabornici nisu se vidjele ruke onih koji su sada na vlasti, a jednako tako niti službenih predstavnika Srpskog naroda.  Danas neki od njih govore da su u Oluji  bile žrtve ne samo sa hrvatske nego i sa srpske strane. I tu se did Tuna u potpunosti slaže: žrtva je žrtva s kojegod bila strane! Ali ovo pravilo treba jednako vrijediti i za komunističke žrtve počinjene u drugom i nakon drugog svjetskog rata. Dok istina ne dođe na vidjelo vječno ćemo se igrati Nijemaca i partizana!
U Vukovaru će se uskoro ponovno obilježavati stradanja grada i građana Vukovara 1991. godine, ali na tim obilježavanjima neće biti, kao što ni do sada nije bilo, predstavnika Srpskog naroda! Svi trebamo moliti, i svatko na svoj način, za sve one koji su nevino ubijeni u ovom i u svim ratovima! Takvih pokušaja još nema!
Nije tome tako davno, prisjeća se did Tuna, kad je u javnost procurila izjava novoizabranog srpskog predsjednika države gospodina Tomislava Nikolića: »Da je Vukovar srpski grad i da se Hrvati ne trebaju u njega vraćati!» Naša ministrica vanjskih poslova se požurila da ublaži izjavu  gospodina Nikolića, rekavši da je on u međuvremenu «evolvirao!», drugim riječima, on je tada tako mislio danas je promijenio mišljenje!
Da «Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada» potvrđuje i ova činjenica. Did Tuna je već napisao da mnoge događaje pamti i bilježi. Tako je pribilježio i ove rečenice iz monografije «Prilozi za istoriju Borova povodom 770. obljetnice ( 1231. -2001.)» Knjiga je izašla 2001. godine!
Evo samo nekih bisera: «Kraj 1990. godine 2080 Borovaca dočekalo je radeći u kombinatu «Borovo». Gotovo svaki treći Borovac bio je pripadnik ovog obućarskog gumarskog giganta. Rat 1991. godine uništio je ono što je u «Bati», a potom i u Kombinatu «Borovo», stvarano 60 godina. Uništene su fabričke hale, sredstva  za proizvodnju, a radnicima je uskraćeno osnovno ljudsko pravo: pravo na rad! « …
«Jugo- gigant«, koji je imao približno 23000 zaposlenih, početkom devedesetih godina prestao je proizvoditi kožnu, gumenu i PVC obuću, automobilske gume, gumeno-tehničku robu, mašine…. Nekadašnje «kombinatlije» više nisu imale mogućnost ličnim radom prehraniti svoje porodice…»

Did Tuna se pita treba li ovome bilo kakav komentar? Stari bi Latini rekli: «Sapienti sat!»
Pametnom dosta!

Do slijedeći put pozdravlja Vas did Tuna!

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 27.8.2012.g.