NIJE  VELIK  ONAJ  KOJI  NANOSI  DRUGOME  NASILJE, NEGO  ONAJ KOJI  OPRAŠTA

U prigradskom vukovarskom naselju Sotin, u ponedjeljak 14. listopada, pokopani su, uz vojne i kršćanske počasti, posmrtni ostaci jedanaestero ubijenih mještana u srpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Dvojica muškaraca: Željko Vojković i Henrih Sili, isto su pronađeni u istoj zajedničkoj grobnici "kod Klaonice", ali su pokopani 5. listopada, ove godine, na Centralnom groblju u Osijeku. Njih trinaestero su ekshumirani, 19. travnja, u zajedničkoj grobnici "kod Klaonice".  Identificirani su u Zagrebu na odjelu za patologiju. Od onih 11, koji su pokopani 14. listopada, četvorica su bili hrvatski branitelji, a sedmero njih  bili su  civili. Među njima su dva bračna para, jedan otac i njegova dvadeset petogodišnja kćerka, koja je bila najmlađa među ovim žrtvama. Najstariji među njima imao je 72 godine. Magistra Anđelka Ljubas napravila je tablice po kojima se točno vidi prema kojima su mjerilima ubijani: Hrvati, školovani, reproduktivne dobi i uz to vjernici.
Tako piše na prvoj tablici. Stoga ne čudi činjenica da je zločin izveden u Badnjoj noći kako bi, smišljeno, imao veći učinak zastrašivanja nesrpskog stanovništva.
Uz 11 lijesova bile su i dvije urne s posmrtnim ostacima osoba čiji identitet nije bilo moguće utvrditi niti uz pomoć suvremenih patoloških metoda.
Obrede kršćanskog pogreba  predvodio je Đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, uz generalnog vikara mons. Ćurića i  još petnaestoricom svećenika. U uvodnom dijelu mons. Hranić je rekao:
"Osjećamo ljudski i kršćanski ponos jer ljudska se snaga ne pokazuje vraćanjem milo za drago, nego praštanjem, koje uvijek znači zaustavljanje spirale  nasilja i zla... Osjećamo ljudski i kršćanski ponos jer blaženije je biti žrtva, nego li nasilnik!"
Potom je nadbiskup nastavio: "U Sotinu su u Domovinskom ratu stradale 64 osobe, to je čak 10 posto njegova nesrpskog stanovništva i u tom je smislu ovaj živalj, koji je podnio veću žrtvu čak i od samog Vukovara, u usporedbi  prema broju stanovnika, a možda i neka druga mjesta. Sotin je uistinu heroj Domovinskog rata!" .. I još nešto treba naglasiti: "Istodobno u Sotinu, nakon povratka prognanog hrvatskog puka, nije zabilježena niti jedan pokušaj nasilja nad srpskim stanovništvom koje  je ostalo tu živjeti i nakon Domovinskog rata. Tek nakon 22 godine pokopavamo nevine žrtve i mještani traže još osamnaest nestalih osoba. Zato kličem: "Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!"
Pri samom kraju svoje uvodne misli na ovom tužnom zborovanju nadbiskup je svima uputio evanđeoske riječi: "Blaženije je biti ožalošćen i biti gubitnik, nego li biti osvetnik! Blaženije je sud prepustiti Bogu, nego li ga uzeti u svoje ruke!"
Nakon obrednih molitava svećenici, koji su sudjelovali u sprovodnim obredima, pratili su posmrtne ostatke  do mjesta pokopa. Kad je taj obred završio nadbiskup je osobno pratio dvije urne s posmrtnim tjelesnim ostacima sotinskih žrtava čiji identitet nije bilo mogući utvrditi niti uz pomoć najsavršenijih patoloških metoda. Oni su pokapani tik uz centralni križ na mjesnom groblju.
Vijence su položili i svijeće upalili predstavnici državne, županijske i gradske vlasti, te predstavnici hrvatskih branitelja, policije i Udruga proizašli iz Domovinskog rata.
Potom je uslijedila sveta misa u župnoj crkvi. Misno slavlje predslavio je nadbiskup Hranić, a suslavili su: generalni vikar mons. Ćurić, te još osmorica svećenika kao i đakon Henrik  Damjanović. U sprovodnoj misi sudjelovali su i članovi obitelji ubijenih i ekshumiranih, mnogobrojna rodbina te predstavnici narodne vlasti.
U svojoj propovijedi nadbiskup je ponovno progovorio o potrebi opraštanja. On je poput Petra upitao: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene?" (Mt 18,21-35)
Očito da je Petru poznato naše iskustvo kako je teško oprostiti, te kako naše oproštenje onima koji su pobili naše drage i nikad se nisu zbog toga pokajali, nisu zatražili naše oproštenje, te ga zbog toga i ne uzimaju ozbiljno, nego nas još uvijek drže za svoje neprijatelje koji ih mrze i čekaju priliku da im vrate milo za drago, samo otvara prostor za daljnje nanošenje zla i uvreda. Potom je nadbiskup uputio sudionicima retoričko pitanje: "Zar ne, da ste i mnogi od vas se ponekad  osjetili umornima od opraštanja, te da ste se pitali, možda se još uvijek i pitate: ima li to smisla? Naime, mi opraštamo, a nitko sa srpske strane nije odgovarao niti je kažnjen za zvjerstva i zlo koje je počinjeno u ovome mjestu!  Budući da nitko nije osuđen za učinjeno zlo nad pokojnicima, koje smo danas pokopali, nema ničega što bi one koji su ga počinili i one koji su ih podržavali natjeralo na njihovo  sučeljavanje s počinjenim zlom, na kajanje te na promjenu pristupa i stava prema Domovinskom ratu i svemu što se u to vrijeme dogodilo na ovim prostorima. Naprotiv, uzviknuo je nadbiskup, naše praštanje može biti dobra prigoda za podsmijeh i smišljanje novog zla za neku buduću prigodu. Svjesni smo kako je  naše očekivanje da će naše oproštenje promijeniti počinitelja nasilja, nad onima koje smo danas pokopali, naivno! I Petar osjeća, nastavio je nadbiskup, da neprestano oproštenje dodiruje rub poruge, i stoga po njegovu shvaćanju, mora postojati i granica opraštanja."
Pri kraju svoje propovijedi nadbiskup je zaključio: "Oprost i nije prvenstveno opraštanje počinitelju pretrpljenih zlodjela, nego je najprije unutarnji događaj povrijeđenog čovjeka, koji Bogu dopušta da on bude Bog i njemu prepušta pravedan sud. Oprost je odustajanje od osvete i unutarnje ozdravljenje od preživjelog nasilja i zla. Zato, molimo za našu sposobnost praštanja, da oproštenje bude naš dar počiniteljima nasilja nad našim dragima i da na taj način sebi i njima otvorimo novu mogućnost života."

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 15.10.2013.g.