PROZOR NOĆAS MORA PASTI

Tamo negdje ranih devedesetih posjetio sam Franjevački samostan i crkvu u Rami na Šćitu, država BiH. Tamo je gostovalo Hrvatsko pjevačko društvo "Tomislav" iz Cernika, zajedno sa svojim tamburašima. Bilo je to neposredno nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, a i neposredno pred izbore u susjednoj nam državi BiH. Na pročelju starog Franjevačkog samostana pročitao sam poruku na spomen ploči: "Na ovom je mjestu 1945. godine drug Tito rekao onu poznatu rečenicu: PROZOR NOĆAS MORA PASTI!"
Ovih dana naslušali smo se mi Vukovarci, osobito nakon trećeg pokušaja da se konačno ustroji Gradsko vijeće, sličnog ratničkog pokliča: "VUKOVAR MORA PASTI!" Zanimljivo je da taj dotični svaku svoju rečenicu započinje s riječju "Ja", ali u ovom slučaju nositelj glavne radnje, dakle subjekt, nije "ja" nego "on", a on je VUKOVAR! Rijetko se iz usta dotičnog čuje: "Ako moram dati ostavku za dobrobit građana, ja ću je dati! Čulo se, ali ne toliko puta koliko ono: "Vukovar mora pasti!" Već sam puno puta napisao da je  poznatu uzrečicu: "Država sam ja!" izrekao poznati francuski kralj Luj XIV. Nisam siguran da su oni, koji su sada u opoziciji, a žele biti vlast, rekli: "Vukovar mora pasti!" Više sam skloniji onoj drugoj verziji: "ON  MORA PASTI!" Jako su opasne konotacije: "Vukovar mora pasti!" Znamo tko je tu uzrečicu izvikivao i tko je još izvikuje. Pustimo uzvike iz 1991. godine! Prisjetimo se radije ne tako davnih događaja. Najprije je započeo bivši četnički vojvoda, a sada predsjednik susjedne nam države, izjavom u njemačkim novinama Frankfurter Algemeine Zeitung ( FAZ-et)  da je "Vukovar srpski grad!" Kasnije je dotični gospodin to osporavao navodeći kako je bio  krivo shvaćen. Na nedavnom Europskom prvenstvu za kadetkinje u košarci, koje je održano u Vinkovcima i Vukovaru, publika, koja je navijala za Srbiju,  izvikivala je "Vukovar", a mlade djevojke "Srbija!" Na stadionu Marakana, u Beogradu,  gdje se nedavno odigrala kvalifikacijska nogometna utakmica za svjetsko nogometno prvenstvo iduće godine u Brazilu, između seniorske  nogometne vrste Srbije i Hrvatske dogodila se ista stvar. Iz 30 tisuća grla čuo se poklič "Vukovar", a na stadionu je stajao 30 metara dugi natpis na ćirilici "Vukovar!" Nije li sve ovo nastavak istih pokliča  iz 1991. godine, a što je to drugo nego nastavak agresije na hrvatski grad na Dunavu i na jednu samostalnu europsku zemlju!
Najnoviji broj "Glasa koncila" od  15. rujna, zapravo njegov glavni i odgovorni urednik mons. Ivan Miklenić, u svom komentaru sadašnjih događaja u hrvatskom gradu na Dunavu, piše: "Tužno je stoga čitati komentar u Jutarnjem listu od subote 7. rujna naslovljen "Industrija mržnje u Vukovaru" u kojem se sva krivnja od stvarno odgovorne sadašnje Vlade svaljuje na druge, pa čak i na "određeni broj katoličkih svećenika"." U svojoj "Božanstvenoj komediji" poznati talijanski političar, filozof, a  nadasve pjesnik  Dante  Alighieri, pišući o Paklu kaže: "PAKAO, TO SU DRUGI!" Ono što je dobro sadašnja Vlada pripisuje sebi! Lažni pacifizam, tzv. nenasilje, demokracija - često su samo izgovor za izbjegavanje odgovornosti, za odvraćanje pogleda od svakidašnje nepravde. U ovom trenutku moć je, nažalost, u rukama onih koji niti ljube, niti služe, niti su sposobni donijeti poboljšanje života!
Partijski kolega Gordan Maras, koji upravo  započinje promidžbu za šefa zagrebačke gradske organizacije SDP-a kreće u izbornu utrku sa sloganom: "ZAJEDNO SMO ZAGREB!" Dotični se nada da će ista partija uskoro iznjedriti i novog zagrebačkog gradonačelnika! U demokraciji sve je moguće!
Puno puta smo u posljednje vrijeme čuli: "Vukovar mora pasti!" Drugim riječima grad mora pasti, radije bismo slušali: "Ako moram podnijet ću ostavku!"
Naš poznati  ratni izvjestitelj Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević u svojim "Pričama iz Vukovara" kaže: "A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. GRAD - TO STE VI!"
I na kraju recimo riječima Svetog Pisma: "Bolje je  da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod strada!

Objavljeno 14.9.2013.g., Autor: fra Vjenceslav Janjić