HRVATSKA SE VOLI I KULTUROM VUKOVAR - U bivšoj državi Vukovar je bio grad u kojem se vršilo najviše abortusa. U Domovinskom ratu podnio je najveću žrtvu za Hrvatsku. U krvlju stvorenoj državi Vukovar opet prednjači. Postao je grad koji prednjači po broju rastavljenih brakova i po učestaloj smrtnosti mlađih osoba, osobite onih iz braniteljske populacije. Stručnjaci kažu da su to posljedice rata. Mnogi će se, s pravom, zapitati je li sve to puka slučajnost ili se sve radi i događa planski i sustavno. Pametni ljudi kažu da sve ima svoj uzrok i posljedicu i da se ništa ne događa slučajno! Zapisujući poratne priče iz Vukovara naišao sam i na jednu koja je nešto malo drugačija, ali ipak na kraju završava smrću. Može li u Vukovaru scenarij imati neki sretniji završetak? Uvijek se iznova pitam?!
Obitelj Beck
Obitelj Beck upoznao sam ranih osamdesetih prošlog stoljeća preko njihove djece. Upoznali smo se na satovima vjeronauka i kroz zajedničke nastupe u zajednici mladih. Sin Ivan svirao je gitaru u župskom VIS- u "Mirjam", a kćerka Đurđa bila je pjevačica. I najmlađi sin Slavko kasnije se uključio u zajednicu mladih. Bilo je to vrijeme kad nije bilo računala niti virtualnih prijatelja. I dramska sekcija bila je vrlo aktivna. Otac Franjo i majka Ljubica bili su također vrlo aktivni u životu župske zajednice. Ovo poglavito vrijedi za majku Ljubicu koja je bila počimalja i predmoliteljica u župnoj crkvi u Nijemcima, odakle se obitelj ovamo doselila 1964. godine. Otac Franjo, izučeni postolar, zaposlio se u ovdašnjoj tvornici obuće Borovo. Svoju odanost Crkvi i crkvenoj zajednici ponijeli su sa sobom iz rodnih Nijemaca. To najviše zahvaljuju omiljenom dugogodišnjem župniku u Nijemcima Stjepanu Bulatu. Kad su bili najžešći napadi na Vukovar, u Domovinskom ratu, majka Ljubica je u atomskom skloništu na Olajnici svake večeri u 19 sati predmolila krunicu sve do progona iz grada. Molitvu nisu napuštali niti u progonstvu. Po povratku u razoreni grad i do temelja porušenu obiteljsku kuće dali su se na obnovu. Vjerojatno zbog ratnih trauma i majka Ljubica teško je oboljela. Doživjela je teški moždani udar i ostala prikovana uz postelju. Djeca su se odselila u obližnji Osijek, što se ono kaže, "trbuhom za kruhom". Muž Franjo ostao je uz svoju teško bolesnu suprugu. Šest godina trajala je njezina bolest da bi početkom ove godine i preminula. Pokopana je na gradskom groblju u Osijeku.
Meni je prvo Bog pa Borovo
Hrvatska se voli i kulturom
"Mora se znati tko je gospodar" - kaže mi moj sugovornik. U trosatnom razgovoru moj mi je sugovornik objasnio otkuda ono "Bata Borovo!" Ako u obitelji postoji više braće onda je stariji brat "baća", a ako ima više sestara onda je ona najstarija "nena". Srbi su to preveli "bata"! Listajući vrijedne albume pokazuje mi i svečanu pozivnicu grofa Jakova Eltza, nekoć gospodara Vukovara, sa nadnevkom 3. veljače 1910. godine. Dio svoje vrijedne zbirke poklonio je gradskom muzeju koji je smješten u obnovljenom starodrevnom dvorcu spomenutih grofova Eltz. Kolekcija vrijednih predmeta, iz bliže i daljnje prošlosti, vezanih uz grad na Dunavu i tvornicu Borovo bila bi i veća da nije bilo, već u više navrata spomenutog, nesretnog rata. Prisjeća se moj sugovornik Franjo: "U ratu sam ostao bez mnogobrojnih vrijednih predmeta, osobito 366 razglednica Borova i drugih vrijednih predmeta. Kad smo bili prisiljeni od dojučerašnjih susjeda napustiti grad i vlastitu kuću zakopao sam ih u jednoj plastičnoj bačvi u zemlju. Nadao sam se, nakon povratka, pronaći zakopano blago. Nažalost, moja se nadanja nisu u potpunosti i ostvarila. Netko je, vjerojatno iste osobe koje su opljačkale i moju kuću, kopajući u vrtu naišao i na zakopano blago. Sasvim slučajno došao sam u posjed nekih vrijednih predmeta, osobito razglednica od tog zakopanog blaga, jer ja na njima stajao moj obiteljski pečat. Trag me je vodio do mogućih kradljivaca, međutim, oni niječu svaku umiješanost u krađu. To je u Vukovaru svakodnevna pojava: ne znam i nisam!"
Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno 13.3.2014.g. |
Kroz šest godina teške bolesti muž Franjo se nije odvajao od svoje teško bolesne supruge. Danonoćno je dežurao uz njezinu bolesničku postelju. Niti u jednom trenutku nije pomislio da je napusti. "Mi smo kod oltara jedno drugom obećali da ćemo biti skupa u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti" - govorio mi je Franjo. Sada ima više vremena posvetiti se svojoj drugoj ljubavi, a to je prikupljanje starih kovanica, razglednica, sablji, bodeža, značaka, pehara i odlikovanja. Za više od pedeset godina marljivog prikupljanja skupio je pozamašnu kolekciju. Uža specijalnost su mu fotografije tvornice Borovo u kojoj je radio 28 godina u odjelu za obuću. Prikuplja sve što ga podsjeća na tvornicu Borovo koja je sve do 1991. godine hranila 23 tisuće radnika. Ponosno mi pokazuje medaljon izliven u bronci u svibnju 1934. godine u rodnom mjestu braće Tomaša i Jana Bate, koji su tvorci nekoć industrijskog giganta. Nažalost, danas taj gigant ide u stečaj. Dok je tvornicu vodio Jan, mlađi brat Tomašev, koji je poginuo 1932. godine u vlastitom zrakoplovu u Švicarskoj, tvornica se proširivala i svakodnevno zapošljavala nove radnike. Kad je tvornica postala društveno vlasništvo započelo je i njezino propadanje. Ove godine Borovo ide u stečaj! Iz jednog drugog izvora doznao sam i podatak da je u porušenoj i opljačkanoj tvornici Borovo 1990. godine radilo 2080 stanovnika Borova sela, što konkretno znači svaki treći stanovnik ovog mjesta. Nadalje čitam: "Rat je 1991. godine uništio sve ono što je u "Bati", a potom i u Kombinatu "Borovo", stvarano 60 godina. Uništene su fabričke hale", kaže moj izvor, "sredstva za proizvodnju, a radnicima je uskraćeno osnovno ljudsko pravo: pravo na rad!" Koji cinizam! "Tko nas, bre, zavadi?" 
