MARKO PERKOVIĆ

U 104. godini života okrijepljen svetim sakramentima preminuo je u petak, 28. kolovoza Marko Perković uzoran vjernik župe sv. Nikole Tavelića, najstariji stanovnik Slavonskog Broda.
Rođen je 24. travnja davne 1912. godine u zabiokovskom selu Biorine u Dalmaciji u brojnoj obitelji Šimuna i Ive, rođene Škare. Škrti kamenjar nije davao dovoljno ploda za prehranu cijele obitelji pa je Marko već kao 12-godišnji dječak pošao u nadnice da pripomogne roditeljima. Dospio je tako u Beograd kasnije u Zagreb otkuda je mogao više slati pomoći kući. Godine 1940. vratio se kući i oženio u svom selu Ružom iz susjednih kuća Zelića. U kršćanskom braku koji je sa suprugom proveo 75 godina imali su šestero žive djece Ivanku (s. Blaženka), Antu (franjevac), Mirka, Mariju, Anu  Marka i pokojnog sina Ivana, 16 živih unuka jedna pokojna i jedanaestero praunučadi. Svojom pronicljivošću, vjerom i vjernošću supruga Ruža bila mu je ne samo potpora nego pravi životni oslonac pa i korektiv u prosudbama i usmjerenjima. Početak rata zaprijetio je gladom okupljenoj velikoj obitelji u selu, pa je mlada obitelj krenula sa svojim prvim djetetom u Slavoniju gdje su im se rodila i ostala djeca. Marko se nije bojao nikakvog posla. U kovačnici u Đuri Đakoviću svojom sposobnošću stekao je zvanje kovača na presi. Prebacivao je norme pa šefovi nisu vjerovali, da se zaista može toliko vijaka ispresati u osam sati rada. „Ali ja sam svoju presu kad stane, popravio sam i nastavio raditi“, tumačio bi on svoj uspjeh. No, više od tvornice volio je slavonsku zemlju-crnicu, bez kamena, pa je nabavio vinograd i njivu. Djeci se činilo da njegova motika sama ide u zemlju. Volio je  raditi. Za njega se može reći – Što oko vidi, ruke rade: sam je napravio svoju kuću – bio je i zidar i tesar, sadio vrt i voćnjak, kalemio voće… Tako je njegov radni dan trajao nekad i 20 sati – prva smjena u tvornici a iza toga na polju ili u vinogradu do kasno u noć. Teški rad nije ga uništio, naprotiv je i  koristio… Zajedno sa suprugom učio je i svoju djecu poštenom radu, a kao dobri đaci  završili su visoke škole. Prevladao je bolest raka crijeva, operaciju žuči i infarkt, a sluh mu je zacijelo najviše oštetila zaglušna buka kovačnice u ĐĐ što mu je bila velika teškoća. U svome životu malo je pričao, a puno radio i ostavio posvuda dojam poštenog radinog čovjeka. Resila ga je krjepost pravednosti po čemu ga pamte ne samo njegova djeca nego svi koji su ga poznavali. Kao njegov čvrsti karakter bila je i njegova vjera čvrsta pa nije prihvaćao ponude partije, kako bi kao dobar radnik mogao biti nadradnik. Ničiji kruh nikada nije htio jesti, sve je moralo biti stečeno poštenim radom i trudom i dobro je pazio da to čine i njegova djeca.
Često umoran od posla, ipak je zajedno s obitelji svake večeri molio krunicu. Iz te vjere dopustio je svojoj djeci da izaberu zvanja u koja ih Bog zove. Tako je dvoje od njih izabralo duhovno zvanje, sin Ante je svećenik-franjevac, a kćer s. Blaženka redovnica Sv. Križa. Iako je u Slavoniji živio i radio, nosio je u duši čežnju za zavičajem s posebnim pijetetom prema svojim roditeljima. Božja zapovijed „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“ doista se na njemu ispunila. I svoje rodoljublje je posebno izražavao, kada je Hrvatska postala samostalna država. Pratio je bolno njezino stradanje, jer su mu sinovi i unuci bili u to uključeni od Vukovara pa nadalje.
Vrlo je štovao  presveto Srce Isusovo i svaki prvi petak bio je dan njegova posebnog sakramentalnog susreta s Njim. Krunica mu je bila draga molitva i redovito je sa suprugom molio otajstva, ali Gospu pozdraviti nije ispustio sve do zadnjega dana. I s ponosom je uz molitvu pred kraj života izgovarao: Pomozi mi, draga Gospe, nikada Te nisam uvrijedio“.
Svoju želju da izradi gusle uz koje je rado pjevao, napose pjesmu o opsadi Sinja i pomoći Gospe Sinjske Cetinjskim junacima, ostvario je tek u starim godinama, Njegov “recept” za dug i sretan život bilo je molitva, vjera u Božju providnost i puno rada.
Uz šezdesetak svećenika i redovnika, velikog broja redovnica, rodbine i prijatelja, brojnih vjernika iz Našica, Cernika i Vukovara u kojima je bio na službi njegov sin fra Ante, pokopan je u ponedjeljak, 31. kolovoza na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu.
Sprovodne obrede kao i misu zadušnicu u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio je provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak. U posmrtnom slovu s puno emocija  dotaknuo se kao Brođanin i prijatelj pokojnikovih zasluga u svjedočenju vjere i ljubavi prema Bogu, Crkvi i Domovini u svojoj obitelji i okolini. O svojim susretima s pokojnikom  podjeljujući mu svete sakramente uz pobožnost Prvih Petaka svjedočio je u homiliji domaći gvardijan fra Franjo Jurinec.    

Autor: Brankica Lukačević, objavljeno: 2.9.2015.g.