KAD BIH SE PONOVNO RODIO - SVE BIH ISTO PONOVIO

Bogdanovci su filijala novoutemeljene vukovarske župe BD Marije - Kraljice mučenika, pripovijeda nam slavljenik Emerik Kiš ispred svoje obiteljske kuće. U dvorištu posvuda gužva, jer teku posljednje pripreme za slavlje zlatnog bračnog jubileja. U našoj filijalnoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića ovdje u Bogdanovcima, nastavlja gospodin Emerik, moja supruga Ružica i ja, danas u subotu, 24. listopada, obnavljamo svoja ženidbena obećanja koja smo dali pred Bogom u našoj mjesnoj crkvi, 31. listopada 1965. godine. Tad sam imao 17 godina, a moja Ružica tek 16. Vjenčali smo se uz suglasnost roditelja. Matičarka nam je rekla kod, sudbenog vjenčanja, "tko je ovdje luđi djeca ili roditelji koji im dozvoljavaju da se ovako mladi vjenčaju?" Svejedno naš brak nikad nije bio upitan. Bilo je i svađa i nesporazuma, ali smo prije spavanja te iste večeri sve  riješili. Vjenčao nas je pater Zlatko Papac, koji je tada bio na službi u vukovarskom franjevačkom samostanu, a danas je na službi u Požegi. Za naš bračni jubilej došao je i naš vjenčatelj pater Papac, kako bi sve bilo kao prije 50. godina. Naše dvije kćerke, sa svojim supruzima, pripremaju nam ovo slavlje. Pozvale su rodbinu i puno gostiju kao i tamburaše kako bi sve bilo što svečanije. Jedino su godine učinile svoje. Baka i ja smo prosijedi, ali kad bi bilo moguće sve što nam se dogodila do sada rado bismo ponovili. Jedino ono što nam se dogodilo u Domovinskom ratu, to nikada i nikome ne bih želio da se dogodi. Sve vrijeme progonstva proveli smo u Đakovu. Svaki dan smo išli u katedralu na svetu misu. Aktivno smo se uključili u život tamošnje vjerničke zajednice. Rado se prisjećam kako sam tri puta bio među dvanaestoricom apostola na Sveti četvrtak. Jednom nam je prao noge pokojni biskup Ćiril Kos, a dva puta naš nadbiskup u miru mons. Marin Srakić. Vjera nam je davala snagu. Bez zaufane molitve sve ono što smo izdržali ne bi bilo moguće. U katedrali je znalo biti i po pet misa. Sudjelovao sam u svakoj i svaku misu prikazao za pet rana Isusovih.
Moji djedovi su mađarskog porijekla. U braku je rođeno troje djece: sin Dražen, bio je  hrvatski branitelj, i dvije kćerke. Obje su udate. Imamo jednu unuku Luciju. Nakon sloma obrane Bogdanovaca i Vukovara Dražen je u proboju izašao na slobodno nuštarsko područje i otišao u Zagreb. Kad je izbio rat u BiH odlazi, zajedno sa drugovima iz 204. vukovarske brigade, na kupreško ratište. Na tamošnjem ratištu bio je ranjen, nakon trećeg ranjavanja je i  poginuo. Imao je tek 21 godinu. Bilo je to 10. travnja 1992. godine, zajedno sa Robertom, sinom Blage Zadro. Sin mi je bio ranjen, kao i mlađa kćerka, od kazetne bombe još dok smo bili u Bogdanovcima. Od dana pogibije nismo znali gdje su njegovi posmrtni tjelesni ostatci sve do 2000. godine kada su ga pronašli nakon DNK analize, potom smo ga  prevezli u Bogdanovce i ovdje dostojno sahranili. Prvi  listopada  1991. godine morali smo napustiti Vukovar. U naš razgovor uplela se i najmlađa kćerka Ivana koja je dodala kako je i ona dala svoj doprinos za našu Hrvatsku. I dan danas u svom tijelu nosi 24 gelera. U Bogdanovcima svi me poznaju po skraćenici Imra, kaže slavljenik, a oni s kojima sam blizak nazivaju me i "biskupom". Emerik je od 1998. godine, dakle nakon mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja, sakristan i domar u mjesnoj crkvi. Zbog svoje zauzetosti oko uređenja i očuvanja crkvenih dobara rado ga nazivaju i mjesnim biskupom.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 27.10.2015.g.