Ima pojedinaca, pa čak i mojih bliskih prijatelja, koji ne prihvaćaju moj način razmišljanja o društvenim temama! Ima i takvih koji smatraju da bi bilo bolje da šutim i ne pišem o nekim temama o kojima oni ne vole niti razmišljati, kamoli razgovarati, a o pisanju da i ne govorim, jer pisana riječ ostaje! Stari Latini su govorili: "Scripta manent!" Što je napisano ostaje! Dozvoljavam da budu drugi i drugačiji, jednako tako molim da i meni to isto pravo dopuste. Smatram demokratskim pravom o svemu razmišljati i pisati. Jedna od mojih životnih ideja vodilja je: "Pišem, dakle jesam!" To činim, s više ili manje uspjeha, već pedeset godina!
Prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića pojam CINIZAM ima tri značenja. Nas u ovom slučaju zanima ono drugo i treće značenje tog pojma. Ciničan je onaj čovjek koji je ravnodušan na dobro i zlo, koji se iz nekih dubljih filozofskih razloga svemu smije, kome ništa nije sveto. Ciničan je onaj čovjek koji je bezočan, drzak, bezobrazan.

Ovih vrućih kolovoskih dana, osobito nakon veličanstvenih obilježavanja dvadesete obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja" u Zagrebu i Kninu, pojavili su se mnogi komentatori, s jedne i druge strane Dunava. Jedni protestiraju protiv rata, drugi protiv ulaganja silnih novaca u ta obilježavanja, treći liju suze  za žrtvama na obje strane, neki koriste pak ove događaje da potpire stara neprijateljstva između dva susjedna naroda. Treba reći da Hrvati u Zagrebu i Kninu ne obilježavaju te obljetnice krvavog rata da bi se radovali tuđim žrtvama, pogotovo nevinim ljudima koji nisu ni krivi ni dužni, a izgubili su živote. Rat je najveće zlo koje je čovjek izmislio. O tome govori i jedan srbijanski redatelj u dokumentarnom filmu o borbi žutih i crnih mrava u Kopačkom ritu. Oni vode rat za teritorij do istrebljenja! Ratom se ne mogu riješiti nikakvi prijepori ma kakvi oni bili. Najljudskije bi bilo sjesti za stol i, godinama ako treba, razgovarati o prijeporima koji postoje između dva naroda ili dvije države, nego jedan dan ratovanja! O ratu ili miru ne odlučuju mali ljudi nego veliki. U ratu ginu oni koji se nikad vidjeli nisu, a oni koji se itekako dobro poznaju, oni donose konačne odluke. Ovo što mi Hrvati obilježavamo nije veličanje rata, a još manje likovanje nad nevino ubijenim ljudima, izgubljenim dobrima, narušenim međunacionalnim odnosima. Ovo je izraz naše zahvalnosti onima koji su branili i obranili svoj rod i svoj dom. Ratovali smo na svome teritoriju, a ne tamo negdje u Šumadiji. Prema  Deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine, čiji je supotpisnik i bivša država, 1. članak kaže da svatko ima pravo na život. Ako je moj život ili život mojih bližnjih ugrožen do te mjere da nemam drugog način da ga obranim, imam pravo posegnuti i za oružjem u samoobrani! Slično nas uči i kršćanski nauk! Mi rat nismo htjeli, drugi su nam ga nametnuli! Postoji osvajački i obrambeni rat. Postoji agresija na nečiju slobodu i zemlju, kao što postoji i pravo na obranu vlastite zemlje. Nije baš  sretno izabran izraz "Domovinski rat" bolji je izraz Obrambeni rat. Ono što su JNA i srpski pobunjenici počinili u Hrvatskoj 1991. godine je klasičan primjer agresije. To se najbolje vidjelo u slučaja Vukovara, Škabrnje, Gospića i da ne nabrajam. Mi u Vukovaru obilježavamo obljetnice ne poraza u srpskoj agresiji, nego plačemo za nevinim žrtvama koje je počinila srpska strana. U svojim čuvenim  "ISPOVIJESTIMA" sv. Augustin piše, kad govori o Kristu raspetom na Križ, da je on "VICTOR QUIA VICTIMA!"- što u prijevodu znači: "POBJEDNIK, JER JE ŽRTVA!" Isus Nazarećanin, kojeg su Židovi nevina i nedužna, raspeli na Križ, podnio je žrtvu za sve nevine i nedužne koji pate. Vukovarski branitelji podnijeli su žrtvu za sve u Hrvatskoj koji su patili i stradavali ratne 1991. godine, pa sve do svršetka rata. Mi u Vukovaru oplakujemo svoje ali i tuđe žrtve, osobito onih koji su morali ići u rat, onih koji su bili krivo zavedeni tuđim naukom da je preko Dunava Srbija! Za ovih 24 godine Vukovarskim majkama, koje su položile na oltar Domovine svoje sinove i kćeri, te muževe, u molitvi 19. studenog u vukovarskoj gradskoj  četvrti  Borovo naselje i u Borovu na obalama  Dunava gdje su mnogi Hrvati skončali na mučki način svoj život, te kod farme "Lovas", pridružuju se, do sada, jedino "Žene u crnom" iz Beograda kao predstavnice srpskog naroda. I još jedna žena u ime srpskog naroda, dakle svoga naroda, smogla je snage pa kaže: "Bez istine nema pomirenja!"

U intervjuu za "VIJENAC" od 23.7. ove godine gospođa Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, kaže: "Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Za rušenje Jugoslavije, planiranje i pripremanje rata najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića (SANU!). Beogradski pravni fakultet bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta. Kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. Memorandum i Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka o homogenizaciji srpske elite. Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Cijela srpska historija jedna je velika laž. Srbi se ne žele identificirati s genocidom u Srebrenici kao najstrašnijim zločinom. To im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Beograd je organizirao iseljavanje Srba iz Hrvatske, Srpska pravoslavna Crkva uvijek je bila prvo politička, pa tek onda vjerska institucija. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom razmišljanju teorija zavjere. Srbi iz BiH i Hrvatske trebali bi odgovornost i krivnju za zločine prebaciti na Srbiju." Tako reče Sonja Biserko a mi samo prenosimo!
Neki sada plaču kad su postali svjesni posljedica rata, a ne plaču i ne kaju se za uzroke rata!  Tko je iz redova srpskog naroda osudio, bilo kada, Miloševića, SANU, Srpsku pravoslavnu Crkvu i JNA, Šešelja i njemu slične? Kolika novinarska izvješća u Hrvatskoj, i dandanas, 24 godine nakon Obrambenog rata, završavaju riječima: "ZA OVE ZLOČINE JOŠ NITKO NIJE ODGOVARAO!" Osudimo najprije zločince i zločine u redovima svoga naroda, kako je to učinila Sonja Biserko, ili pak "Žene u crnom" iz Beograda koje svake godine oplakuju svoje, ali i hrvatske žrtve na obljetnicu okupacije grada Vukovara, 18. i 19. studenog! Tek tada imamo pravo bacati kamenje na one druge. Tko je govorio i dandanas govori i piše: "Tamo gdje je jedan srpski grob, tamo je Srbija!" Tko piše danas u svojim poslanicama, prigodom velikih kršćanskih blagdana, pisma vjernicima u "srpskim zemljama!" u tuđoj zemlji? Sve me ovo podsjeća na basnu o vuku i ježu. (Svaka sličnost je namjerna, a ne slučajna!) Susreli se vuk i jež. Vuk, kao jedan od kraljeva među životinjama, kaže ježu: "Zašto hodaš naoružan, znaš da je primirje već odavno potpisano?" A jež njemu odgovori: "Dopusti da ti najprije  iščupam očnjake, pa ćemo tek onda razgovarati o miru!"