VUKOVAR- Lužac je vukovarska središnja gradska četvrt. Za njega se može reći da je razdjelnica između istočnog i zapadnog Vukovara. Zbog svog prirodnog položaja bio je veoma važno strateško mjesto u obrambenom ratu. Okupacijom Lužca, 2.11.1991. godine od pripadnika tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi, te domaćih Srba, neprijatelj je izbio na Dunav i tako presjekao jedinu komunikaciju između istočnog i zapadnog dijela Vukovara. Godine 1991. u toj gradskoj četvrti živjelo je većinsko srpsko stanovništvo, a Hrvati su bili manjina. I to je bio jedan od razloga, relativno brzog sloma obrane. Drugi je razlog nestašica protutenkovskog streljiva. 2.11.1991. godine ovdje se dogodio strašan zločin. Ubijeno je 59, mahom, civila, a među njima i jedna žena u visokoj trudnoći.

U ovoj istinitoj priči, iz usta jednog hrvatskog policajca, želimo odati dužno poštovanje ljudima koji su prvi stali na branik domovine. U vrijeme raspada bivše Jugoslavije, oni su bili  jedina legitimna i na zakonu utemeljena oružana sila hrvatskog naroda. Tako je bilo u Pakracu, Plitvicama, Dalju, Borovu Selu. Tako je bilo i u simbolu Obrambenog rata, u Vukovaru.
O herojskoj obrani hrvatskog grada na Dunavu do sada su ispričane na tisuće priča, pa ipak ponekad se stječe dojam kao da sve nije rečeno i da postoji još uvijek nešto silno važno. Srećom da su živi  još mnogi sudionici tog vremena stradanja i junaštva, čije male, ali ljudske priče, tragedije i svjedočanstva i dalje stanuju u njihovim dušama, srcima i pamćenju. Više od dvije godine nastojao sam privoljeti mog sugovornika da naše ciljane razgovore iz tog vremena i zabilježimo, i svaki put je odbio. Konačno ove godine dao je zeleno svjetlo, ali pod uvjetom da se njegovo ime nigdje ne spominje. Hvala mu! Stari Latini su rekli: "Što je zapisano – ostaje!" (Scripta manent!)
23. rujna 1991. godine, po naredbi zapovjednika načelnika vukovarske policijske uprave, sada već pokojnog Stipe Pole, dobili smo zadatak da snimimo teren u vikend naselju, odnosno lovačkom domu na vukovarskoj obilaznici.

U pretraživanju tog terena uhitili smo trojicu ročnika tzv. JNA. Da bi iskaz bio valjan spominjem i njihova imena: desetnik Marko Kobaš, iz Bosanske Posavine. Bio je ranjen u nogu. Drugi je bio Petar Kuščević, zvani "Splićo", tenkista iz Nerežišća sa otoka Brača. I treći je bio Rašid Mulahasanović iz Kladnja u Bosni. U večernjim satima pridružila su nam se još petorica ročnika, Albanaca, rodom tu iz ovih krajeva. Uz ljudstvo zarobili smo i tri neprijateljska tenka čije smo cijevi okrenuli na naše okupatore. U ulici Milke Trnine zarobili smo i "tamić" pun streljiva. Ova činjenica da su samo u jednom danu ostali bez desetak ročnika, tri tenka i "tamić-a" puna streljiva razjarila je zapovjedništvo JNA. Na ovom dijelu bojišnice bili su zapovjednici: Arkan, Šljivančanin, kapetan Dragan i general Bratić. O poginulom generalu Bratiću ispjevana je i rodoljubiva pjesma: "Gospodine generale, upamtite Vukovar"! U jednoj srpskoj kući, u tom dijelu grada, u podrumu smo pronašli 12 vojničkih kreveta iz čega se lako moglo zaključiti da su i domaći Srbi bili aktivno uključeni u izdaji grada.

2. studenog, također u jutarnjim satima, Lužac su nadlijetala dva okupatorska miga koji su djelovali sa raketnim bombama. Bilo je dosta ranjenih. Moj suborac Karlo Vidaković, sada također pokojni, nabrojio je oko Lužca 24 tenka. Epilog ove srpske agresije bio je 59 ubijenih, mahom civila, žena i djece. Samo na jednom mjestu, kod područne škole, ubijeno je 20 do 25 ljudi.
Moj se sugovornik, sa skupinom svojih suboraca, uspio spasiti probojem okupatorskog obruča oko Vukovara. Proboj je trajao 48 sati, bez jela i vode. Svi su bili sretni kad su se domogli slobodnog hrvatskog teritorija u Nuštru. I danas su sretni jer su neki od njih i dan danas u odorama hrvatske policije. Tako su 15. siječnja 1996. godine hrvatski policajci opet započeli sa primjenom hrvatskih propisa u Vukovaru i ostalim područjima obuhvaćenim tzv. mirnom reintegracijom Hrvatskog podunavlja. I tu svoju časnu i odgovornu dužnost obavljaju do dana današnjega.
Tužni su, pak, i nezadovoljni što u njihovim redovima ima još uvijek onih koji su ratovali protiv ove zemlje, ubijali i palili. Nisu je voljeli 1991., a ne vole je ni danas! Neki stanuju preko Dunava, svoje službene odore i pištolje, ostavljaju u Iloku i drugdje, pa se nakon odmora ponovno vraćaju u Vukovar i okolicu kao hrvatski policajci.
Ovo izvješće završava kao i tolika druga: "Za ove ratne zločine do sada još nitko nije odgovarao!"