MISLITI SRCEM I MISLITI UMOM

Na jednom portalu naš Vukovarac DOMAGOJ JURČIĆ-SREMAC javno razmišlja o imigrantima. Ovo je moj osobni doprinos na tu temu.
Tek što sam završio molitvu Božanskog časoslova otvorio sam internet da pročitam elektronsku poštu i pročitam najnovije vijesti. Na jednom portalu vidjeh najprije sliku jednog hrvatskog branitelja sa hrvatskim stijegom. Kad sam pogledao malo bolje tu slikushvatio sam da je to moj poznanik Domagoj Jurčić, Vukovarac. Poznamo se dugi niz godina i već je to bio razlog da pročitam što moj prijatelj piše. Osim toga već u naslovu piše  "Tigar o imigrantima: Hvalimo se da smo katolička zemlja, bio bi red pomoći. A znamo što je Isus rekao ..."
Umjesto jutarnjeg razmatranja pročitao sam, dva puta, dnevno razmišljanje dragog mi Vukovarca i poznanika. Ovo što ću napisati nije prigovor nego poticaj na još dublje i šire razmišljanje. Neka ovo bude  poticaj za razmišljanje i drugima, jer više ljudi više zna. U Svetom pismu Knjiga Tobijina piše: "Što ne želiš da drugi učini tebi, ni ti nikad ne čini drugome. Dijeli svoj kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. Sve što ti je suvišno daj drugima, a kada dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto. Obraćaj se uvijek onome tko je mudar, i ne odbacuj korisna savjeta. U svakoj prilici hvali Gospodina Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe!" (Tob 4, 16.18-19 a)

Rekoh da mi nije namjera pobijati mišljenje poznanika i hrvatskog branitelja Domagoja Jurčića-Sremca, više bih želio potaknuti diskusiju "Sine ira et studio!" - objektivno i pravedno. Ovo je jedan vid razmišljanja. Sa mnogim napisanim se slažem, slažem se da smo kao članica EU-a dužni prihvatiti imigrante. Slažem se i da smo katolička zemlja, skoro 90% nominalno! Mislim da je gotovo nemoguće na ovaj način spasiti naša sela i naše otoke od izumiranja. Prijedlog zvuči prihvatljivo, ali ga je gotovo nemoguće i ostvariti.
Gospodin Jurčić razmišlja srcem čovjeka vjernika i tu nemam što zamjeriti. Međutim, pored srca vjernik mora i razumom prihvatiti ponuđenu mogućnost. Marija kod Navještenja Gospodinova srcem je već odavno prihvatila mogućnost da ona bude Roditeljka Božjeg sina. Pa ipak ona razumski pita anđela Gabrijela: "A kao će to biti kad ja muža ne poznajem?" Marija ne prihvaća na slijepo! I u ovom slučaju moramo dobro razmisliti koga prihvaćamo. Da pomoći treba tu se slažem, ali kako? Nisam politički analitičar, ali mi se kao jednostavnom građaninu nameće nekoliko promišljanja. Ako je vjerovati medijima treba se pitati otkuda tim ljudima novci. Neki govore između pet i deset tisuća eura? Samo da podsjetim: Mi smo bježali sa plastičnim vrećicama u ruci! Drugo, kod ovih imigranata radi se mahom o ljudima sposobnima za rad (pa ako hoćete i za borbu!) i vrlo obrazovanima. Mislim i da tamo nema rata da bi ti ljudi zasigurno, pod drugim opravdanjima, krenuli put Europe! Žele li takvi mladi ljudi raditi na oživljavanju hrvatskih sela, naših otoka, pustih i napuštenih krajeva? Sjetimo se vukovarskih izbjeglica raspoređenih po hotelima koji nisu bili voljni sami namještati krevete, koji su prevrtali demonstrativno hranu koja im se nije svidjela.... Čast velikoj većini koji su drugačije postupali! Pitam se komu su ti mladi ljudi ostavili svoje starce, zašto su napustili stare roditelje? Je li pravedno da se stariji bore, a mlađi odoše u "Minhen bojnu?" Dobro su odjeveni i oni mlađi dobro govore engleskim jezikom, dakle ne radi se o neškolovanim ljudima. Smijemo li pretpostaviti da će ti školovani ljudi raditi u poljoprivredi, stočarstvu, zastarjelim tvornicama? Naši mladi i školovani liječnici, medicinske sestre, ljudi svih profila ostavljaju sela i manje gradove i odlaze u obećanu zemlju. U većini slučajeva radi se o Njemačkoj i Skandinavskim zemljama. Ti ljudi pripadaju drugoj kulturi, drugoj vjeri, drugim svjetonazorima. Rekoše mi da odbijaju jesti konzerve Crvenog križa samo zato što je na konzervi naslikan crveni križ?! Osim toga vjerojatno i stoga što je sadržaj u konzervi možda svinjsko meso.... Razum nam nalaže da se trebamo sasvim ozbiljno zapitati: možda među njima ima i dobro obučenih potencijalnih terorista? Zar smo tako brzo zaboravili slučaj našeg slavonca Tomislava Salopeka?  Zašto ti nesretnici ne idu u susjedne muslimanske zemlje koje su bogate i koje ih mogu primiti bez ikakvih problema kao izbjeglice? Zašto ne idu u kolonijalne zemlja koje su ih osiromašile i opljačkale? Recimo Englesku, Francusku, Nizozemsku.... Masovno! Neka im sada vrate u naravi! To su samo neka nabacana pitanja koja se ne smiju isključiti. Ne smije se  isključiti niti pitanje o nekoj zavjeri, recimo masonskoj? Ili je to možda početak novih seoba naroda svjetskih razmjera? Tu se uvijek krije i  mogućnost novih oružanih sukoba.
I da zaključim. Svaki čovjek ima: srce, duh i dušu. Sve troje zajedno čine čovjeka.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 27.8.2015.g.