ZA ŽIVOT JE DOVOLJNO I POLA SRCA

VUKOVAR - U sklopu Svjetskog dana srca, koji se obilježava potkraj rujna, u Vukovaru je održan znanstveni skup pod nazivom: "ZA ŽIVOT JE DOVOLJNO I POLA SRCA!" Skup je organizirala Udruga liječnika, zdravstvenog osoblja i roditelja djece s prirođenim srčanim grješkama i drugim srčanim bolestima i Hrvatski liječnički zbor podružnica Vukovar. Udruga nosi slikovit naziv "Veliko srce malom srcu". Predavanja i diskusije održane su u velikoj kongresnoj dvorani hotela Lav, u Vukovaru. U radu ovog skupa sudjelovali su  naši najpoznatiji kardiolozi i stručnjaci za vaskularne bolesti.
U prepunoj dvorani hotela Lav  posebno zanimanje izazvalo je svjedočenje osamnaestogodišnje djevojke Larise Šargač  iz Gata kod Donjeg Miholjca. Prije nego damo Larisi riječ poslušajmo svjedočenje njezine majke Kornelije u roditeljskoj kući u mjestu Veliškovci-Gat. Lijeva strana ulice naziva se Veliškovci, a desna Gat, gledano od ulaza sa valpovačke strane. Larisa je dijete od oca Anđelka, hrvatskog branitelja i profesionalnog vojnika, i majke Kornelije, koja radi u drvnoj industriji. Obitelj ima još i sina  koji je kuhar u jednom slavonskom hotelu. Dva sela u jednom! Doselili su se iz obližnjih Marijanaca. Ovo nam sve priča majka Kornelija. Kad spomene ime svoje kćerke Larise suze joj spontano poteku niz lice. Larisa je tog prijepodneva bila u školi.
Evo kako se sama Larisa predstavila u kongresnoj dvorani u Vukovaru, prepunoj medicinskih stručnjaka različitih usmjerenja: „Dobar dan! Ja sam Larisa i dijete sam sa prirođenom srčanom manom. Rođena sam sa suženom aortom i zadebljanim zaliskom, a trenutno imam ugrađen mehanički zalisak. Evo moje životne priče. Svatko od nas pamti neki posebni događaj iz svog života, koji mu je napravio životnu prekretnicu. Možda on u sebi sadrži tužno sjećanje, ali sa lijepim završetkom, možda i obratno. U svakom slučaju takvi nadnevci nisu samo konvencionalni brojevi. Otkad znam za sebe svjesna sam svoje srčane grješke. Zahvalna sam mojim roditeljima što to nikad nisu tajili od mene. U djetinjstvu sam se bezbrižno igrala sa svojim vršnjacima sve do onog dana dok nisam osjetila da nisam kao druga djeca. Počela sam osjećati ranije umor od ostale djece ali i bol u predjelu srca. U početku sam mislila da je to normalno sve dotle dok nisam osjetila, s vremenom, da je umor sve učestaliji, a bolovi sve jači. Bilo je to u šestom razredu osnovne škole kad sam morala na prvu kataterizaciju. Teže od toga bila mi je spoznaja da moj tata ne može biti uz mene jer je na drugom kraju svijeta. Upravo tamo odakle nam ovih dana, preko Slavonije, dolaze toliki migranti. Tada nisam bila još svjesna da je to samo početak moga Križnog puta. Već nakon dva mjeseca morala sam u Zagreb  na operaciju. Kroz glavu su mi prolazile crne misli. Osjećaji su se miješali. Ponekad  sam bila uvjerena da će sve to dobro proći, ali bilo je i crnih misli kad sam se predavala tim  mislima i bila uvjerena da je mome životu došao kraj. Kad sam se nakon operacije probudila bila sam okružena mnogobrojnim cjevčicama i brdom aparata koji su neprestano ispuštali zvukove koji su me plašili. Boga sam molila samo da sve ovo prođe i da se vratim svojoj obitelji i svojoj kući. Kad sam došla kući i krenula u školu moji me vršnjaci nisu prihvatili pa su me zadirkivali radi ožiljka na mome tijelu. Oni nisu mogli tada shvatiti da meni taj ožiljak nakon operacije znači novi život. Tek što sam se privikla na ovaj izazov stiže drugi. Moram u Njemačku na novu operaciju, samo godinu dana nakon prve. Često puta su mi kroz glavu prolazile misli: "Bože, zašto se ovo baš meni događa? Zašto baš ja?" Puno puta sam htjela odustati od života, ali vjera mi je uvijek iznova vraćala zrno nade da će sve ovo dobro završiti!"
Kad sam se nakon operacije probudila bilo mi je puno teže nego prvi put. Vrijeme je još sporije prolazilo, a bolovi bivali sve jači. Sva sreća da su moji roditelji bili uz mene, tad sam bila Bogu zahvalna da ih imam.“ Tu je Larisa malo zastala jer je u grlu osjetila knedlu koja je guši i suze joj tjera niz lice. Kad se malo pribrala nastavila je svoje svjedočenje. U dvorani se čulo jecanje i mnoge su oči zasuzile. "Biti bogat znači mnogo, mudro je Larisa zborila, biti zadovoljan znači još i više, ali biti zdrav znači sve!"
Larisa je i treću operaciju doživjela upravo u Njemačkoj. U svom svjedočenju ukazala je i na nju. Bilo je to dok je išla u srednju školu.
„Nakon treće operacije moji su me prijatelji u školi lakše prihvatili. To mi je pomoglo da se u meni ponovno probudila želja kako ću jednoga dana postati športašica. Te moje snove srušila je nesmotrena izjave jedne liječnice kod koje sam bila na redovitoj kontroli: "Zaboravi na sport i tjelesni, govorila mi je gledajući mi u oči, ti to nikad više nećeš moći!" Kad je dotična doktorica to više puta ponovila kao da se u meni srušila kula od karata koju sam godinama gradila. I nekoliko dana nakon te nesmotrene izjave suze nisu prestale teći. Međutim tu spoznaju danas smatram pobjedom. Kroz svoju bolest otkrila sam nove životne vrijednosti. Naučila sam vidjeti svjetlost u tami i shvatila da život nikada ne daje sve do kraja, a niti sve  uzima. Život treba živjeti do kraja zbog onoga koji je dao svoj život za nas. Danas sam uvjerena da čuda postoje i da treba vjerovati u njih.“ Dvoranom se spontano prolomio pljesak. Svoje svjedočenje Larisa je polagano privodila kraju, te nastavila.
„Kad sam krenula u srednju školu nova okolina i novi prijatelji su me jako dobro prihvatili, što me posebno ugodno iznenadilo. Naravno i pri upisu u srednju školu moja mi je bolest stavljala prepreke. Da sam zdrava možda ne bih bila buduća arhitektica, nego možda neki osrednji športaš. Danas se ponosim svojim životom. Jaka sam jer sam svjesna svojih slabosti, živa sam jer sam kroz patnju postala veliki borac. Smijem se jer vrlo dobro poznajem tugu. Ožiljaka se ne treba sramiti. Oni su samo dokaz da treba biti jači od svega što vas je pokušalo slomiti!
Pljesak u dvorani još je dugo potrajao.

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 2.10.2015.g.