MI OSTAJEMO

 U vukovarskoj gradskoj četvrti Mitnica živi obitelj Aleksandra i Marije Drobina. Obitelj ima osmero odrasle djece: pet sinova i tri  kćeri. Petero ih je udatih , odnosno oženjenih, dok su  još  tri  sina kandidati za ženidbu. Ponosno ističe otac  Aleksandar te dodaje da je  red  i da ih sve  nabroji. Najstarija kćerka je Aleksandra,a njoj uz rame sin Mario.

Pomalo stidljivo govori otac Aleksandar, kao da želi sakriti činjenicu da su on i njegova supruga Marija sračunato  najstarijoj djeci ponovili svoja vlastita  imena. Supruga Marija to  s ponosom  ističe. Jednako  tako govori i najstariji sin Mario, na dan krstitki svoga sina Aleksandra  sredinom veljače, s ponosom naglašava da je svome sinu   nadjenuo ime po djedu Aleksi i dodaje u stihu: "Ja se dičim što na babu ličim!" Upravo na dan krstitki malog Aleksandra obitelj se našla, najprije u crkvi sv. Filipa i Jakova na krštenju, a potom i za obiteljskim stolom. Bili su tu, uz spomenutu  Aleksandru i Maria, Klara, Kristijan, David , Benjamin, Emanuela i Sebastijan s muževima , odnosno suprugama. Za obiteljskim stolom našlo se tridesetak užih članova obitelji Aleksandra i Marije Drobina.

U pet obitelji za sada imaju četrnaestero unučadi. Svi u glas viču: To još nije kraj! Još su tri sina kandidati za ženidbu. Po nepisanom pravilu  jednom mjesečno   obitelj se  sastaje na zajednički podnevni objed. Redovito to bude nedjeljama ili za neke druge značajnije  prigode . I na taj način žele gajiti obiteljsko zajedništvo. Praktični su vjernici pa svi  najprije ide na svetu misu,a potom svi zajedno za jedan stol.  Stoga razmišljam , nastavlja naš sugovornik Aleksandar, kako bi napravio još jedan red drvenih masivnih klupa s naslonjačem da svi što lakše posjedamo  za obiteljski stol.

Vjerojatno će se netko zapitati kako prehraniti tolika gladna grla? Svi su već odrasli i svaki već privređuje svojim trudom kruh svakidašnji. Nije nam  lako! Svakodnevno slušam , glasno razmišlja otac Aleksa, kako ga svi od milja nazivaju, prigovore i negodovanja mladih ljudi i ne samo njih,  kad govore o nemogućim uvjetima u kojima žive. Govore o napuštanje Hrvatske i odlasku u tuđinu "trbuhom za kruhom!" Zamislite: nemaju vlastitu sobu, vlastiti televizor,vlastito računalo, nemaju najnoviji mobitel, najbolje marke  automobila... Sve ćeš to imati onoga trenutka kad ih sam mogneš kupiti, mudro slovi tata Aleksandar i dodaje . Niti najveći svjetski umovi nisu imali odmah sve što im srce zaželi, pa ipak su svojim izumima mijenjali svijet. Kako? Pa služili su se s onim stvarima koje su im bile pri ruci. Ništa me više ne žesti kao izjave pojedinaca kako se u onoj državi bolje živjelo. Ima li itko i da im odgovori kako je bilo osamdesetih godina. Oni koji su imali automobile vozili su na bonove, potom par nepar. Nije bilo goriva za kupiti. Nije bilo kave, cigareta, salame...

Na kraju našeg razgovora gospodin  Aleksa nam je otkrio malu tajnu otkuda potječe  tako veliko njegovo  rodoljublje , domoljublje i Bogoljublje? Moja baka Erža, tako smo je mi kao djeca zvali, inače joj je pravo ime Elizabeta, bila je nepokolebljiva vjernica i Hrvatica. Za drugo se pomalo čudim zato što je imala osamdeset posto madžarske ,a 20 posto njemačke krvi. Nije nikako podnosila novu vlast i nikad u razgovoru nije rekla " prije oslobođenja i nakon oslobođenja". Ona je redovito govorila " prije preokreta i nakon preokreta!" Sad imamo svoju državu i bit će onakva kakvu je mi uredimo. Ja sam svoj obol dao njezinu stvaranju, danas u tom duhu odgajam djecu i unučad.

AUTOR: fra. Vjenceslav Janjić