Prošlo je oko osam mjeseci od kad smo došli u postulaturu i možemo reći da se puno toga dogodilo ali, u isto vrijeme, i proletjelo.

Stigao je peti mjesec, i započeli smo ga izletom u Slavoniju da bismo sudjelovali na Susretu Hrvatske Katoličke Mladeži (SHKM) u Požegi. Krenuli smo u petak, dan prije susreta, kako bismo obišli naš samostan u Slavonskom Brodu i upoznali zajednicu fratara koji tamo djeluju. Fra Ivan Crnković i gvardijan samostana fra Slavko Milić, su nas dočekali i lijepo primili te su nam pokazali crkvu i samostan, objašnjavajući povijest. Imali smo i priliku družiti se starijim fratrima, fra Antom Perkovićem i fra Domagojem Šimunovićem koji su nam bili lijepo svjedočanstvo franjevačke radosti i malenosti. Imali smo i priliku posjetiti našu Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića u Brodskoj tvrđavi.

Nakon posjeta Slavonskom Brodu, nakratko smo svratili u kuću našega brata Ivana Lukića, kako bismo posjetili njegovu obitelj i obiteljsku farmu.

Završili smo naš velik dan putovanje u našem samostanu u Cerniku, gdje su nas dočekali i ugostili fra Josip Grubišić, fra Marijan Matijaško i ostali fratri.

U subotu smo proveli cijeli dan u Požegi na SHKM. Imali smo priliku obići požeški samostan te upoznati braću fratre koji tamo djeluju. Proveli smo dan među mladima u gradu gdje smo vidjeli kako je Katolička Crkva u Hrvata živa te puna radosti i svježine. Vrhunac susreta je bila sveta Misa na glavnom trgu sa svim mladima i s mnogim biskupima koje su vodili misno slavlje. Bilo nam je to divno iskustvo gdje smo mogli osjetiti da nismo sami u hodu prema Kristu, da idemo zajedno, moleći i ohrabrujući jedni druge da ustrajemo na ovom putu.

Vikend nam je završilo u nedjelju, s duhovnim programom i misnim slavlje u Cerniku s mladima iz Karlsruhe, Njemačka. Duhovni program sastojao se od toga da je svatko od nas postulanata kratko posvjedočio o svom pozivu. Preporučili smo se u njihove molitve sa željom da budemo vjerni i ustrajni u našem pozivu. Nakon svjedočanstva uslijedilo je euharistijsko klanjanje i sveta misa.

Zaključili smo s ručkom u Hrvatskom domu gdje su nas domaćini počastili.

Zahvaljujemo Bogu za ovo predivno iskustvo koje nam je on darovao i molimo Gospodina da na nama prelije svoju milost da ustrajno hodimo Njegovim putem!

Goran Kovač

Akademski pjevački zbor Akademije za umjetnost i kulturu AUKUOS u Osijeku najstariji je i najreprezentativniji umjetnički ansambl te visokoškolske ustanove. Utemeljen je još 1985. kada je pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku osnovan studij glazbe, koji će 2024. prerasti u Akademiju. Osnivač zbora bio je mr. art. Josip Jerković (1938. – 2020.), dugogodišnji i iznimno cijenjeni dirigent Zbora RKUD-a „Đuro Đaković” i obnovitelj Hrvatskog pjevačkog društva „Davor” u Slavonskom Brodu. Izvedbom „Mesije” u Slavonskom Brodu ravnala je izv. prof. art. dr. sc. Antoaneta Radočaj-Jerković, koja je na čelu zbora već puna dva desetljeća te je dirigirala i prvim dvjema izvedbama, u Beogradu i Pečuhu, budući da je djelo postavljeno u sklopu NPOO umjetničko-istraživačkog projekta pod nazivom PerformART („Razvoj suvremenih izvođačkih praksi u glazbenoj umjetnosti”) u partnerstvo s pečuškim ansamblom „Camerata Pannonica”. Kao solisti nastupili su Anja Papa Peranović (sopran), Sofija Cingula (mezzosopran), Dušan Dakić (tenor) te Berislav Jerković (bas).

Brankica Lukačević

Svjestan koliku još tugu i bol nose roditelji poginule djece u prigodnoj je homiliji vladika Stipić naglasio kako je božanska ljubav jedini pravi istinski lijek za svaku bol, ljubav koja liječi sve gubitke naše stvarnosti.

„Krist koji je umro na križu ostavio nam je svete sakramente i Crkvu kao lječilište za ljudske duše. On nam nudi oproštenje preko ispovjedi, nudi nam samoga sebe kroz euharistiju da budemo sjedinjeni s njim u pričesti. Taj lijek ljubavi koji nam Bog daje ozdravlja nas od svih tegoba. On će one žrtve koje smo doživjeli učiniti da procvjetaju, da ne budu nekakva tragedija u povijesti, nego da budu cvijet proslave i život. Danas kada se spominjemo naše poginule djece – tu veliku tragediju i žrtvu trebamo gledati na duhovni način. Duše sve poginule djece su pred Bogom, oni se mole za nas, oni su anđeli čuvari za naš budući naraštaj. Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo promijeniti budućnost. Oni iz neba na nas gledaju i žele da se radujemo životu, da pronosimo ljubav, milosrđe, zajedništvo i Božju dobrotu po cijelome ovome svijetu“, poručio je vladika Stipić. Posvjedočivši kako je i sam kao dijete proživio Domovinski rat bez nekog velikog straha ustvrdio je da djeca sve proživljavaju bez straha, jer u sebi imaju onu anđeosku čistoću, anđeoski pristup stvarnosti koji su dar Božji.

Poslije mise slijedio je komemorativni program kod spomen obilježja „Prekinuto djetinjstvo“, podignutog prije 10 godina gdje su vijence, lampione i ruže za svako od 402 poginule djece u Hrvatskoj u Domovinskom ratu položili roditelji poginule djece, predstavnici raznih udruga, društveno političkih vlasti te ostali građani. Posebno je bio dirljiv trenutak kada je stotinjak djece iz triju osnovnih škola: iz Slavonskog Broda OŠ Dragutina Tadijanovića, iz Sibinja OŠ Sibinjskih žrtava i iz Vinkovaca OŠ Josipa Kozarca do spomen obilježja polagali bijele ruže. Neki od njih bili su odjeveni u slavonske narodne nošnje.

Program je nastavljen u Hrvatskom domu na Trgu Stjepana Miletića, a potom zajedničkim ručkom sudionika u dvorani Kristal.

Podsjetimo da je za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj ubijeno 402 djece, od toga 28 u Slavonskom Brodu koji je po broju stradale djece u ratnim danima prvi grad u Hrvatskoj. Najviše ih je izgubilo život upravo u svibnju 1992. godine. Jedan od najtežih i najtragičnijih dana bio je 3. svibnja te godine kada je u zračnom napadu na grad život izgubilo 16 građana, dok ih je više od 60 ranjeno. Najpotresniji prizor dogodio se u Kuhačevoj ulici, gdje je na obiteljsku kuću pala tzv. „krmača“ – razorna bomba koja je usmrtila šestero djece, najmlađih, najslabijih, nevinih žrtava rata. Najmlađoj žrtvi bilo je šest mjeseci, a najstarijoj 18 godina. To je i razlog da je Hrvatski sabor prošle godine proglasio 3. svibnja za nacionalni spomendan – Dan sjećanje na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu.

Brankica Lukačević

U organizaciji Udruge veterana 3. gardijske brigade Hrvatske vojske “Kune”, a pod pokroviteljstvom Ministarstva obrane i Ministarstva hrvatskih branitelja Brodsko-posavske županije i Grada Slavonskog Broda program je započeo misom zadušnicom za sve poginule pripadnike brigade i civilne žrtva Domovinskog rata, koju je u prepunoj franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio mons. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Suslavili su vojni kapelan i dekan Osječkog vojnog dekanata preč. Vladislav Mandura i domaći franjevac fra Ante Perković. Slavlje su pjevanjem animirali članovi Muške pjevačke skupine Staro Topolje predvođeni Željkom Norcem.

U prigodnoj homiliji vikar Jakovljević se prisjetio kako smo u ratnim godinama hodili zajedno težeći da svjetlost rasprši tamu, moleći da mir nadvlada zlo.

“Kroz molitvu, posebno molitvu krunice, tražili smo snagu, mudrost i nadahnuće kako slomiti zlo, a sačuvati vlastite živote, pa i živote onih koji su bili nositelji tog zla. Uspjeli smo jer smo bili jedinstveni i spremni na žrtvu. Ne na bilo kakvu žrtvu, već žrtvu vlastitog života. Darovati za drugog život je najviše što možemo učiniti”, naglasio je vikar Jakovljević.

Ustvrdivši da je krv naših poginulih branitelja dar naše slobode, naše domovine posvijestio je kako smo pozvani cijeniti tu njihovu žrtvu, zahvaljivati za ono što smo postigli, težiti da onom istom ljubavlju kojom Bog ljubi nas, naše branitelje, slobodu Hrvatske, da i mi ljubimo svoju Domovinu i jedni druge, vikar Jakovljević na kraju je poručio: “Ljubav uvijek pobjeđuje, ne zlo, ne mržnja. Zlo i mržnja onih koji nisu poštivali dostojanstvo Hrvata i katolika, kao i drugih koji nisu htjeli biti uvučeni u mrežu zla, doživjeli su svoj slom i ova slavlja duboko nose poruku: da zlo nikad ne može biti pobjednik. Svaki spomenik hrvatskom branitelju treba nas podsjećati da je netko za nas dao život; da je netko podnio žrtvu života kako bih ja mogao živjeti. Spomenik svjedoči; spomenik piše povijest; spomenik daje smjer za budućnost. Spomenik ne govori samo o smrti, nego još više da je po toj smrti izvojevana pobjeda. Zato trebamo zastati kod svakog spomenika, zapaliti svijeću i pomoliti se; reći hvala jer tvoja žrtva moja je sloboda”.

Program je nastavljen mimohodom od franjevačke crkve do Trga Stjepana Radića gdje je kod spomen obilježja poginulim braniteljima održana molitva i položeni su vijenci. Potom je na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić u organizaciji Oružanih snaga RH održan prigodan vojni program.

Program je završen svečanom akademijom u Matičević centru.

Podsjetimo da je kroz tu brigadu prošlo više od 10 tisuća pripadnika, a 392 su poginula u Domovinskom ratu. Više od 1000 ih je ranjeno, a 15 ih se vodi kao nestali. Kune su dale nemjerljiv doprinos u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, poglavito u najtežim danima 1991. godine, od obrane Vukovara, istoka Hrvatske, zapadne Slavonije, ogroman doprinos tijekom i poslije operacije Maslenice u obrani zadarskog zaleđa, te ponos naših bitaka Bljesak i Oluja.

Brankica Lukačević

POHOD K BRAĆI GRKOKATOLICIMA

U subotu 11. travnja pozvao nas je na zajedničko druženje o. Andrij Savyak, grkokatolički svećenik koji ponekad dolazi k nama na Trsat u ispomoć za ispovijedanje.

Grkokatolička misija u Rijeci osnovana je 2024. godine jer otkako je počeo rat u Ukrajini, u Rijeci i okolici se naselio veći broj grkokatoličkih vjernika iz ratom zahvaćenih krajeva Ukrajine, čime je pastoralna potreba uvećana. Za vršenje bogoslužja dana im je na raspolaganje rimokatolička crkva sv. Fabijana i Sebastijana u centru Rijeke, a pastoralna briga o grkokatolicima na području Rijeke povjerena je o. Andriju Savyaku. Župna kuća u kojoj stanuje o. Andrij nalazi se dvadesetak kilometara od centra Rijeke, u naselju Veprinac.

Tako smo nas petorica novaka zajedno s magistrom fra Josipom i fra Marijanom krenuli oko 10 i 30 sati prema Veprincu na obroncima Učke. Put je trajao malo duže od očekivanog jer je bila gužva u prometu zbog radova, no zato kada smo stigli na odredište oduševila nas je ljepota prirode i prekrasan pogled s jedne strane na Učku, a s druge na Rijeku i Kvarner. Na druženje je pristiglo i nekoliko grkokatoličkih svećenika i bogoslova te vladika Milan Stipić, biskup križevački. Nakon zajedničke pripreme roštilja i kotlovine uputili smo se na molitvu časoslova (moleben) u obližnju kapelicu sv. Ane iz 1442. godine. Tu su nam se pridružili naš gvardijan fra Dragan i fra Marko. Ovo nam je bilo prvi put da molimo časoslov s grkokatolicima, koji se prilično razlikuje od našega i cijeli se pjeva, ali bilo je to zanimljivo iskustvo. Nakon molitve skupa smo se fotografirali u trijemu ispred kapelice. Zatim smo se vratili na zajednički ručak na otvorenom ispred župne kuće. Vrijeme nam je brzo prošlo u bratskom druženju na svježem zraku, a poslužilo nas je i lijepo sunčano vrijeme. Natrag na Trsat pristigli smo oko 16 sati.

15.- 16.4.2026.

IZLET U SLOVENIJU

Dugo planirano putovanje konačno se ostvarilo. Naime, još u siječnju se razgovaralo o potencijalnom izletu u Sloveniju, a evo u travnju konačno smo to i dočekali. U domovinu braće fra Demeja i fra Edvina krenuli smo u srijedu 15. travnja oko 6 i 30 sati ujutro nas petorica novaka te gvardijan fra Dragan i magister fra Josip. Na putu smo u autu izmolili Jutarnju i Službu čitanja.

U 9 sati stigli smo u slovensko nacionalno marijansko svetište  u Brezju. Ispred bazilike Marije Pomagaj dočekali su nas fra Robert i vodičica Urša koja nas je provela kroz baziliku i ispričala nam o povijesti svetišta. Potom smo kao hodočasnici, kako je ovdje običaj, na koljenima išli u ophod oko oltara te se zajednički fotografirali ispred čudotvorne slike Majke Božje. Prije nastavka puta okrijepili smo se kavom i ukusnom štrudlom od jabuka. Oko 10 i 30 sati stigli smo na Bled i prošetali uz jezero te razgledali crkvu sv. Martina. Župnik Janez nas je srdačno primio i počastio kremšnitama te nam poklonio vrijedne knjige, kao i šalice za uspomenu. U 12 i 30 sati imali smo zajednički ručak s fratrima u našem samostanu u župi sv. Antuna Padovanskog, Ljubljana – Vič. Zatim nas je fra Pepi proveo kroz samostan, crkvu i studenski centar. Oko 14 i 30 sati stigli smo u drugi samostan u Ljubljani, u župu sv. Franje Asiškog – Šiška. Naš vodič kroz crkvu i samostan bio je fra Miran, a upoznali smo i druge fratre koji tamo žive, kao i psa Otta. U 16 i 30 sati stigli smo u sam centar Ljubljane, gdje se nalazi samostan i župa Uznesenja Marijina – Tromostovje. Ovdje se nalazi i kuća postulature te juniorata slovenske Provincije. Nakon što smo se smjestili u sobe, oko 17 sati krenuli smo u kratki obilazak grada, a naš vodič bio je bogoslov fra Marcelin. Obišli smo katedralu sv. Nikole i trg na kojem se nekad davno nalazio franjevački samostan. U 18 sati smo u samostanskoj kapeli molili Večernju, naravno na slovenskom; u 18 i 30 molili smo krunicu u crkvi, a u 19 sati bilo je euharistijsko slavlje na kojem se okupio veliki broj studenata i mladih. Na zajedničkoj večeri u samostanskoj blagovaonici okrijepili smo se ukusnom pizzom, ali i sladoledom. Potom su nas fratri na čelu s bogoslovom fra Bernardinom proveli kroz studentski centar, muzej i knjižnicu. Dan prepun sadržaja završili smo moleći Povečerje oko 22 sata.

Drugi i posljednji dan našega putovanja u Sloveniju započeli smo molitvom Jutarnje i Službe čitanja u 7 sati. Svetu misu slavili smo u 7 i 30, a potom smo doručkovali. Nakon spremanja stvari pozdravili smo se s braćom te u 9 sati pošli iz Ljubljane prema zapadu. Oko 10 i 30 stigli smo u Novu Goricu gdje se nalazi franjevački samostan Kostanjevica, tik uz slovensko – talijansku granicu. Tamo nas je dočekao fra Boštjan te nam ispričao o povijesti samostana provevši nas kroz crkvu Navještenja Marijina i samostan. Vodičica Mirjam ukratko nas je upoznala s postavom muzeja i knjižnice. U samostanu smo se okrijepili domaćim sokom od jabuka, kolačima i grickalicama. Prije nastavka puta na obližnjem brijegu već smo vidjeli naše posljednje odredište – Svetu goru. Malo iza 12 sati stigli smo pred samostan i baziliku Majke Božje Svetogorske, na nadmorskoj visini od 682 metra. Ušavši u samostan, pridružili smo se braći u molitvi Srednjeg časa. Upoznali smo se s fratrima koji ovdje žive: fra Bogdan, fra Bernard i fra Ambrož. Nakon zajedničkog ručka prošetali smo prekrasnim dvorištem te nahranili guske i koze, a ima tu i drugih životinja. Potom nas je fra Ambrož proveo kroz crkvu, samostan i muzej. Čuli smo priču kako se je Majka Božja ukazala pastirici Uršuli te joj rekla da se ovdje izgradi crkva i prose milosti. Kao šećer na kraju imali smo uspon na zvonik bazilike s kojeg se pruža prekrasan pogled na cijelu okolicu. Pozdravivši braću i zahvalivši na srdačnom gostoprimstvu oko 16 i 30 krenuli smo natrag prema Hrvatskoj. Na putu kući izmolili smo Večernju i Gospinu krunicu te nakon malo više od dva sata stigli na Trsat. Pomalo umorni, ali puni dojmova i ispunjeni radošću zahvalni smo Bogu za dar ovog putovanja.