{"id":2912,"date":"2017-06-30T15:27:17","date_gmt":"2017-06-30T15:27:17","guid":{"rendered":"http:\/\/www.ofm.hr\/juniorat\/?p=2912"},"modified":"2017-06-30T15:33:21","modified_gmt":"2017-06-30T15:33:21","slug":"zasto-vjerujem","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/zasto-vjerujem\/","title":{"rendered":"Za\u0161to vjerujem?"},"content":{"rendered":"

Kako \u010dovjek raste u vjeri, ili barem fizi\u010dki (ili barem po broju godina), pomalo sve vi\u0161e uvi\u0111a kako onaj princip “vjerujem u to i to jer mi je mama tako rekla”<\/em> gubi sigurno tlo pod nogama. Ho\u0107e li moja vjera biti vjera moje majke, bake, tate ili moja osobna vjera? Vjera nam je predana od starijih, roditelja, bli\u017enjih i to je hvalevrijedno, me\u0111utim, \u010dovjeka dosti\u017ee period kada se vjera treba osamostaliti<\/em>, kada konstitutivni element vjere treba postati ne\u0161to \u010dvr\u0161\u0107e ili \u0107e je biti samo prividno. Na pitanje “za\u0161to vjerujem”<\/em> odgovor “jer sam tako podu\u010den”<\/em> ne zvu\u010di obe\u0107avaju\u0107e. \u010cini se da ta vjera tada nema upori\u0161te u mojem uvjerenju<\/em>, u mojoj vjeri, ve\u0107 u vjeri drugoga. A \u0161to ako je drugi u krivu? A \u0161to kada drugoga vi\u0161e ne bude? Pada li skupa s njim u zaborav i moja vjera? Ako vjera ima \u010dvrste temelje ona opstaje i u najte\u017eim okolnostima. Svi bi htjeli imati takvu vjeru. Kako se onda postavljaju \u010dvrsti temelji?<\/span><\/p>\n

Naj\u010de\u0161\u0107e se onda najprije upustimo u kriti\u010dko promatranje i prosu\u0111ivanje vlastite vjere. Za po\u010detak razumski promatramo koliko logike ima to \u0161to vjerujem. Ili barem – ima li vi\u0161e logike od onoga u \u0161to drugi vjeruje. Ovo nije nu\u017eno lo\u0161e jer tako \u010distimo vjeru od elemenata praznovjerja.<\/em> Tako dolazimo na podru\u010dje kojim se bavi katoli\u010dka teologija koja promi\u0161ljaju\u0107i o Bogu dolazi do zaklju\u010dka da je sasvim razumno vjerovati u ono \u0161to nam je Bog objavio po svome sinu Isusu Kristu: “Tako su \u010dudesa Kristova i svetih, proro\u0161tva, \u0161irenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost najsigurniji znaci bo\u017eanske Objave, prilago\u0111eni spoznaji svih, razlozi vjerodostojnosti, koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije nipo\u0161to slijep pokret duha”<\/em> (KKC 156).<\/span><\/p>\n

I tu mo\u017ee do\u0107i do olak\u0161anja. U redu, ne vjerujem vi\u0161e jer mi je to majka prenijela, nego jer to uistinu ima nekog smisla, nije protiv razuma. Me\u0111utim, ako vjera ostane na ovoj razini, ako vjerujem samo zato \u0161to mi se ne kosi s razumom, \u0161to to sve ima neke logike, vi\u0161e smisla nego kod drugih vjerovanja, to i dalje nije pravi<\/em> razlog za\u0161to bih trebao vjerovati. Sustavnije re\u010deno, mo\u017ee i ovako: prvi stupanj vjere bi bio taj \u0161to vjerujem jer mi je tako predano (ne preispituju\u0107i to), drugi stupanj \u0161to vjerujem jer razumski ima smisla (to je nakon preispitivanja) no tek je dosezanje tre\u0107eg stupnja postavljanje kamena temeljca.<\/span><\/p>\n

Poslu\u017eit \u0107u se odlomkom iz ud\u017ebenika o teolo\u0161koj spoznaji kako bih opisao tzv. tre\u0107i stupanj vjere:<\/span><\/p>\n

“Vjerovati ne zna\u010di u prvom redu dr\u017eati istinitim neke izri\u010daje. Bez sumnje i to je uklju\u010deno u pojam vjerovanja, ali tek u drugotnom planu i tek zbog prvotnog i temeljnog zna\u010denja vjerovati. Vjerovati u kr\u0161\u0107anskom smislu zna\u010di u prvom redu potpuno se predati \u017eivom Bogu, kao cjelovito bi\u0107e, s razumom i srcem. (…) Ja ne vjerujem u prvom redu ne\u0161to<\/em>, u neku istinu ili u neku \u010dinjenicu, makar to bile i vrlo va\u017ene vjerske istine kao, na primjer, Presveto Trojstvo, utjelovljenje, euharistija. Ja vjerujem u prvom redu Nekome<\/em> i u Nekoga<\/em>, to jest u Boga kao osobno bi\u0107e koje me stalno prati. I kad potpuno vjerujem u<\/em> Boga, ja mu se posve predajem. I to na takav na\u010din da nisam vi\u0161e ja sredi\u0161te svojega osobnog razmi\u0161ljanja i htijenja, nego Bog koji je u meni i sa mnom i za mene.”[1]<\/a><\/span><\/p>\n

Vjera je, stoga, potpuno i savr\u0161eno predanje samoga sebe i svojega \u017eivota Drugome<\/em>. Iz \u010dega proizlazi odgovor na pitanje iz naslova:<\/span><\/p>\n

“Iz ovakvog temeljnog shva\u0107anja vjere kao osobnog \u010dina samopredanja Bogu i saobra\u0107anja s Bogom, dapa\u010de iz ovakva tendencioznog poistovje\u0107ivanja sa \u017eivotom, sa silnom mudro\u0161\u0107u i dobrotom Bo\u017ejom, slijedi \u010dinjenica da ja bezuvjetno vjerujem u Bo\u017eji autoritet, u njegovu objaviteljsku rije\u010d koju mi je saop\u0107io po svojemu Sinu Isusu Kristu, po njegovim apostolima, po svojoj Crkvi.”[2]<\/a><\/span><\/p>\n

Ovaj stupanj vjere, primijetit \u0107emo, nali\u010di prvom, ali nije njegovo poistovje\u0107enje, \u0161tovi\u0161e, njegova dublja varijanta – vjerovati Bogu kao \u0161to dijete vjeruje majci kad mu ne\u0161to ka\u017ee. Dijete vjeruje majci jer vjeruje da ga majka ljubi i \u017eeli mu samo najbolje. Op\u0107enito govore\u0107i, mi u potpunosti vjerujemo samo onomu za koga u potpunosti znamo da mu mo\u017eemo vjerovati (da nas voli, ljubi, itd.) Tako i prava vjera u na\u0161ega Boga iz osobnog odnosa s njim ne proizlazi iz toga jer nam je to u prvom redu razumski prihvatljivo (\u0161to uvijek ne\u0107e biti), nego jer vjerujemo da u Njega mo\u017eemo imati povjerenje, vjerujemo da nas on ljubi te nam posljedi\u010dno tomu ne \u017eeli u\u010diniti ni\u0161ta na\u017eao. Vjerujemo Bogu jer imamo povjerenje u Njega jer je Bog (koji je ljubav). No kako je (u praksi) te\u0161ko imati takvo povjerenje u Gospodina!<\/span><\/p>\n

Sveto pismo nam svjedo\u010di kako je takva vjera Gospodinu najdra\u017ea (usp. Mt 9,22; Mk 10,52; Lk 7,50; 17,19). Gospodin je, prije i iznad svega, najvi\u0161e je zadivljen vjerom (usp. Mt 8,10). Dakle, Isus jako cijeni vjeru i povjerenje u njega. Ovdje dolazimo do jednog zanimljivog paradoksa. Vidjeli smo kako zapravo nije lako uistinu vjerovati Gospodinu radi Njega samoga, a \u0161to nam ovaj svijet govori? Otprilike ovako: sigurno je ono \u0161to mo\u017eemo znanstveno dokazati i potvrditi, a kad ba\u0161 zapne, jer ne mo\u017ee znanost sve dokazati, onda mo\u017eemo i malo vjerovati no to ti je na vlastitu odgovornost, jer najlak\u0161e<\/em> je tako, kad sve zapne onda si izmislimo Boga i vjeru u njega da nam to bude ispu\u0161ni ventil i olak\u0161anje. Mnogi na vjeru gledaju kao na ne\u0161to najjednostavnije, zadnju slamku spasa kad sve drugo ne poma\u017ee.<\/span><\/p>\n

Vjera – koju Isus iznimno cijeni – u svijetu nema neku cijenu:<\/span><\/p>\n

“\u017delimo obuhvatiti cjelinu koja nam stalno izmi\u010de. Moderni je \u010dovjek to znanje poku\u0161ao utemeljiti na uskome shva\u0107anju razuma kao diskurzivnoga, kao onoga koji sve mo\u017ee shvatiti i izvan \u010dijeg se dosega krije iracionalno i neodgovorno. Razum je postao mjerilo stvarnosti. Na tom tragu u ozra\u010dju dana\u0161njeg mentaliteta vjerovanje je dobilo svoje slabo zna\u010denje. Vjera je svedena na mi\u0161ljenje koje nije sigurno i pouzdano ili pak na \u010dvrsto uvjerenje koje nije mogu\u0107e racionalno dokazati. Ako nismo sigurni u ne\u0161to, ako \u017eelimo oblikovati stav prema ne\u010demu u \u0161to nismo sigurni, onda ka\u017eemo da vjerujemo. U tome smislu vjera je za mnoge isto \u0161to i sumnja<\/em>, mogu\u0107nost<\/em>, vjerojatnost<\/em> ili najsigurniji oblik uvjerenja.”[3]<\/a><\/span><\/p>\n

\u0160to za starozavjetni narod zna\u010di vjerovati<\/em>? “Starozavjetni pojam za vjeru aman<\/em> izvodi se od ‘mn<\/em>, \u0161to zna\u010di \u010dvrst, siguran, pouzdan. Aman<\/em> izri\u010de povjerenje u pouzdanost Bo\u017ejega obe\u0107anja, njegove Rije\u010di. U starozavjetnom ozra\u010dju vjerovati zna\u010di pouzdati se u Boga<\/em> i prepustiti se njegovoj spasonosnoj Rije\u010di”[4]<\/a>. Stoga odgovor na pitanje “za\u0161to vjerujem”<\/em> mo\u017ee glasiti i ovako: “Vjera je stabilnost koja nadilazi sumnju i shva\u0107a puninu istine. \u010cvrstina i stabilnost vjere ne po\u010divaju pak na na\u0161em osje\u0107aju ili na\u0161em vjerovanju, nego na objavi Bo\u017eje Rije\u010di.”[5]<\/a><\/span><\/p>\n

S druge pak strane, stavimo se na\u010das na mjesto Gospodina, ili bolje, majke ili oca. Ima\u0161 dijete. \u017deli\u0161 mu sve najbolje. Ljubi\u0161 ga iskreno. Daje\u0161 mu savjete, nastoji\u0161 ga usmjeriti, ponuditi mu ono \u0161to je najbolje za njega, me\u0111utim, to tvoje dijete nema povjerenje u tebe, ne vjeruje ti da \u017eeli\u0161 ono najbolje za njega, ne predaje ti se. Gleda\u0161 ga kako luta. Zna\u0161 da bi se vratilo na pravi put kada bi ti vjerovalo da ga toliko silno ljubi\u0161. Kako se tada kao otac ili majka mora\u0161 osje\u0107ati?<\/span><\/a><\/span><\/p>\n

\"\"<\/a><\/p>\n

[1]<\/a> W.Kern – F.Niemann, Nauka o teolo\u0161koj spoznaji<\/em>, KS, Zagreb, 1988., 14-15.<\/span><\/p>\n

[2]<\/a> Isto<\/em>, 15.<\/span><\/p>\n

[3]<\/a> \u017deljko Tanji\u0107, U\u010diti vjerovati u Isusa Krista, u: Bogoslovska smotra<\/em> 81 (2011.) 3, 562.<\/span><\/p>\n

[4]<\/a> Isto<\/em>, 565-566.<\/span><\/p>\n

[5]<\/a> Isto<\/em>, 566.<\/span><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kako \u010dovjek raste u vjeri, ili barem fizi\u010dki (ili barem po broju godina), pomalo sve vi\u0161e uvi\u0111a kako onaj princip “vjerujem u to i to jer mi je mama tako rekla” gubi sigurno tlo pod nogama. Ho\u0107e li moja vjera biti vjera moje majke, bake, tate ili moja osobna vjera? Vjera nam je predana od … Op\u0161irnije<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":2914,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-2912","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teologija-i-filozofija"],"views":15611,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2912","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2912"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2912\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2914"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2912"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2912"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2912"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}