{"id":3420,"date":"2018-02-02T16:02:53","date_gmt":"2018-02-02T16:02:53","guid":{"rendered":"http:\/\/www.ofm.hr\/juniorat\/?p=3420"},"modified":"2018-02-02T16:02:53","modified_gmt":"2018-02-02T16:02:53","slug":"isusovo-prikazanje-u-hramu-i-simunovo-prorostvo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/isusovo-prikazanje-u-hramu-i-simunovo-prorostvo\/","title":{"rendered":"Isusovo prikazanje u Hramu i \u0160imunovo proro\u0161tvo"},"content":{"rendered":"

Uvod<\/strong><\/span><\/h1>\n

Jedno od obilje\u017eja tre\u0107ega evan\u0111elja koje se pripisuje Luki, poganinu obra\u0107enom na kr\u0161\u0107anstvo, jest takozvano Evan\u0111elje djetinjstva Isusova. Ono nam iz postuskrsne perspektive predstavlja o\u010ditovanje Krista kao Mesije po\u010dev\u0161i od njegovog za\u010de\u0107a, preko ro\u0111enja, prikazanja i u\u010denja u hramu. Dakle sve scene odigrane prije silaska Duha Svetoga na kr\u0161tenju.<\/span><\/p>\n

Analiziranjem 2. poglavlja od 21 do 35 retka pozornost \u0107emo obratiti na teologiju koju mo\u017eemo i\u0161\u010ditati. Naime, zanima nas s kojim ciljem evan\u0111elist donosi slike prikazane u tom poglavlju kojima je o\u010dito \u017eelio nadopuniti Evan\u0111elje prvoga pisca, po predaji sv. Marka. Ve\u0107 na po\u010detku istra\u017eivanja odmah je uo\u010dljiva veza sa Starim Zavjetom kako ga donosi tekst Septuaginte te smo zamijetili da je on klju\u010d kojemu \u0107emo prilaziti tom tekstu. Na po\u010detku mo\u017eemo ustvrditi sljede\u0107e: Autor tre\u0107eg evan\u0111elja \u017eelio je na temelju SZ tekstova promatraju\u0107i iz postuskrsne perspektive djetinjstvo Isusa iz Nazareta potkrijepiti vjeru u Njega koji je Mesija poslan na propast i uzdignu\u0107e mnogima u Izraelu<\/em>, ali i svjetlo na prosvjetljenje naroda<\/em>. Tu teolo\u0161ku poruku \u017eeli autor dati svojoj zajednici kojoj pi\u0161e knjigu i time u\u010dvrstiti njihovu vjeru u Uskrsloga. Vidljivo je iz cijele knjige kako pisca nije pretjerano zanimao zemljopis Palestine, kao ni od rije\u010di do rije\u010di to\u010dno preneseni zakoni sadr\u017eani u Petoknji\u017eju, ve\u0107 mu je u centru bila teologija potrebna za potkrepu svoje vjere.<\/span><\/p>\n

U radu smo se koristili najprije biblijskim tekstovima i pojedinim crkvenim dokumentima, a zatim i renomiranim bibli\u010darima i dogmati\u010darima poput Ratzingera, M\u00fcllera, Browna, Bovona, Popovi\u0107a, Teperta, Vidovi\u0107a i dr. Tezu koju smo upravo iznijeli poku\u0161at \u0107emo dokazati kroz sljede\u0107a poglavlja. Ona zapo\u010dinju uvodom koji govori o prvom dijelu Lukina evan\u0111elja, a nastavljaju se produbljivanjem centralnih tema 2. poglavlja: obrezanja, o\u010di\u0161\u0107enja, posve\u0107enja, odnosa Izraela i pogana, utjehe Izraelove i Gospodnjeg pomazanika. Na kraju \u0107e u zaklju\u010dku biti prikazan rezime istra\u017eivanja sa opravdavanjem po\u010detne teze.<\/span><\/p>\n

1. Pretpovijest (Pripovijest o djetinjstvu)<\/strong><\/span><\/h1>\n

Lukino evan\u0111elje, prema iskazu samog evan\u0111elista (usp. Lk 1,1-4), nudi nam ponovni prikaz ve\u0107 postoje\u0107ih predaja o Isusu koje su prije njega bile u literarnom i usmenom opticaju. Tu se ne radi o strogo kronolo\u0161ki istra\u017eenoj biografiji Isusa iz Nazareta u dana\u0161njem smislu, nego se radi o protuma\u010denoj povijesti \u017eivota i smrti proroka Isusa iz Nazareta, kojega su neki prepoznali kao Mesiju i Sina Bo\u017ejega i u nj kao takvog povjerovali. Djelo je, dakle, pisano iz vjere u Isusa Krista, za vjeru u Isusa Krista i stoga nadilazi ciljeve \u010diste biografije. Pisac \u017eeli ve\u0107 postoje\u0107u literarnu vrstu “evan\u0111elje”, koju je autor Marko stvorio prije Luke, nanovo srediti i tako ponuditi u bolje ra\u0161\u010dlanjenoj cjelini. On svoje evan\u0111elje, kao literarno djelo, dijeli na: predgovor, pretpovijest i tri glavna dijela.[1]<\/a><\/span><\/p>\n

U pretpovijesti (Lk 1,5-2,52), kao jednoj uvertiri, pisac paralelno prikazuje obe\u0107anje, ro\u0111enje i djetinjstvo Ivana Krstitelja i Isusa iz Nazareta. Slijede potom pripovijesti o Isusovom prikazanju u Hramu (Lk 2,21-40) i o dvanaestogodi\u0161njem Isusu u Hramu (Lk 2,41-52). Navedene izvje\u0161taje ne smijemo podcijeniti ali niti precijeniti. Oni \u010dine sredi\u0161nju i va\u017enu temu, veli\u010danstveno otvaranje povijesti o Sinu Bo\u017ejemu, i stoga imaju u Lukinom djelu nenadoknadivu kristolo\u0161ku po\u010detnu ulogu.[2]<\/a> Ovim ciklusom “povijesti djetinjstva” zapo\u010dinjemo govor o vjeroispovjednom i zahvalnom izvje\u0161taju o Bo\u017ejem djelovanju u Ivanu Krstitelju i u Isusu i o \u010dudesnom porijeklu Isusa iz Nazareta kao onoga koji dolazi iz Bo\u017ejeg vje\u010dnog bitka.[3]<\/a> Upravo zato ove izvje\u0161taje ne mo\u017eemo druga\u010dije tuma\u010diti i shva\u0107ati nego i kao kristolo\u0161ke \u010dudesne izvje\u0161taje i kao teolo\u0161ke programatske izvje\u0161taje u ostalom dijelu Lukina evan\u0111elja koji s ovom uvertirom \u010dine nerazdvojivu teolo\u0161ko-kristolo\u0161ku cjelinu.[4]<\/a> Me\u0111utim, ne radi se ovdje o “povijesti djetinjstva” Isusa iz Nazareta u strogo biografsko – povijesnom smislu. Primjenjuju\u0107i na sadr\u017eaj ovih izvje\u0161taja mjerila dana\u0161njih povijesnih ili prirodoznanstvenih pitanja metodolo\u0161ki bismo u\u010dinili veliku pogrje\u0161ku te previdjeli “prvotni vjeroispovijedni zna\u010daj tih izvje\u0161taja koji su bili oblikovani za liturgiju i izgradnju vjere.”[5]<\/a> Glavna poruka, dakle, tih izvje\u0161taja \u017eeli Isusa iz Nazareta proslaviti kao Sina Bo\u017ejeg i vjerom priznati njegovo porijeklo prije svih vremena u Bogu. “Isus se nije o\u010ditovao kao Bo\u017eji Mesija tek u kr\u0161tenju, preobra\u017eenju ili proslavljenju; njegov se dolazak iz Bo\u017eje vje\u010dnosti u svijet i povijest o\u010dituje u Isusovom za\u010de\u0107u pod djelovanjem Duha u djevi\u010danskoj \u017didovki Mariji.”[6]<\/a><\/span><\/p>\n

Posebno u redakciji Isusova prikazanja u Hramu i \u0160imunova proro\u0161tva, s jedne strane, vidljivo je kako njezin pisac ne poznaje to\u010dno starozavjetno zakonodavstvo i, s druge strane, njegovo zanimanje nije usmjereno na pojedinosti tog zakonodavstva, nego mu je poglavito va\u017eno teolo\u0161ko sredi\u0161te doga\u0111anja koje \u017eeli pojasniti svojim \u010ditateljima.[7]<\/a><\/span><\/p>\n

1.1. Citati i aluzije u Lukinom evan\u0111elju<\/em><\/span><\/h2>\n

U samom se Lukinom evan\u0111elju nigdje ne spominje tko je autor evan\u0111elja. Pomo\u0107u literarno-semanti\u010dkog uspore\u0111ivanja stila i rje\u010dnika, mo\u017ee se dokazati da Evan\u0111elje po Luki i Djela apostolska imaju jednog te istog pisca. Njegov ga teolo\u0161ki naglasak otkriva kao poganina obra\u0107enog na kr\u0161\u0107anstvo, koji pi\u0161e za Crkvu obra\u0107enika s poganstva. Nije osobno poznavao Palestinu, izbjegavao je hebrejsko-aramejske pojmove, ravnao se prema poganskoj-helenisti\u010dkoj izobrazbi i pjesni\u0161tvu.[8]<\/a> Nije se sustezao, pi\u0161u\u0107i \u0161kolovanim gr\u010dkim jezikom, ispravljati rje\u010dnik i tvorbu re\u010denica svojih izvor\u00e2.[9]<\/a> Budu\u0107i da namjerava pisati svetu povijest o Isusu, slijedi sakralno-arhai\u010dki stil Septuaginte (LXX) i upotrebljava brojne tipi\u010dne izraze iz iste.[10]<\/a> Vezano uz prvo poglavlje Lukina evan\u0111elja, na tragu marljivog studiranja LXX, Darko Tepert u svom radu pi\u0161e: “Analizirali smo osam odlomaka za koje se mo\u017ee re\u0107i da predstavljaju implicitne navode Petoknji\u017eja. Tri su navoda preuzeta o Abrahamu i Sari s kojima je usko povezana tema saveza s Bogom (Lk 1,13; 1,18; 1,37), dva iz izvje\u0161taja o Hagari i ro\u0111enju Ji\u0161maelovu (Lk1,30-31; 1,32a), jedan iz izvje\u0161taja o Rebeki i ro\u0111enju Ezava i Jakova (Lk 1,57), jedan iz izvje\u0161taja o Izaku, ali povezan s Abrahamom (Lk 1,73) te jedan iz tekstova koji se odnose na narod u kontekstu Izlaska (Lk1,15).”[11]<\/a> Isti autor u drugom \u010dlanku proveo je analizu drugog poglavlja Lukina evan\u0111elja te zaklju\u010dio: “Nailazimo na dva izri\u010dita citata (Lk 2,23.24), koji potje\u010du iz zakonskih tekstova Petoknji\u017eja (Izl 13,2.12; Lev 5,11; 12,8); jedan implicitni citat (Lk 2,6), koji potje\u010de iz izvje\u0161taja o ro\u0111enju Jakova i Ezava (Post 25,24); te pet aluzija (Lk 2,19.21.29.40.51), koji potje\u010du iz ciklusa o Abrahamu i Sari (Post 15,15; 21,3-4.8) te izvje\u0161taja o Josipu (Post 37,11).”[12]<\/a> Intencija autora Tre\u0107eg evan\u0111elja pri upotrebi rije\u010di, citata (izri\u010ditih i implicitnih) i aluzija Petoknji\u017eja[13]<\/a> u vlastitome djelu nije takva da bi on, koriste\u0107i starozavjetne tekstove svoje djelo stilski pribli\u017eio biblijskim uzorima, nego da bi naglasio odre\u0111ene teolo\u0161ke, kristolo\u0161ke ili povijesno-spasenjske teme. Tako na primjer u Lk 1,14 nalazimo isti glagol kojim je u Post 25,22 opisano sudaranje blizanaca Ezava i Jakova u utrobi Rebekinoj. Odlomak iz Knjige Postanka izvje\u0161tava nas da Ezav, iako stariji, nije nositelj obe\u0107anja ve\u0107, onaj mla\u0111i, Izak jest Bo\u017eji odabranik. Stoga ovaj implicitni citat mogao bi se i\u0161\u010ditati na sljede\u0107i na\u010din: Isus koji dolazi kasnije, ve\u0107i je od Ivana, ba\u0161 kao \u0161to je bio slu\u010daj s Jakovom, ro\u0111enim nakon Ezava. Dakle Ivan, iako stariji, nije u sredi\u0161tu pa\u017enje, nije Mesija niti izabranik, nego je to Isus, on koji je Sin Svevi\u0161njega.[14]<\/a> \u00a0\u00a0\u00a0\u00a0<\/span><\/p>\n

2. Obrezanje (Lk 2,21)<\/strong><\/span><\/h1>\n

Obrezanje je kao obred inicijacije bio prisutan u obi\u010daju mnogih naroda. Vrlo vjerojatno je Izrael preuzeo taj obi\u010daj iz davnine i pridao mu religiozno zna\u010denje: ono je postalo znak Saveza koji je Bog sklopio s Izraelskim narodom.[15]<\/a> Obrezanje se najprije usko povezuje s Abrahamom, ocem naroda. Njemu Bog, prema sve\u0107eni\u010dkoj predaji (Post 17), potvr\u0111uje obe\u0107anje brojnog potomstva i zauzimanja sve kanaanske zemlje, ali za razliku u odnosu na Savez s Noom[16]<\/a>, trajanje Saveza sada ovisi i o \u010dovjeku. Nadalje, obrezanje postaje fizi\u010dki znak \u0161to ga svaki mu\u0161ki Izraelac mora nositi na svom tijelu po\u010dev\u0161i od osmog dana \u017eivota (Lev 12,3). Tada prolivena krv (usp. Izl 4,26) \u010desto \u0107e se zvati “krv saveza.”[17]<\/a> Obrezanje je, dakle, nu\u017ean preduvjet za slavljenje Pashe, \u010dime se Izrael izja\u0161njava kao narod koga je Jahve izabrao i spasio.[18]<\/a> U svom radu,[19]<\/a> Darko Tepert, ukazuje kako na temelju zajedni\u010dkih elemenata te konteksta prvog i drugog poglavlja Lukina evan\u0111elja, mo\u017ee se re\u0107i da u Lk 2,21 imamo direktnu aluziju na Post 21,3-4, gdje se spominje kako Abraham imenuje vlastita sina, a potom ga obrezuje.[20]<\/a> Tako i Isus, obrezan osmog dana, formalno biva primljen u zajednicu obe\u0107anja koja potje\u010de od Abrahama; sada on pravno pripada izraelskome narodu. Zajedno s obrezanjem Luka izri\u010dito spominje i nadijevanje navije\u0161tenog imena Isus (“Bog spa\u0161ava”) tako da se ve\u0107 kod obrezanja pogled otvara na ispunjenje onih i\u0161\u010dekivanja koja pripadaju biti Saveza.[21]<\/a> \u00a0\u00a0\u00a0<\/span><\/p>\n

3. O\u010di\u0161\u0107enje (Lk 2,22)<\/strong><\/span><\/h1>\n

Luka u svom djelu zapisuje: “Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navr\u0161i\u0161e dani njihova \u010di\u0161\u0107enja, ponije\u0161e ga u Jeruzalem da ga prika\u017eu Gospodinu.”\u00a0 (Lk 2,22). Njihov pothvat potaknut je zdravstvenim propisom Levitskoga zakonika (Lev 12,1-8). Spomenuti propis zahtijevao je da majka u slu\u010daju ro\u0111enja mu\u0161kog \u010deda treba provesti \u010detrdesetodnevno vrijeme \u010di\u0161\u0107enja (isklju\u010dena je iz vr\u0161enja bogoslu\u017eja), nakon \u010dega je du\u017ena po\u0107i u \u0160ator sastanka gdje \u0107e prinijeti \u017ertve[22]<\/a> kojima \u0107e sve\u0107enik izvr\u0161iti nad njom obred pomirenja, a zauzvrat ona \u0107e biti o\u010di\u0161\u0107ena. Primje\u0107ujemo odre\u0111eno odstupanje izme\u0111u onoga \u0161to propisuje Mojsijev zakon i postupka Isusovih roditelja. Odmak uo\u010davamo kod rije\u010di: “njihova \u010di\u0161\u0107enja”.\u00a0 Zakonski propis o\u010di\u0161\u0107enja ticao se samo majke, no intencija autora upu\u0107uje nas na neka druga mogu\u0107a\u00a0 tuma\u010denja: “Zamjenica ‘njihovoga’ u ovom slu\u010daju mo\u017ee ozna\u010davati Isusove roditelje, iako starozavjetna tradicija poznaje samo o\u010di\u0161\u0107enje majke nakon poroda, a ne i oca. S druge strane, Laurentin je ve\u0107 davno ukazao na mogu\u0107nost da bi se ovdje u tipolo\u0161kom smislu moglo raditi o o\u010di\u0161\u0107enju Jeruzalemaca, to jest \u017didova.”[23]<\/a> Prema papi Benediktu XVI: “Marija ne mora biti o\u010di\u0161\u0107ena nakon Isusova ro\u0111enja: ovo ro\u0111enje donosi o\u010di\u0161\u0107enje svijeta. Ali ona je podlo\u017ena Zakonu i upravo tako slu\u017ei ispunjenju obe\u0107anja.”[24]<\/a><\/span><\/p>\n

4. Posve\u0107enje Isusa (Lk 2,23)<\/strong><\/span><\/h1>\n

Doslovan prijevod s gr\u010dkog izvornika Lk 2,23 glasi: “…kao \u0161to pi\u0161e u zakonu Gospodnjem: Svako mu\u0161ko \u0161to otvara utrobu bit \u0107e nazvano svetim za Gospodina.” Unato\u010d prisutnosti formule citiranja, “kao \u0161to pi\u0161e u zakonu Gospodnjem”, u \u010ditavom Starom Zavjetu ne nalazi se niti jedan tekst koji bi doslovno odgovarao Lukinom izri\u010daju. U Knjizi Izlaska nalazimo \u010detiri retka koji sadr\u017ee sli\u010dan tekst, a to su sljede\u0107i: Izl 13,2; 13,12; 13,13; 13,15b. Svi ovi tekstovi, uz razli\u010dite preinake, sadr\u017ee ideje posve\u0107enja i pripadanja. Naime, Bog kao da pola\u017ee pravo na sve prvoro\u0111ence Izraela jer ih je po\u0161tedio prilikom pomora egipatskih prvoro\u0111enaca. Oni su, tako re\u0107i, bezuvjetno Bo\u017eje vlasni\u0161tvo. Upravo zato Izraelski narod du\u017ean je otkupljivati prvoro\u0111ence svojih sinova u spomen na spasonosno izbavljenje u Pashalnoj no\u0107i. U jednom \u0161irem kontekstu, govor o pomoru prvoro\u0111enaca \u010dini jednu koherentnu cjelinu sa propisom proslave Pashe i Blagdana beskvasnih kruhova, a koji nas zajedno smje\u0161taju u prizor izlaska iz Egipta.[25]<\/a> Izlazak iz egipatskog ropstva pak usko je povezan s obe\u0107anjem zemlje danim Abrahamu. Ro\u0111enje Isusovo na taj na\u010din postaje na razini Lukina evan\u0111elja znak ostvarenja obe\u0107anja danih Abrahamu, obe\u0107anja koje se odnose na potomstvo, ali i na obe\u0107anu zemlju ba\u0161 kao \u0161to je to i vidljivo u aluzijama (usp. Post 15,15; 21,3-4.8).[26]<\/a><\/span><\/p>\n

U Lukinu izvje\u0161taju nalazimo jo\u0161 jednu posebnost. Naime, on najprije izri\u010dito navodi “pravo pridr\u017eaja” Gospodina u odnosu na prvoro\u0111enca: “Svako mu\u0161ko prvoro\u0111en\u010de neka se posveti (tj. neka pripada) Gospodinu!” (Lk 2,23). Me\u0111utim, ono \u0161to slijedi ne govori ni\u0161ta o \u010dinu otkupljenja koji Zakon propisuje. \u0160tovi\u0161e ni za jedan od spomenutih \u010dina koji je Zakon propisivao nije bilo nu\u017eno pojaviti se u Hramu[27]<\/a>, no za Luku je upravo Hram bitno mjesto doga\u0111anja. Ovdje, na mjestu susreta izme\u0111u Boga i njegova naroda, umjesto \u010dina ponovnog uzimanja (otkupljenja) natrag prvoro\u0111enca, doga\u0111a se javni prinos (predanje) Isusa Bogu, njegovu Ocu. Autor o\u010dito \u017eeli re\u0107i, kako to Ratzinger obja\u0161njava, sljede\u0107e: “Ovo dijete nije otkupljeno i nije vra\u0107eno u vlasni\u0161tvo roditeljima, nego je, posve suprotno, u Hramu predano Bogu osobno, potpuno je predano u njegovo vlasni\u0161tvo. Rije\u010d parist\u00e1nai<\/em>, koja je ovdje prevedena s “prikazati”, zna\u010di i “prinijeti”, kako se doga\u0111a sa \u017ertvama u Hramu. U tome se naslu\u0107uje element \u017ertve i sve\u0107eni\u0161tva.”[28]<\/a> Iz pouskrsne perspektive, ovim prizorom prikazanja Isusa u Hramu, autor o\u010dito \u017eeli svojevrsnom teolo\u0161kom mi\u0161lju izre\u0107i kako je Kristova \u017ertva zamijenila sve izvanjske starozavjetne \u017ertve, koje nisu mogle odnijeti grijeha, te kako smo prinosom tijela Isusa Krista posve\u0107eni i otkupljeni jednom zauvijek (usp. Heb 10).<\/span><\/p>\n

5. Odnos Izraela i narod\u00e2 (pogana)<\/strong><\/span><\/h1>\n

Prema svetome Luki kr\u0161\u0107anski Bog je stvoritelj i otkupitelj Izraela. Njegov plan spasenja potje\u010de iz vje\u010dnosti, a tom se planu Izabrani narod stalno opire. Djelo Isusa Krista je posljednji i kona\u010dni poku\u0161aj milosrdnoga Boga da Izraela privine sebi u zagrljaj i dopre do pogana. Sve ono \u0161to Mesija Isus ispunja kao Sin, Spasitelj, U\u010ditelj i Lije\u010dnik, ispunja se za Bo\u017eji narod i za sve narode.[29]<\/a> U sredi\u0161tu Lk 2,25-35 nalazi se zahvalni proro\u010dki hvalospjev pravednog i bogobojaznog[30]<\/a> \u010dovjeka \u0160imuna. U istom hvalospjevu Bog je oslovljen kao “gospodar” koji je pripremio spas svim narodima. Izraz “svjetlost\u00a0 na prosvjetljenje narod\u00e2” je iz prve i druge pjesme o Sluzi Bo\u017ejem (usp. Iz 42,6;49,6)[31]<\/a>, a on nas upu\u0107uje na soteriolo\u0161ki univerzalizam, prema kojemu je Isus postao izbavljenje i spas za sve, a ne samo za \u017didove.[32]<\/a><\/span><\/p>\n

Autor, u izvje\u0161tajima Isusova djetinjstva, ne suprotstavlja prvenstvu \u017didova spasenje pogan\u00e2. Navje\u0161taji izvanrednih ro\u0111enja[33]<\/a> prikazuju “Izraela” (Lk 1,68) ili “Jeruzalem” (Lk 2,38) kao primatelje spasenja, u ostvarenju plana koji je ukorijenjen u povijesti Izabranog naroda. Odatle proizlazi: “velika radost za sav narod” (Lk 2,10), “spasenje” (Lk 2,30-31), “slava puka njegova Izraelskoga”[34]<\/a> (Lk 2,32).[35]<\/a> Jedan moment univerzalizma, koji se nadahnjuje Drugim Izaijom (Iz 42,6; 49,6), povezuje “svjetlost na prosvjetljenje narodima” sa “slavom puka svoga Izraelskoga” (Lk 2,32), a \u0161to je jasni pokazatelj da univerzalizam ne zna\u010di antijudaizam.[36]<\/a> Novi odnos izme\u0111u Izraela i narod\u00e2, uspostavljen ovim izvje\u0161tajem, kr\u0161\u0107ani \u0107e jako dobro prihvatiti. Oni nikada ne\u0107e nijekati da njihov spas potje\u010de od Izraela kao izabranog Bo\u017ejeg naroda.[37]<\/a><\/span><\/p>\n

U budu\u0107nosti se, prema proroku \u0160imunu, nazire negativna reakcija \u017eidovskog naroda na Bo\u017eji dar, jer on prori\u010de Mariji da je njezin Sin “postavljen na propast i uzdignu\u0107e mnogima u Izraelu i za znak osporavan.”[38]<\/a>\u00a0 U pozadini ovih rije\u010di o propasti u uzdignu\u0107u mnogih, naslu\u0107uje se proro\u0161tvo iz Iz 8,14, u kojemu se samoga Boga ozna\u010dava kao kamen o koga se spoti\u010de i zbog koga se propada.[39]<\/a> Na temelju tog proro\u0161tva spoznajemo duboku povezanost Isusa sa samim Bogom. Bog i njegova Rije\u010d – Isus, jesu “znak” i pozivaju na odluku. Ratzinger to prekrasno tuma\u010di pi\u0161u\u0107i: “\u010covjekovo protivljenje Bogu ispunja \u010ditavu povijest. Isus se pokazuje kao pravi Bo\u017eji znak upravo uzimaju\u0107i na sebe, privla\u010de\u0107i na sebe protivljenje Bogu sve do protivljenja kri\u017ea.”[40]<\/a><\/span><\/p>\n

6. Utjeha Izraelova (Lk 2,25b)<\/strong><\/span><\/h1>\n

Prorok \u0160imun, u Lukinom evan\u0111elju, prikazan je kao pravedan i bogobojazan \u010dovjek, koji i\u0161\u010dekiva\u0161e Utjehu Izraelovu<\/em>. (usp. Lk 2,25b). \u0160to je ta Utjeha<\/em>, odnosno tko \u0107e utje\u0161iti Izraelski narod? Prolog Deuteroizaijine knjige zapo\u010dinje sna\u017enim rije\u010dima utjehe upu\u0107enima narodu u Babilonskom su\u017eanjstvu: “Tje\u0161ite, tje\u0161ite moj narod, govori Bog va\u0161” (Iz 40,1). Prorok tje\u0161i narod i tako cijela knjiga (Iz 40-55) predstavlja zapravo veliku pjesmu oslobo\u0111enja i povratka iz su\u017eanjstva. Teolo\u0161ka poruka proroka Deuteroizaije uokvirena je prologom (Iz 40,1-11) i epilogom (55,8-11). I jedan i drugi dio govore o Bo\u017ejoj u\u010dinkovitosti u povijesnim doga\u0111anjima, to\u010dnije o u\u010dinkovitosti njegove rije\u010di, te o utjesi koja dolazi od Boga i koju prorok treba posredovati narodu. Utjeha sadr\u017eava Bo\u017eju spremnost na pra\u0161tanje narodu \u0161to \u0107e rezultirati slobodom Izraelaca prema Kirovu ediktu iz 538.[41]<\/a> U Knjizi je sna\u017eno nagla\u0161eno spasenje kao temeljna kategorija Gospodinova odnosa prema narodu.[42]<\/a> Teolo\u0161ki okvir daje nam razumjeti i tajanstven lik Gospodinova Sluge u vidu oslobo\u0111enja: on \u0107e bez sile i nasilja donijeti svjetlost narodima; bit \u0107e solidaran s onima na najni\u017eoj razini i ponijeti \u0107e njihove slabosti; unato\u010d uklanjanju od strane silnika Gospodinovom mo\u0107i opet \u0107e biti “opravdan”; Sluga \u0107e biti u stalnom odnosu s Bogom i zalo\u017eit \u0107e svoje srce za druge.[43]<\/a> Kada pove\u017eemo cijelu ovu teolo\u0161ku pozadinu Deuteroizaije s teolo\u0161kim aspiracijama Luke, primje\u0107ujemo kako autor u Isusu zapravo vidi kona\u010dnu utjehu Izraela, to\u010dnije onu: “rije\u010d koja iz mojih usta izlazi i ne vra\u0107a se k meni bez ploda, nego \u010dini ono \u0161to sam htio i obistinjuje ono zbog \u010dega je poslah” (Iz 55,11). Tako zaklju\u010dujemo kako je s Isusom zapo\u010delo slavno spasenje Izabranog naroda. \u00a0\u00a0<\/span><\/p>\n

7. Pomazanik Gospodnji<\/strong><\/span><\/h1>\n

Novozavjetni govor o Isusu iz Nazareta pun je razli\u010ditih imena, naslova i kvalifikacija[44]<\/a> kojim Crkva u svojoj vjeri poku\u0161ava izre\u0107i Isusov identitet. Me\u0111u njima se nalazi mesijanski naslov Pomazanik Gospodnji<\/em> (Lk 2,26) koji je uobi\u010dajen u deuterokanonskim spisima Staroga zavjeta.[45]<\/a> Ako se slo\u017eimo s gotovo nepodijeljenim mi\u0161ljenjem suvremenih bibli\u010dara da su evan\u0111elja tuma\u010denje Isusove povijesti, onda \u0107emo razumjeti kako je evan\u0111elist tim mesijanskim titulom \u017eelio izre\u0107i ono \u0161to je u povijesti Isusova \u017eivota bilo vi\u0161e od te povijesti, a \u0161to zahtijeva odgovor na pitanje poslanja i biti njegove osobe. Isusov mesijanski identitet prepoznat vjerom Crkve na temelju njegova nauka i djelovanja, njegove dragovoljno prihva\u0107ene smrti i Bo\u017eje potvrde uskrsnu\u0107em, zahtijevao je relekturu starozavjetnih slika Mesije i mesij\u00e2. Razvoj mesijanske ideje u Starom zavjetu nije tekao linearno, nego je povijesno uvjetovan.[46]<\/a> Unato\u010d razli\u010ditim poimanjima[47]<\/a>, svi oblici mesijanizma imaju jedan zajedni\u010dki nazivnik: nadu, i\u0161\u010dekivanje posebnoga izravnog spasiteljskog Bo\u017ejeg zahvata ili zahvata preko neke pravedne, od Boga obdarene, poslane, zastupni\u010dke i posebno prosvije\u0107ene osobe, zadnjega posrednika \u010diji je jamac sam Bog.[48]<\/a> Taj, dakle, mesija oslobodit \u0107e narod od ugnjetavanja i u\u010dinit \u0107e da zavlada savr\u0161ena pravda (Ps 72). Upravo taj izravni Bo\u017eji spasiteljski zahvat evan\u0111elist Luka vrlo slikovito opisuje u “povijesti Isusova djetinjstva.” Ondje se prilikom an\u0111elovog navje\u0161tenja Mariji obe\u0107ava kako \u0107e Izabraniku “Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova” (Lk 1,32b). Govor o Isusu kao potomku Davidovu upu\u0107uje nas na pojam \u201epomazanik\u201c i Natanovo proro\u0161tvo Davidu. Prorok Natan obe\u0107ava kralju Davidu da \u0107e ga naslijediti jedan od njegovih sinova i da \u0107e njegovo kraljevstvo trajati zauvijek (2Sam 7,11-16). Svaki kralj koji je potjecao od Davida bio je “pomazanik” Gospodnji, na hebrejskom ma\u0161iah<\/em>, jer je posve\u0107enje kraljeva obavljano pomazanjem uljem.[49]<\/a> Dakle, koriste\u0107i se titulom Pomazanik Gospodnji<\/em>, u ranokr\u0161\u0107anskoj zajednici evan\u0111elista Luke o\u010dito je obe\u0107anje mesijanskog potomka Davidova bio va\u017ean i bitan klju\u010d \u010ditanja starozavjetnih tekstova. Oni su u Isusu iz Nazareta prepoznali obe\u0107anog Mesiju, onoga u \u010dijoj \u0107e osobi, unato\u010d prividnom porazu, sva mesijanska o\u010dekivanja, odnosno Bo\u017eja obe\u0107anja, na\u0107i svoj vrhunac i ostvarenje. Odatle nastojanje da se naglasi Isusovo davidovsko podrijetlo kao i njegova superiornost u odnosu na kraljevskog pretka, jer David Isusa naziva svojim Gospodinom<\/em> (Lk 20,41-44).[50]<\/a><\/span><\/p>\n

Zaklju\u010dak<\/strong><\/span><\/h1>\n

Isusovo mesijanstvo, prema tre\u0107em evan\u0111elju nije postalo o\u010dito sa kr\u0161tenjem ve\u0107 je od samog po\u010detka bilo jasno. Tu tezu pisac je potkrepljivao aluzijama na Stari zavjet s kojim se susreo ponajprije preko teksta LXX te je to primjenjivao i pi\u0161u\u0107i Drugo poglavlje svoje knjige.<\/span><\/p>\n

Jezgra teksta kojega tradicija pripisuje svetom Luki, tra\u017ei se u Petoknji\u017eju koje je teolo\u0161ka podloga kako za cijelu knjigu, tako i za njezin prvi dio, nazvan Evan\u0111elje djetinjstva Isusova. U obrezanju se ispunilo starozavjetno i\u0161\u010dekivanje novoga i vje\u010dnoga saveza na obe\u0107anom Mesiji koji je od toga \u010dina i formalno postao \u010dlan Izraelskog naroda. Nadalje u sceni o\u010di\u0161\u0107enja svijet se pripravio za Njegov dolazak, a u posve\u0107enju, gledanom iz postuskrsne perspektive, koje se zbilo u hramu, va\u017enom mjestu \u017eidovskog naroda, ali i tre\u0107eg evan\u0111elja koje u njemu i po\u010dinje i zavr\u0161ava i dogodila se zamjena starozavjetnih \u017ertava koje nisu mogle odnijeti grijehe i po\u010detak priprave za novu i savr\u0161enu \u017ertvu koja \u0107e to u\u010diniti. Dolaskom Mesije Bog je jo\u0161 jednom poku\u0161ao privesti k sebi svoj izabrani narod i zato je po \u0160imunu stigla u hram utjeha Izraelova, no ta utjeha postala je svjetlo na prosvjetljenje svih naroda iz \u010dega vidimo jasnu teologiju univerzalnog spasenja koje se oslanja na starozavjetni tekst iz deuteroizaije. Kona\u010dno da se u Isusu iz Nazareta o\u010dituje Mesija koji \u0107e ispuniti Natanovo proro\u0161tvo o vje\u010dnom trajanju kraljevstva kojega \u0107e uspostaviti Davidov nasljednik pokazano je titulom pomazanik Bo\u017eji<\/em>.<\/span><\/p>\n

Sve napisano bjelodane je iz analiziranog poglavlja te smo time dokazali tezu kako je ono ovdje stavljeno upravo kao dokaz o\u010ditovanja Isusovog mesijanizma gledanog iz postuskrsne perspektive na temelju Starozavjetnih tekstova te ono kao takvo slu\u017ei da se u\u010dvrsti vjera u Uskrsloga zajednice kojoj je upravljeno tre\u0107e Evan\u0111elje.<\/span><\/p>\n

 <\/p>\n

\"\"<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

[1]<\/a> Usp. Paul-Gerhard M\u00dcLLER, Lukino evan\u0111elje<\/em>, Zagreb, 1996., 7.<\/span><\/p>\n

[2]<\/a> Usp. Isto<\/em>, 28.<\/span><\/p>\n

[3]<\/a> Usp. Isto<\/em>, 27.<\/span><\/p>\n

[4]<\/a> Usp. Isto<\/em>, 28.<\/span><\/p>\n

[5]<\/a> Paul-Gerhard M\u00dcLLER, Lukino evan\u0111elje<\/em>, 28.<\/span><\/p>\n

[6]<\/a> Isto.<\/em><\/span><\/p>\n

[7]<\/a> Usp. Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, Split, 2011., 93.<\/span><\/p>\n

[8]<\/a> Usp. Paul-Gerhard M\u00dcLLER, Lukino evan\u0111elje<\/em>, 16.<\/span><\/p>\n

[9]<\/a> Usp. Isto<\/em>,13.<\/span><\/p>\n

[10]<\/a> Isto.<\/em><\/span><\/p>\n

[11]<\/a> Darko TEPERT, Implicitni navodi Petoknji\u017eja u Lk 1, u: NEKA IZ TAME SVJETLOST ZASINE, Zbornik radova u \u010dast prof. dr. sc. Adalbertu Rebi\u0107u<\/em>, M. Cifrak – N. Hohnjec(ur.), Zagreb, 2007., 412.<\/span><\/p>\n

[12]<\/a> Darko TEPERT, Citati Petoknji\u017eja i aluzija na njega u Lk 2, u: U SLU\u017dBI RIJE\u010cI I BO\u017dJEGA NARODA, Zbornik radova u \u010dast mons. dr. Mati Zovki\u0107u<\/em>, M. Josipovi\u0107 – B. Odoba\u0161i\u0107 – F. Topi\u0107, Sarajevo, 2007., 232.<\/span><\/p>\n

[13]<\/a> Autor se, kako je ve\u0107 pokazano, slu\u017ei gr\u010dkom Septuagintom kao svojim temeljnim starozavjetnim tekstom.<\/span><\/p>\n

[14]<\/a> Usp. Darko TEPERT, Citati Petoknji\u017eja i aluzija na njega u Lk 2, 232.<\/span><\/p>\n

[15]<\/a> Usp. Claude WI\u00c9NER, Obrezanje, u: Rje\u010dnik biblijske teologije<\/em>, III, Zagreb, 1988.,736-739.<\/span><\/p>\n

[16]<\/a> U Savezu s Noom duga kao znak Saveza ovisi samo o Bogu, ba\u0161 kao i odr\u017eavanje odredbi Saveza (ne\u0107e bi\u0161e biti potopa), sada se te\u017ei\u0161te premje\u0161ta i na odgovor \u010dovjeka.\u00a0<\/span><\/p>\n

[17]<\/a> Usp. Claude WI\u00c9NER, Obrezanje, u: Rje\u010dnik biblijske teologije<\/em>, III, 737.<\/span><\/p>\n

[18]<\/a> Usp. Isto.<\/em><\/span><\/p>\n

[19]<\/a> Usp. Darko TEPERT, Citati Petoknji\u017eja i aluzija na njega u Lk 2, 229.<\/span><\/p>\n

[20]<\/a> Ovaj citat preveden doslovno iz gr\u010d. izvornika LXX glasi: “… i prozva Abraham ime svoga sina koji mu se rodio, \u0161to mu ga rodi Sara, Izak. Obreza potom Abraham Izaka osmoga dana, kako mu je zapovijedio Bog.”<\/span><\/p>\n

[21]<\/a> Usp. Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 93.<\/span><\/p>\n

[22]<\/a> Autor u 2,24 pi\u0161e da su za Marijino o\u010di\u0161\u0107enje prinesene dvije grlice ili dva golubi\u0107a. To je bio prinos siroma\u0161nih obitelji. Ovim primjerom Luka potkrepljuje svoj teolo\u0161ki naglasak na va\u017enosti siroma\u0161tva.\u00a0<\/span><\/p>\n

[23]<\/a> Darko TEPERT, Citati Petoknji\u017eja i aluzija na njega u Lk 2, 216., bilj. 4.<\/span><\/p>\n

[24]<\/a> Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 94.<\/span><\/p>\n

[25]<\/a> Usp. Darko TEPERT, Uvod i egzegeze Starog zavjeta I. Petoknji\u017eje i Prednji proroci. Skripta za privatnu uporabu studenata<\/em>. Zagreb, 2010., 52-53.<\/span><\/p>\n

[26]<\/a> Usp. Darko TEPERT, Citati Petoknji\u017eja i aluzija na njega u Lk 2, 217-220.<\/span><\/p>\n

[27]<\/a> Cijena otkupljenja iznosila je pet \u0161ekela i moglo je se u cijeloj zemlju platiti bilo kojem sve\u0107eniku u roku od mjesec dana nakon ro\u0111enja djeteta.<\/span><\/p>\n

[28]<\/a> Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 95.<\/span><\/p>\n

[29]<\/a> Usp. Fran\u00e7ois BOVON, Vangelo di Luca,<\/em>(I-III), Brescia, 2005., 35.<\/span><\/p>\n

[30]<\/a> “On \u017eivi u osobnoj okrenutosti Bogu. On je na nutarnji na\u010din blizu Hrama, \u017eivi u susretu s Bogom i i\u0161\u010dekuje \u00abUtjehu Izraelovu\u00bb. \u017divi okrenut prema otkupiteljskoj stvarnosti, prema Onomu koji \u0107e do\u0107i.” Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 96.<\/span><\/p>\n

[31]<\/a>Tako je Isus poistovje\u0107en sa tajanstvenim likom Sluge Bo\u017ejega koji univerzalno, svim narodima nosi Bo\u017eje svjetlo. Usp. Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 97.<\/span><\/p>\n

[32]<\/a> Usp. Paul-Gerhard M\u00dcLLER, Lukino evan\u0111elje<\/em>, 39.<\/span><\/p>\n

[33]<\/a> Misli se na ro\u0111enje Ivana Krstitelja i Isusovo ro\u0111enje.<\/span><\/p>\n

[34]<\/a> Rije\u010d o Izraelovoj slavi u utje\u0161nim je rije\u010dima proroka Izaije upravljena upla\u0161enom Izraelu kojemu se navije\u0161ta pomo\u0107 Bo\u017eje spasonosne mo\u0107i (usp. Iz 46,13). Usp. Joseph RATZINGER BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 97.<\/span><\/p>\n

[35]<\/a> Usp. PAPINSKA BIBLIJSKA KOMISIJA, \u017didovski narod i njegova sveta Pisma u kr\u0161\u0107anskoj Bibliji, <\/em>Zagreb, 2003., br. 74 (dalje \u017dN).<\/span><\/p>\n

[36]<\/a> Usp. \u017dN, br. 74.<\/span><\/p>\n

[37]<\/a> Usp. Paul-Gerhard M\u00dcLLER, Lukino evan\u0111elje<\/em>, 39.<\/span><\/p>\n

[38]<\/a> Usp. Raymond Edward BROWN, Uvod u Novi zavjet<\/em>, Zagreb, 2008., 230.<\/span><\/p>\n

[39]<\/a> Usp. Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 98.<\/span><\/p>\n

[40]<\/a> Joseph RATZINGER\/ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, <\/em>Djetinjstvo Isusovo, 98.<\/span><\/p>\n

[41]<\/a> Usp. Bo\u017eo LUJI\u0106, Starozavjetni proroci<\/em>, Zagreb, 2010., 357-358.<\/span><\/p>\n

[42]<\/a> Usp. Isto<\/em>, 367.<\/span><\/p>\n

[43]<\/a> Usp. Isto<\/em>, 369.<\/span><\/p>\n

[44]<\/a> Za Isusa se u Novom zavjetu rabi pedesetak naziva.<\/span><\/p>\n

[45]<\/a>Usp. Marinko VIDOVI\u0106, Proro\u010dki mesijanizam. Kr\u0161\u0107ansko poruka otvorena \u017eidovstvu, u: Bogoslovska smotra<\/em>, 85 (2015.) 2, 503 \u2013537.\u00a0<\/span><\/p>\n

[46]<\/a> Odlazak u babilonsko su\u017eanjstvo usmjerava mesijanske nade izvan kralja i kraljevstva (Prvi Izaija, Jeremija, Ezekiel); raspad Babilonskog Carstva usmjerava ih prema mesiji proroku i patniku (Drugi i Tre\u0107i Izaija, Hagaj); Perzijsko Carstvo usmjerava ih prema dvojici mesija (Zaharija); raspad Perzijskog Carstva i uspon Aleksandra Velikoga usmjerava ih prema poniznosti i sveop\u0107em miru (Drugi Zaharija). Postoji i niz biblijskih knjiga s kraja Staroga zavjeta u kojima i\u0161\u010dekivanje mesije nije ni spomenuto (1 i 2 Mak, Tob, Jdt, Bar, Prop, Mudr). Usp. Marinko VIDOVI\u0106, Proro\u010dki mesijanizam. Kr\u0161\u0107ansko poruka otvorena \u017eidovstvu, 504., bilj. 51. \u00a0<\/span><\/p>\n

[47]<\/a> Mesijanska o\u010dekivanja prisutna su u \u017eidovstvu kroz cijelo postegzilsko vrijeme, a posebno su bila sna\u017eno nagla\u0161ena u novozavjetno vrijeme. Ova mesijanska o\u010dekivanja dobila su razli\u010dite oblike, jer su razli\u010dite mesijasnke sljedbe prilago\u0111avale op\u0107u ideju mesijanskog o\u010dekivanja vlastitom shva\u0107anju Mesije (Pomazanika). Postojala su tri glavna pravca mesijanskog o\u010dekivanja: Mesija-kralj, Davidov potomak; Mesija-sve\u0107enik, Aronov potomak; transcendentalni Mesija, a nazivan je Sin \u010covje\u010dji. Uz o\u010dekivanje nacionalno-regionalnog Mesija, koji \u0107e uni\u0161titi neprijatelje i osloboditi (o\u010distiti) Jeruzalem, o\u010dekivan je i univerzalni Mesija, koji \u0107e uspostaviti vje\u010dno Bo\u017eje kraljevstvo za sve ljude i za sve narode. Usp. Anto POPOVI\u0106, Novozavjetno vrijeme. Povijesno-politi\u010dko i religiozno-kulturno okru\u017eenje<\/em>, Zagreb, 2007., 247.\u00a0 \u00a0\u00a0\u00a0<\/span><\/p>\n

[48]<\/a> Usp. Marinko VIDOVI\u0106, Proro\u010dki mesijanizam. Kr\u0161\u0107ansko poruka otvorena \u017eidovstvu, 512.<\/span><\/p>\n

[49]<\/a> Usp. \u017dN, br. 62.<\/span><\/p>\n

[50]<\/a> \u017dN, br. 63.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Uvod Jedno od obilje\u017eja tre\u0107ega evan\u0111elja koje se pripisuje Luki, poganinu obra\u0107enom na kr\u0161\u0107anstvo, jest takozvano Evan\u0111elje djetinjstva Isusova. Ono nam iz postuskrsne perspektive predstavlja o\u010ditovanje Krista kao Mesije po\u010dev\u0161i od njegovog za\u010de\u0107a, preko ro\u0111enja, prikazanja i u\u010denja u hramu. Dakle sve scene odigrane prije silaska Duha Svetoga na kr\u0161tenju. Analiziranjem 2. poglavlja od 21 … Op\u0161irnije<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":3421,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-3420","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teologija-i-filozofija"],"views":8041,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3420","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=3420"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3420\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media\/3421"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=3420"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=3420"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=3420"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}