{"id":349,"date":"2015-04-19T06:50:11","date_gmt":"2015-04-19T06:50:11","guid":{"rendered":"http:\/\/www.ofm.hr\/juniorat\/?p=349"},"modified":"2015-04-19T06:50:11","modified_gmt":"2015-04-19T06:50:11","slug":"nedjeljna-neuroza-u-postmodernom-zivotu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/nedjeljna-neuroza-u-postmodernom-zivotu\/","title":{"rendered":"Nedjeljna neuroza u postmodernom \u017eivotu"},"content":{"rendered":"

Razvoj pozitivisti\u010dkih znanosti i tehnike kao plod moderne urodio je rastom individualizma i uni\u0161tavanjem socijalne dimenzije u dru\u0161tvu, previ\u0161e nagla\u0161avaju\u0107i tehni\u010dko-racionalno gledi\u0161te dru\u0161tvenih i ekonomskih odnosa. No ta karakteristika moderne, \u017eelja za samoostvarenjem po\u010dela je \u010dovijeka uvoditi u slijepu ulicu u kojoj se gubi smisao slobode i op\u0107enito \u010dovjekovog postojanja npr. danas prevladava kli\u0161ej kako je totalitarnost mi\u0161ljenja specifi\u010dna za kr\u0161\u0107anski srednji vjek. Sve brojnije studije o srednjovjekovnom dru\u0161tvu upravo ukazuju na njegovu pluralnost. Naprotiv tzv. stara dru\u0161tva za razliku od novovjekovnog pa na ovamo nisu se srela sa problemom totalitarnog mi\u0161ljenja zato \u0161to je njihov okvir bio zaokru\u017een u jednu cjelinu, dru\u0161tvo je imalo zajedni\u010dke okvire unutar kojih je bila odre\u0111ena uloga pojedinca koji se morao uklju\u010divati u cjelinu, a sa time je automatski dobivao i osmi\u0161ljenost svojega \u017eivota.[1]<\/a><\/span><\/p>\n

Novi vijek je prekinuo tu zaokru\u017eenu cjelinu \u010dovjekova \u017eivota jer je pokrenuo procese raskola. Problem tih procesa se sastoji u ovome: Kako \u010dovjek untar njih mo\u017ee o\u010duvati svoj identitet preko kojeg lakse definira svoj smisao, bez da prekine kontakt sa drugima? Moderna sekularizacija sa sobom je donijela niz kritika tzv. tradicionalnih vrijednosti, ali i raslojavanje svih onih formi u kojima su vrijednosti predmodernog dru\u0161tva prebivale stolje\u0107ima. V. Frankl utemeljitelj logoterapije pod pojmom nedjeljna neuroza<\/em> sa\u017eeo je stanje \u010dovjeka koji se u blagdansko vrijeme suo\u010dava sa sna\u017enim osje\u0107ajem besmisla i depresije. Nedjeljna neuroza je prema Franklu simbol krize zapadnja\u010dke kulture u kojoj je \u010dovijek izrazito pogo\u0111en egzistencijalnom prazninom, dobro je naglasiti kako je vrijeme Franklovog bavljenja nedjeljnom neurozom<\/em> jo\u0161 uvjek obilje\u017eeno modernom. Nedjeljna neuroza<\/em> koju je V. Frankl teoretizirao prije vi\u0161e desetlje\u0107a pokazuje kako je kriza balagdanskg ne samo religijska nego humanisti\u010dka i egzistencijalisti\u010dka kriza moderne kulture zapadnog \u010dovjeka. U predmodernom dru\u0161tvu blagdani su ukazivali na bogatstvo \u017eivljenja u zajednici. Sekularizacija je sa sobom donijela to da je pojedinac otrgnut od zajednice, obitelj vi\u0161e nije mjesto njegovog razvoja i \u017eivljenja, stoga je na neki na\u010din prepu\u0161ten sam sebi te on sam treba popuniti svoje vrijeme iskonstruirati svoj smisao.<\/span><\/p>\n

    \n
  1. Moderna<\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

    \u0160to je moderna? Moderna je zapravo dijete druge polovice 19. stolje\u0107a. Moderna se ra\u0111a iz racionalizma, pozitivizma materijalizma i naturalizma druge polovice 19. stolje\u0107a ali sa tendencijom da ih nadi\u0111e bolje re\u010deno prevlada.[2]<\/a> Modernu ne mo\u017eemo definirati kao jedisntveni pokret ona je skup razli\u010ditih pokreta koji su nastali u jednom relativno kratkom vremenskom razdoblju, a njihove karakteristike su obilje\u017eile jednu vremensku epohu. Svi pokreti moderne imali su jednu bitnu karakteristiku: napu\u0161tanje tradicije tj. prekid sa starim. Ako \u017eelimo definirati i samo vremensko razdoblje moderne te\u0161ko \u0107emo uspjeti to u\u010diniti. Gotovo svi autori se sla\u017eu sa po\u010detkom njezina nastanaka, ali ne i krajem, neki govore kako je razdoblje moderne zavr\u0161ilo ve\u0107 tridesetih godina 20. stolje\u0107a dok drugi to razdoblje vuku i do \u0161ezdesetih godina 20. stolje\u0107a. Za ovaj rad mo\u017eda i nije toliko bitan vremenski okvir koliko sadr\u017eaj moderne. Neki od glavnih karakteristika moderne kao \u0161to smo ve\u0107 spomenuli su odbacivanje svega staroga, odbacivanje naslje\u0111a, odbacuju se sve tradicionalne forme. Moderna je afirmirala novo ona je zapravo bila kult novog. Ako gledamo sa filozofskog stajali\u0161ta moderna je bila otkrivanje \u010dovjeka kao subjekta naspram odbacivanja objektivnosti, veli\u010danje sada\u0161njosti. U vjerskom smislu ona je afirmacija iskustva i prakse, naspram dogme i objave odbacivanje struktura, obilje\u017eena je sekularizacijom.[3]<\/a><\/span><\/p>\n

    1.1. Modernizam<\/em><\/span><\/p>\n

    Govor o moderni vrlo \u010desto zna odvesti u slijepu ulicu ili pak mje\u0161anja razli\u010ditih pojmova, a jedna od naj\u010de\u0161\u0107ih pogre\u0161aka je poistovje\u0107ivanje moderne i modernizma. Sam pojam modernizam nastao je u Katoli\u010dkoj crkvi u prvoj polovici 20. stolje\u0107a. Modernizam mo\u017eemo okarakterizirati kao jedan od pravaca unutar moderne, ali bitna njegova osobina je ta da on nije ome\u0111en vremenom. On je nagla\u0161avanje bolje re\u010deno prenagla\u0161avanje sklju\u010divo modernog. Njegova sr\u017e je suvremenost. Za modernizam je bitno vrijeme koje dolazi, teku\u0107e vrijeme[4]<\/a> mo\u017eemo oti\u0107i korak dalje i re\u0107i bezvremenost.<\/span><\/p>\n

      \n
    1. Postmoderna<\/strong>\u00a0\u00a0 <\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

      Rije\u010d Postmoderna prvi je upotrijebio Arnold Toinbee engleski historiolog. [5]<\/a> Toinbee je modernu nazvao \u201emodern age\u201c, a vremensko razdoblje koje bi slijedilo nakon nje \u201e postmodern age\u201c. Mnoge su se rasprave vodile i jo\u0161 se vode \u0161to je to zapravo postmoderna. Jeli ona jedna nova epoha ili nije, mo\u017eda je prijelaz iz modernog u jo\u0161 modernije, ali to je preop\u0161irna tema da bi se mogla obraditi u ovom radu. Radije \u0107emo se zadr\u017eati na evidentiranju samog sadr\u017eaja i karakteristika postmoderne nego u daljnjoj analizi. Mo\u017eda najbitnija karakteristika postmoderne je ta da je ona izgubila slijepu vjeru u neograni\u010deni napredak \u010dovje\u010danstva. [6]<\/a> Mo\u017eemo postaviti pitanje: Je li postmoderna plod bolnih iskustava koje je \u010dovje\u010danstvo pro\u0161lo u 20. stolje\u0107u. Iskustva dva svjetska rata, ekolo\u0161ki problemi do kojih je doveo nagli razvoj industrije i znanosti, razli\u010diti ne ba\u0161 dobri plodovi revolucija npr. Oktobarske koje su dovele do nepovjerenja u razne politi\u010dke teorije i ideologije. Iako je moderna nastala na razvalinama starog svijeta, pru\u017eala je optimizam i vjeru u novog \u010dovjeka u vrijednosti radikalnog humanizma. Vrijeme postmoderne ipak je obilje\u017eeno u ve\u0107oj mjeri pesimizmom. Izra\u017een je strah od budu\u0107nosti, zbog raznih prijetnji npr. nuklearnim oru\u017ejem raznim genetskim manipulacijama itd. Strah od mogu\u0107e apokalipse ljude sve vi\u0161e okre\u0107e pro\u0161losti, svi tra\u017ee neke izvore, ali pritom je izra\u017eena afektivnost. Ljudi se okre\u0107u pro\u0161losti u kojoj tra\u017ee sretnija vremena, ali selektivno. \u010covjek dana\u0161njice sve vi\u0161e te\u017ei transcedentnom, ali odbacuje vjerke strukture velikih svjetskih religija. Kod dana\u0161njeg \u010dovjeka u prvi plan dolazi naravna religioznost. Njome tra\u017ei razne guruue i nove svece, ali odbacuje strukturu, i autoritet institucija prema kojima gaji odre\u0111eno nepovjerenje. Mo\u017eda najbolje to mo\u017eemo zapaziti na primjeru New age pokreta.<\/span><\/p>\n

        \n
      1. Sekularizacija i nedjeljna neuroza<\/strong>\u00a0 <\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

        Sam osniva\u010d logoterapije Viktor Frankl rekao je kako je nedjeljna neuroza bolest zapadnja\u010dke civilizacije. Iz ovoga mo\u017eemo zaklju\u010diti kako je ona plod duboke humanisti\u010dke krize zapadnja\u010dke civilizacije[7]<\/a> koja se o\u010dituje i kroz krizu svetoga, blagdanskog i obrednog. Iako se tijek sekularizacije mogao zamjetiti jo\u0161 od prosvijetiteljstva tek \u0107e se poslije Drugoga svjetskog rata taj proces razbuktati. Iako definiranje pojma sekularizacije donosi sa sobom odre\u0111ene probleme, sekularizaciju bismo mogli definirati kao proces posvjetovljenja, desakralizacije svijeta i zala\u017eenje religije. Prvi poku\u0161aj definiranja sekularizacije susre\u0107emo kod H. W. Pfautza, ameri\u010dkog sociologa religije.[8]<\/a> Za njega je sekularizacija jedan dru\u0161tveni proces pod \u010diji utjecaj dolaze ne samo religijske nego gospodarske i politi\u010dke ustanove. J. M Yinka sociolog o sekularizaciji govori kao o pojavi koja tjera \u010dovjeka dana\u0161njice da svoje odluke donosi mimo religijskih uvjerenja. S vremenom je postalo jasno da sekularizacija zapravo ozna\u010duje promjenu dru\u0161tva u njegovom temelju, a ne samo promjene u dru\u0161tvu. Zapravo doga\u0111a se jedan radikalni zaokret. Bijeg od religijskih temelja blagdanskog nije uspio stvoriti novog \u010dovjeka. Ljudi su zapravo dobili slobodno vrijeme koje je ispra\u017enjeno, prazno te umjesto da bude pokreta\u010d ono postaje generator besmisla. Za razliku od predmodernog dru\u0161tva gdje je blagdan predstavljao bogatsvo \u017eivljenja u zajedni\u0161tvu, u moderni i postmoderni \u010dovjek u blagdanskom vremenu ostaje prepu\u0161ten sam sebi te mora iskonstruirati smisao blagdanskog ovim ili onim sdar\u017eajem.<\/span><\/p>\n

        Moderna pogo\u0111enost prazninom, uklanjanje formi blagdanskog kao \u0161to je obred dovodi do neuroze kao kobne bolesti zapadnja\u010dke civilizacije.[9]<\/a> \u010covjekova volja za smislom prema Franklu mo\u017ee biti frustrirana i tada se u logoterapiji govori o egzistencijalnoj frustraciji[10]<\/a>. Egzistencijalna se frutriranost razvija u neurozu, a ta neuroza se u logoterapiji naziva noogena neuroza. Noogena neuroza ne potje\u010de iz psiholo\u0161ke nego iz duhovne dimenzije ljudske egzistencije pritom treba napomenuti kako u logoterapiji duhovno nema religiozno zna\u010denje nego se odnosi na specifi\u010dnu dimenziju osobe.[11]<\/a> Prije doga\u0111aja sekularizacije blagdan je zapravo bio generator vremena tj. posrednik smisla u zajednici. Modernitet se upustio u emancipirano traganje za sebeutemeljenjem. Budu\u0107i da sve u najve\u0107oj mjeri biva podvrgnuto reduktivnoj racionalnosti[12]<\/a> vrijeme je postalo \u010dista mjera, a blagdan vi\u0161e nemo\u017ee biti vrednovan kao vrijeme koje daje smisao svakom drugom vremenu. Moderna sociologija religije danas sve vi\u0161e polazi od \u010dinjenice da je uzrok sekularizacije njezino \u0161irenje zapravo racionalizacija \u017eivota. Za\u010detnik te teze bio je M. Weber koji je prvi upotrijebio rije\u010d od\u010daravanje za racionalizaciju kr\u0161\u010danske etike u dru\u0161tvu.[13]<\/a> U samom temelju dana\u0161njeg fenomena sekularizacije stoji znanost sa svojom pragmati\u010dnom racionalizacijom \u017eivota. Danas se dru\u0161tvo vi\u0161e ustrojava po modelu u\u010dinkovite racionalnosti, a ne moralne kreposti. Tu zapravo dolazi do potpune promjene u svjesti \u010dovjeka, njegovoj percepciji sebe i stvarnosi oko sebe.<\/span><\/p>\n

        3.1. Instrumentalni razu<\/em>m<\/span><\/p>\n

        Jedan od fenomena ovakvoga dru\u0161tva je tzv. instrumentalni razum. Pod tim nazivom misli se na vrstu racionalnosti koju koristimo kada \u017eelimo najekonomi\u010dnije upotrijebiti sredstva za neku svrhu. Ovakvoj je racionalnosti mjerilo uspjeha, odnos tro\u0161ka i rezultata tj. u\u010dinkovitost. Prema kanadskom filozofu Charlesu Tayloru, problem se javlja onda ako ovakva vrsta racionalnost postane mjerilo cjelokupne ljudske djelatnosti, ako se ona po\u010dne primjenjivati na stvari za koje bi trebali vrijediti neki drugi kriteriji. Na\u0161a industrijsko – tehni\u010dka civilizacija, sve vi\u0161e se vodi kriterijima, u\u010dinkovitosti, tro\u0161kova i koristi.[14]<\/a> Ovakav sustav vrijednosti dovodi do gotovo tektonskih poreme\u0107aja u dru\u0161tvu. Kao primjer mo\u017eemo uzeti i zadnju ekonomsku krizu koja jo\u0161 uvijek potresa svijet, a uzroci joj le\u017ee u pomahnitalim apetitima odre\u0111enih financijskih centara mo\u0107i koji se slu\u017ee manipulacijom ekonomskog rasta kako bi se opravdalo neravnomjerna raspodjela bogatstva. Zbog svega navedenog danas se suo\u010davamo i sa jakom ekolo\u0161kom krizom koja dovodi \u010ditav planet na rub katastrofe. Utjecaj instrumentalnog razuma prepoznaje se i u upotrebi tehnologije, najbolji primjer za to nam je medicina u kojoj je gotovo prevladao znanstveno – tehnolo\u0161ki na\u010din razmi\u0161ljanja. Na pacijenta se sve manje gleda kao na kompletnu osobu, npr. posao medicinskih sestara koje navi\u0161e pru\u017eaju jednu osje\u0107ajnu i humanu njegu premalo se vrednuje. Pacijent je sve vi\u0161e tehni\u010dki problem kojeg treba rije\u0161iti. Kroz sve ovo mo\u017eemo vidjeti kako dru\u0161tvo u \u010dijoj strukturi instrumentalni razum vr\u0161i odre\u0111enu vrstu hegemonije, zapravo su\u017eava slobodu pojedinca, te ga depersonalizira i onemogu\u0107ava mu da ostvari ve\u0107inu svojih potencijala.<\/span><\/p>\n

          \n
        1. Uru\u0161eni smisao<\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

          U zapadnim dru\u0161tvima vrijeme sve vi\u0161e postaje novac na neki na\u010din i sami blagdani postaju neuroza[15]<\/a>. Blagdan je i\u010dekivano vrijeme za \u010dovjeka na\u0161eg vremena ali sve vi\u0161e postaje vrijeme depresije i o\u010ditovanja besmisla. Naro\u010dito to mo\u017eemo vidjeti kroz konzumeristi\u010dko ludilo prije i za vrijeme bo\u017ei\u0107nih blagdana nakon kojih slijedi depresija. Kriza blagdanskog sna\u017ean je indikator krize \u010dovjekove kulture i njegove humanosti. Blagdani su postali mjesta na kojima se o\u010dituje na\u0161a suvremenost, na\u010din na\u0161eg \u017eivljenja i do\u017eivljaja vremena i svijeta oko sebe.[16]<\/a><\/span><\/p>\n

          Najevidentnije stanje ljudskog \u017eivota u potro\u0161a\u010dkom dru\u0161tvu je osije\u0107aj unutarnje praznine koje nas dovodi do potpune ispraznosti \u017eivota. Frankl je to nazvao egzistencijski vakum. Jedan od najboljih primjera u \u010demu ga prepoznajemo je nedjeljna neuroza. Ljudi postaju depresivni jer u nedjelju postaju svjesni ispraznosti svoga \u017eivota koja je ina\u010de zagu\u0161ena tjednim radnim obavezama. Ubrzani ritam \u017eivota, utrka za zaradom, pritisci raznoraznih dokazivanja samo su neki od \u010dimbenika koji pospje\u0161uju takvo duhovno stanje praznine, osamljenosti i stresa u ljudskom \u017eivotu. Kapitalisti\u010dko iscrpljivanje radom i nametanje novih stilova \u017eivota dovodi do toga da su me\u0111usobni odnosi posve naru\u0161eni. Ljudi \u017eive bez odnosa, bez relacije. Sve to \u010dini ljudski \u017eivot ispraznim. Tu se javlja jo\u0161 jedna karakteristika stanja ljudskog \u017eivota u potro\u0161a\u010dkom dru\u0161tvu, a to je \u017eudnja za stvarima, za novcem, za mo\u0107i, npr. preko stvari je mogu\u0107e do\u0107i do nekoga cilja, va\u017enije je imati nego biti. Frankl je ovakvo pona\u0161anje nazvao isfrustriranom voljom za smislom koja se kompenzira kroz volju za mo\u0107i, a ona se manifestira kroz \u017eudnju za \u0161to vi\u0161e novca koji nam osigurava status unutar dru\u0161tva i osigurava odre\u0111enu dozu mo\u0107i. Frankl \u017eudnju za novcem naziva najprimitivnijim oblikom volje za smislom.[17]<\/a>[18]<\/a>.<\/span><\/p>\n

          Razvoj tehnologije doveo je do pojave masovnih medija koji u prevelikoj mjeri utje\u010du na \u010dovjekovo mi\u0161ljenje i na razvoj njegove li\u010dnosti. Javlja se opasnost da virtualni prostor stvara odre\u0111ene privide u ljudskoj svijesti da ona te\u0161ko vi\u0161e uspostavlja kontakt sa stvarno\u0161\u0107u npr. pretjerano kori\u0161tenje facebooka, twittera, gledanja televizije sa \u010dijeg ekrana nas bombardiraju razne reklame koje stvaraju umjetne \u017eelje i potrebe, igranje kompjutorskih igrica mo\u017ee dovesti do ote\u017eane komunikacije sa bli\u017enjima, sa \u010dovjekovom okolinom. \u017divot u obitelji, zajednici mo\u017ee se svesti na puko prepri\u010davanje onog \u0161to se vidjelo, do\u017eivjelo i otkrilo. U virtualnom svijetu gubi se jedna osobno anga\u017eirana i neposredna komunikacija me\u0111u ljudima. Sve to dovodi do gubljenja identiteta do depersonalizacije \u010dovjeka. Vrijeme masovnih medija omogu\u0107uje nesmetanu razmjenu informacija u neograni\u010denim koli\u010dinama. Nije rijedak slu\u010daj da danas vi\u0161e znamo o nekom medijskim li\u010dnostima, instant zvijezdama bez pokri\u0107a, nego o prvim susjedima. U vremenu blje\u0161tavih reklama i neograni\u010dene ponude sve je postalo stvar uvjeravanja i primanja pri \u010demu racionalni razum sve manje mo\u017ee probaviti toliku koli\u010dinu informacija. \u010covjek se u takvom okru\u017eenju sve vi\u0161e osije\u0107a neva\u017eno. Jedno od temeljnih pitanja koje postavlja papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris hominis glasi: \u201eJe li napredak koji stvara i poti\u010de sam \u010dovjek \u010dini ljudski \u017eivot u svim njegovim vidovima \u010dovje\u010dnijim? Zar \u010dovijek dosita postaje bolji, duhovno zreliji otvoreniji za druge osobito one slabije i potrebnije?\u201c<\/span><\/p>\n

          4.1. Vrijeme kapitalizma <\/em><\/span><\/p>\n

          Osvrnut \u0107emo se malo na ekonomske aktivnosti \u010dija je jedina motivacija interes. Upravo ova postavka generira vladavinu koristoljublja i beskrupulozne utrke za novcem. Pritom, solidarnost, dijalog, ravnopravnost, umjesto da budu temeljne \u010dovjekove vrijednosti na kojima \u0107e se razvijati bolje dru\u0161tvo postaju sve vi\u0161e marketin\u0161ke krilatice globaliziranog dru\u0161tva pod \u010dijom krinkom se provodi hegemonija financijskih centara mo\u0107i, koji srozavaju \u010dovjeka i njegovo dostojanstvo na puku potro\u0161a\u010dku jedinicu u velikom mehanizmu kapitalizma. \u010cimbenici dana\u0161nje ekonomije odre\u0111uju cjelokupnu dinamiku dru\u0161tvenog \u017eivota. Najbolji primjer za to nam je utjecaj na religiju, raspravu o Bo\u017ejoj opstojnosti koja je bila aktualna vjekovima, a u kojoj \u010ditavim razra\u0111enim filozofskim sustavima nije po\u0161lo za rukom oborit argument za Bo\u017eju egzistenciju. Sa dnevnog reda maknuo ju je upravo kapitalizam sa svojom znanstveno – tehni\u010dkom globalizacijom. Pitanje o Bogu postalo je egzistencijalno, prakti\u010dno pitanje koje Boga poima samo kao Boga boljeg i lagodnijeg \u017eivota. Mo\u017eemo slobodno re\u0107i kako ono \u0161to vjekovima nije uspjelo u teoriji sada uspijeva u praksi. Iako kapitalizam nije religija on ipak donekle ima religijsku strukturu, \u010dime tradicionalnu religiju ostavlja sve vi\u0161e po strani ili mijenja njezinu unutarnju dinamiku. On nema razvijenu teologiju, ali ima svoj kult, a to su novac i profit te svoje simbole. Sve to dovodi do sve ve\u0107eg individualizma koji je potican idejom vlastitog interesa kao ne\u010deg dobrog i legitimnog, a uvelike su\u017eava \u010dovjekov obzor te dovodi do nezainteresiranosti za svijet i ljude oko sebe \u010dime se smisao \u017eivota osiroma\u0161uje. A u takvom dru\u0161tvu nema mjesta za one koji su manje sposobniji od nekih drugih, koji su manje materijalno osigurani te su izgurani na samu marginu dru\u0161tva jer se ne snalaze u globaliziranom svijetu nad \u010dijim vodama lebdi naziv: veliki supermarket multinacionalnih kompanija<\/em>.<\/span><\/p>\n

            \n
          1. Egzistencijska analiza otkrivanje smisla<\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

            Svi ovi fenomeni na\u0161ega vremena utje\u010du na to da se \u010dovjek osje\u0107a sve vi\u0161e prazno, spopada ga osje\u0107aj praznine i besmisla. Frankl je takvo stanje nazvao egzistencijski vakuum.[19]<\/a> Egzistencijski vakuum prati osje\u0107aj ravnodu\u0161nosti, gubitak zanimanja za svijet i nedostatak inicijative da se bilo \u0161to mo\u017ee promjeniti.[20]<\/a> Freudova Psihoanaliza ima mehaniscisti\u010dku strukturu koja na \u010dovijeka gleda kao na skup mehanizama u kojem vladaju odre\u0111eni nagoni koji vladaju \u010dovjekom, ona je bitno atomisti\u010dka i energeti\u010dka \u0161to je karakteristika moderne i post moderne[21]<\/a>. U temelju psihoanalize je materijalisti\u010dki na\u010din razmi\u0161ljanja. U psihoanalizi terapeut je zapravo netko tko tim mehanizmima zna upravljati. Osoba je svedena na odre\u0111enu vrstu stroja. Tu se javlja opasnost da se \u010dovjeka depersonalitzira. Za razliku od \u010dovjekovog automatizma egzistencijalna analiza sagledava u \u010dovijeku autonomnost du\u0161evnog aparata, autonomnost duhovne egzistencije. U sr\u017ei egzistencijalne analize je osje\u0107aj odgovornosti. Egzistencijalna analiza shva\u0107a \u010dovjeka kao odgovorno bi\u0107e. A sebe kao analizu okrenutu odgovornosti.<\/span><\/p>\n

            Prema Franklu, \u017eivot ima karakteristiku zadatka, a egzistencija karakteristiku odgovora. Iz tog proizlazi da upravo \u017eivot postavlja \u010dovjveku pitanje o smislu, a on na taj odgovor odgovara svojim djelovanjem. Na pitanja koja nam postavlja \u017eivot mo\u017ee se odgovoriti aktivno\u0161\u0107u. Egzistencija je zapravo odgovornost, ali sada i ovdje, te se ostvaruje u okolnostima vlastite situacije svakog pojedinca. Pritom valja upozoriti, kada se u egzistencijalnoj analizi govori o odgovornosti onda se podrazumjeva duhovni segment \u010dovjekova bi\u0107a, a ne nagonski. U Franklovoj logoterapiji smisao nije apstraktan nego se nalazi kroz konkretne situacije \u017eivota na koje odgovaramo sa odgovorno\u0161\u0107u i kroz koje osmi\u0161ljavamo svoj vlastiti smisao postojanja. Logoterapija se posebno usmjeruje na neuroti\u010dno stanje kod \u010dovjeka te mu poku\u0161ava pomo\u0107i da \u010dovjeka pogotovo neuroti\u010dara dovede do posvje\u0161\u0107ivanja toga da je egzistencija zapravo odgovornost. Ja dolazi k sebi, priziva sebe u svijest.[22]<\/a><\/span><\/p>\n

            Zaklju\u010dak<\/strong><\/span><\/p>\n

            Nedjeljnja neuroza kao primjer blagdanske forme koja gubi identitet primjer je humanisti\u010dke krize \u010dovjeka na\u0161eg vremena koji u obilju izbora ponude i potra\u017enje gubi svoj identitet i do\u017eivljava odre\u0111enu vrstu dehumanizacije koja je u velikoj mjeri potaknuta od strane ubrzanog napretka tehnologije. Kultura dana\u0161njice odbija se suo\u010diti sa bitnim dimenzijama \u010dovjekove osobnosti. Konzumeristi\u010dko dru\u0161tvo poti\u010de kulturu zaborava i potiskivanja, a sa druge strane stavlja pred osobu nedosti\u017ene ideale sre\u010de, ljepte itd. \u010covjek dana\u0161njice nalazi se u odre\u0111enom procjepu. Izme\u0111u iznevjerenih ideala znanstveno – tehni\u010dkog napretka, ostavljenih okvira pretmodernoga dru\u0161tva i poku\u0161aja pronala\u017eenja vlastitoga smisla i identiteta vra\u010daju\u0107i se na \u201eizvore\u201c, konzumeristi\u010dko dru\u0161tvo \u010dini od njega povr\u0161nu osobnost koja se ne mo\u017ee nositi sa okolinom i izazovima koje svijet donosi. Logoterapija upravo poziva \u010dovjeka na otkrivanje vlastitoga smisla putem preuzimanja odgovornosti za sebe i svijet oko sebe.<\/span><\/p>\n

            fra Marijan Vidovi\u0107<\/span><\/p>\n

            ___________________________________<\/p>\n

            [1]<\/a> Jakob. HUNAT, Globalizacija, kr\u0161\u0107anstvo, demokracija, u: Diacovensia<\/em>, vol, 11 ( 2003), br, 2, str 225-227.<\/span><\/p>\n

            [2]<\/a> \u017divan BEZI\u0106, Moderna i postmoderna, u: Obnovljeni \u017eivot<\/em>, 44 ( 1989 ) 2, 157<\/span><\/p>\n

            [3]<\/a> Usp., Isto<\/em>, 158.<\/span><\/p>\n

            [4]<\/a> Usp., Isto<\/em>, 159.<\/span><\/p>\n

            [5]<\/a> Usp, Isto<\/em>, 159.<\/span><\/p>\n

            [6]<\/a> Usp, Isto<\/em>, 160<\/span><\/p>\n

            [7]<\/a> Ivan \u017di\u017ei\u0107, Blagdan izme\u0111u neuroze i smisla, u: Obnovljeni \u017eivot, 66 ( 2011.) 3, 374.<\/span><\/p>\n

            [8]<\/a> Jakov JUKI\u0106, Lice i maske svetoga<\/em>, Zagreb, 86.<\/span><\/p>\n

            [9]<\/a> Ivan \u017dI\u017dI\u0106, Blagdan izme\u0111u neuroze i smisla, u: Obnovljeni \u017eivot<\/em>, 66 ( 2011.) 3, 374.<\/span><\/p>\n

            [10]<\/a> Viktor FRANKL, \u017divot uvjek ima smisla<\/em>, Zagreb, 2007.<\/span><\/p>\n

            [11]<\/a> Usp., Isto, 73<\/span><\/p>\n

            [12]<\/a> Ivan \u017dI\u017dI\u0106, Blagdan izme\u0111u neuroze i smisla, u: Obnovljeni \u017eivot<\/em>, 66 ( 2011.) 3, 376.<\/span><\/p>\n

            [13]<\/a> Jakov JUKI\u0106, Lice i maske svetoga<\/em>, Zagreb, 1997.<\/span><\/p>\n

            [14]<\/a> Charls TAYLOR, Etika autenti\u010dnosti<\/em>, Split, 2009.<\/span><\/p>\n

            [15]<\/a> Usp., Jakov JUKI\u0106, Lice i maske svetoga<\/em>, Zagreb, 1997.<\/span><\/p>\n

            [16]<\/a> Usp, Isto 375.<\/span><\/p>\n

            [17]<\/a> Ton\u010di MTULI\u0106, Metamorfoze kulture<\/em>, Zagreb, 2008., 306.<\/span><\/p>\n

            <\/a><\/span><\/p>\n

            [19]<\/a> Ivan \u017di\u017ei\u0107, Blagdan izme\u0111u neuroze i smisla, u: Obnovljeni \u017eivot<\/em>, 66 ( 2011.) 3, 377.<\/span><\/p>\n

            [20]<\/a> Ivan \u017di\u017ei\u0107, Blagdan izme\u0111u neuroze i smisla, u: Obnovljeni \u017eivot<\/em>, 66 ( 2011.) 3, 378.<\/span><\/p>\n

            [21]<\/a> Usp., Viktor FRANKL, Bog kojeg nismo svjesni,<\/em> Zagreb, 2001., 18 – 20.<\/span><\/p>\n

            [22]<\/a> usp Viktor. FRANKL, Bog kojeg nismo svjesni<\/em>, Zagreb, 2001., 18 – 21.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

            Razvoj pozitivisti\u010dkih znanosti i tehnike kao plod moderne urodio je rastom individualizma i uni\u0161tavanjem socijalne dimenzije u dru\u0161tvu, previ\u0161e nagla\u0161avaju\u0107i tehni\u010dko-racionalno gledi\u0161te dru\u0161tvenih i ekonomskih odnosa. No ta karakteristika moderne, \u017eelja za samoostvarenjem po\u010dela je \u010dovijeka uvoditi u slijepu ulicu u kojoj se gubi smisao slobode i op\u0107enito \u010dovjekovog postojanja npr. danas prevladava kli\u0161ej kako … Op\u0161irnije<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":359,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-349","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teologija-i-filozofija"],"views":5792,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/349","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=349"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/349\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media\/359"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=349"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=349"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=349"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}