{"id":509,"date":"2015-05-13T14:32:41","date_gmt":"2015-05-13T14:32:41","guid":{"rendered":"http:\/\/www.ofm.hr\/juniorat\/?p=509"},"modified":"2015-05-13T14:32:41","modified_gmt":"2015-05-13T14:32:41","slug":"znanstveni-pogled-na-stigme","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/znanstveni-pogled-na-stigme\/","title":{"rendered":"Znanstveni pogled na stigme"},"content":{"rendered":"

Govoriti o stigmama nije nimalo jednostavno. Osobito kada se njima poku\u0161ava pri\u0107i sa znanstvene strane. \u010cinjenice stigmatizacije prou\u010dava teologija, psihologija, psihoanaliza i medicina. Naravno, stigmatizacije prou\u010davaju i druge znanosti, tj. pseudoznanosti kao \u0161to je to parapsihologija. No, i psihologija i psihoanaliza, ali i medicina poku\u0161avaju dati zadovoljavaju\u0107e odgovore koji \u0107e sve obrazlo\u017eiti prirodnim putem. Me\u0111utim, ni to nije jednostavno i \u010desto se upada u razne kontradiktornosti kao \u0161to \u0107e biti i vidljivo u ovome radu. Kako se \u010desto neka istra\u017eivana pojava ne mo\u017ee rastuma\u010diti prirodnim zakonitostima, a to je granica koju znanstvenik ne smije prije\u0107i, tako se fenomen stigmatizacije prepu\u0161ta istra\u017eivanju teologije. “Prepustiti istra\u017eivanu pojavu teologiji ne zna\u010di skrenuti sa znanstvene staze.[1]<\/a> Jer i teologija je znanost. Dodu\u0161e, nije prirodna znanost, pa ni znanost o Bogu, ve\u0107 je znanost vjere, a kao takva je, kako ka\u017ee Heidegger, historijska znanost posebne vrste.”[2]<\/a><\/span><\/p>\n

Stigme (gr\u010d. st\u00edgma \u2013 biljeg, o\u017eiljak, rane) su “o\u017eiljci za koje se misli da su na vrhunaravan na\u010din utisnuti nekim osobama velike duhovnosti, a izgledom podsje\u0107aju na pet rana \u0161to ih je Isus zadobio kod razapinjanja na kri\u017eu”.[3]<\/a> Me\u0111utim, kroz povijest je bilo i stigmati\u010dara koji su nosili rane i na le\u0111ima \u0161to podsje\u0107a na Isusovo bi\u010devanje, i sl.<\/span><\/p>\n

\u00a0Ovaj fenomen stigmatiziranih osoba dosad je zabilje\u017een oko tristotinjak puta kada se govori o osobama koje su nosile rane \u0161to podsje\u0107aju na muku Isusovu i u ovom radu govorit \u0107e se samo o takvim slu\u010dajevima, ali ne i o slu\u010dajevima poput fakira[4]<\/a>, ili pak o slu\u010dajevima u protestanskim denominacijama, ili, \u010dak i o slu\u010dajevima u islamu, jer bi se previ\u0161e oti\u0161lo u \u0161irinu. Stigme se pojavljuju i kod raznih medija, vje\u0161tica ili dervi\u0161a. Stigmatizirane osobe su u ve\u0107ini slu\u010dajeva \u017eene, a tek u rje\u0111im slu\u010dajevima su mu\u0161karci. Sigurno je da su stigmatizirane osobe ve\u0107inom slabijih \u017eivaca, da su osjetljive i podra\u017eljive, a \u017eenski je organizam specijalno izlo\u017een \u017eiv\u010danim poreme\u0107ajima.[5]<\/a> Tako\u0111er, ako se promatra gdje su te osobe \u017eivjele, tj. ako se promatra geografski polo\u017eaj, mo\u017ee se zaklju\u010diti, kada je rije\u010d o Europi (jer su vi\u0161e-manje svi stigmati\u010dari s prostora ovoga kontinenta), kako na sjeveru Europe gotovo da i nema stigmatiziranih osoba. U srednjoj Europi postoji malen broj takvih slu\u010dajeva i to u zemljama Beneluksa, Francuskoj te u Njema\u010dkoj i Poljskoj. Najve\u0107i broj stigmatiziranih osoba dolazi iz ju\u017ene Europe, posebice iz Italije. Ovaj podatak se mo\u017ee povezati s temperamentom pojedinih naroda i s kulturom tih naroda. Kod pravoslavaca nije zabilje\u017een niti jedan slu\u010daj stigmi \u0161to bi se moglo povezati sa stavljanjem naglaska na Kristovo uskrsnu\u0107e i Kristovu slavu, a ne na njegovu bol i patnju kako je to, uglavnom, slu\u010daj kod katolika. Katoli\u010dka crkva je i neke od stigmati\u010dara proglasila bla\u017eenima ili svetima, ali to nikako nije zbog toga jer su stigmatizirani, nego zbog toga \u0161to su te osobe vr\u0161ile kr\u0161\u0107anske kreposti na herojskom stupnju,[6]<\/a> jer “se i Krist mo\u017ee opona\u0161ati do same stigmatizacije, a da se opona\u0161atelj nimalo ne pribli\u017ei uzoru i njegovu zna\u010denju!”[7]<\/a><\/span><\/p>\n

Ovaj rad je koncipiran u dva glavna dijela. U prvom dijelu su izlo\u017eeni primjeri nekih stigmati\u010dara Katoli\u010dke crkve. Nakon toga, u drugom dijelu, prikazani su neki znakovi koji obilje\u017eavaju stigmati\u010dare i koji su poku\u0161avani, kroz povijest, na medicinski, ali i psiholo\u0161ki na\u010din biti rastuma\u010deni.<\/span><\/p>\n

    \n
  1. Primjeri stigmati\u010dara<\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

    Primjera stigmati\u010dara ima mnogo i stoga je bilo potrebno odabrati samo nekoliko. Prvi koji se spominje u ovom radu je ujedno i prvi poznati stigmati\u010dar, a to je sv. Franjo Asi\u0161ki, iako neki smatraju da je prvi stigmati\u010dar bio sv. Pavao i to upravo zbog ovih rije\u010di: “Neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Gospodina Isusa” (Gal 6,17). No, iz drugih biblijskih citata, kao 2 Kor 4,10 ili 2 Kor 11,23 vidljivo je kako se ne mo\u017ee sa sigurno\u0161\u0107u re\u0107i da se radi o vanjskim stigmama, tj. o fizi\u010dkim ranama koje su popra\u0107ene krvarenjem na ko\u017ei ili pod ko\u017eom.[8]<\/a> Poslije sv. Franje, u ovom je radu opisan i primjer oca Pia iz Pietrelcine. Naposljetku, ovdje su i primjeri slovenskih stigmati\u010darki, koje su samo spomenute imenom, ali dvije su i detaljnije opisane i to dvije za koje se je otkrilo da su bile prevarantice.<\/span><\/p>\n

    1.1. Sv. Franjo Asi\u0161ki<\/em><\/span><\/p>\n

    Sveti Franjo se rodio 1182. godine u Asizu. Mladost provodi lakomisleno u zabavi i razbacivanju o\u010deva novca sve do jednog trenutka kada je imao vi\u0111enje kod crkvice sv. Damjana gdje ga je Gospodin pozvao da ode i popravi njegovu Crkvu. 1209. godine dobiva usmeno odobrenje pape Inocenta III. za svoje pravilo po kojem su \u017eivjeli on i bra\u0107a koja su ga slijedila. Zadnje dvije godine \u017eivota provodi na La Verni, jednom samotni\u010dkom mjestu u bre\u017euljcima. 1224. ga je Bog obdario svojim svetim ranama, a umro je 1226. godine. Evo i zapisanog svjedo\u010danstva o njegovim ranama: “\u010cinilo se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene \u010davlima. Glave \u010davala su mu se pokazivale s unutra\u0161nje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. \u0160iljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutra\u0161njoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbo\u010dina se pokazivala kao vrh \u010davala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi \u010davala i bili ispup\u010deni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je \u010desto krvarila tako da su mu i ga\u0107e i tunika bile mnogo puta zakrvavljene.”[9]<\/a> “Nepobitnoj vjerodostojnosti ovoga \u010duda ne idu u prilog samo svjedo\u010danstva posve pouzdanih svjedoka koji su vidjeli i doticali, nego i \u010dudesna ukazivanja i \u010dudesa koja su se dogodila nakon njegove smrti, da bi se uklonila svaka sumnja du\u0161e.”[10]<\/a><\/span><\/p>\n

    O Franjinim ranama glasoviti talijanski pjesnik Francesco Petrarca u pismu jednom firentinskom lije\u010dniku ka\u017ee da je Franjo Kristovu smrt tako neprestano i duboko razmatrao, da, kad ju je ve\u0107 davno u du\u0161u bio prenio, pa mu se \u010dinilo da je on sam s Gospodinom na kri\u017e propet, pobo\u017eno je vjerovanje napokon od du\u0161e na tijelo prenijelo pravu sliku rana. Filozof i lije\u010dnik Pietro Pomponazzi ka\u017ee da se mo\u017ee tvrditi da su Franjine stigme prirodne naravi ukoliko Crkva ne bi druga\u010dije prosudila.[11]<\/a> Prosper Lambertani (poslije papa Benedikt XIV.) ka\u017ee da Franjine stigme nisu mogle nastati prirodnim putem snagom \u017eivog predo\u010divanja. Tome se protive razne pojedinosti, osobito jasni izgledi \u010davala. Naprotiv, on ne vidi \u010duda u \u010dinjenici kad se netko znoji krvavim znojem ili kad mu pote\u010de krv iz o\u010diju.[12] <\/a>Ovo su samo neka svjedo\u010danstva i razmi\u0161ljanja o Franjinim stigmama i ranama.[13]<\/a><\/span><\/p>\n

    1.2. Sveti Pio iz Pietrelcine<\/em><\/span><\/p>\n

    \u00a0Ro\u0111en je 1887. u Pietrelcini u Italiji. U\u0161ao je u red Manje bra\u0107e kapucina 1903. godine, a za sve\u0107enika je zare\u0111en 1910. Od 1916. pa do kraja \u017eivota djelovat \u0107e u mjestu San Giovanni Rotondo.[14]<\/a> U petak ujutro 20. rujna 1918. primio je dar svetih rana koje su bile otvorene i krvarile su sve do smrti. “Zbog nelagode i zbunjenosti koje u njemu stvara ova pojava o. Pio je nastoji sakriti, ali je primje\u0107uju njegove duhovne k\u0107eri pa i \u010ditava zajednica, a otac gvardijan o tome obavje\u0161tava provincijala o. Benedetta.”[15]<\/a><\/span><\/p>\n

    Prve lije\u010dni\u010dke preglede izvr\u0161io je u svibnju i lipnju 1919. profesor Luigi Romanelli, primarijus bolnice u Barletti, koji je zapisao: “Po mojoj prosudbi ove ozljede se ne mogu uvrstiti ni me\u0111u infektivne, ni me\u0111u traumatske… a ono \u0161to najvi\u0161e \u010dudi ne uzrokuju nikakvu smetnju ili pote\u0161ko\u0107u u funkcioniranju zglobova, kao \u0161to se ina\u010de doga\u0111a… mogu\u0107e je da je rije\u010d o pojavi koja se ne da objasniti isklju\u010divo ljudskom znano\u0161\u0107u.”[16]<\/a> Ovakvo pozitivisti\u010dko gledi\u0161te na stigme o. Pia odbacio je lije\u010dnik Giorgio Festa, ali ni on na koncu ne isklju\u010duje nadnaravno podrijetlo stigmatiziranog kapucina.[17]<\/a> Me\u0111utim, Sveta Stolica je po svojim stru\u010dnjacima dala ispitati taj fenomen i nakon provedene istrage izjavila je da se ne mo\u017ee kazati da su rane nadnaravne, ali ne odbacuju, tj. ne isklju\u010duju mogu\u0107nost nadnaravnog podrijetla.[18]<\/a> To nije iznena\u0111uju\u0107e jer Sveta Stolica mora biti na oprezu kada su u pitanju ovakve stvari. Sv. Pio je umro 1968. godine.<\/span><\/p>\n

    1.3. Slovenske stigmati\u010darke<\/em><\/span><\/p>\n

    Od slovenskih stigmati\u010darki ovdje su samo spomenute: Len\u010dka iz Gore, Jerica iz Dolenjske, Katarina iz Koru\u0161ke. Mnogi su lije\u010dnici, ali i teolozi prou\u010davali njihove stigme, ali jo\u0161 uvijek nisu dali jasne i precizne odgovore. No, to nije slu\u010daj kada je rije\u010d o Johanci iz Vodica i Jeri\u010devi iz Zibike. One su bile razotkrivene od strane sve\u0107enika ili njihovih najbli\u017eih.<\/span><\/p>\n

    1.3.1. Johanca iz Vodica<\/span><\/p>\n

    \u00a0Svoje trikove i prijevare izvodila je u \u017eupnom dvoru u Vodicama. “Nekom zgodom, godine 1910., dok je \u010ditala o muci Kristovoj, navodno je iznenada po\u010dela krvariti. Krvarenje je nakon toga produ\u017eivala i nastavljala tako \u0161to se polijevala kupljenom tele\u0107om krvlju. Dok je bila u ekstazi, raskrinkao ju je salezijanac dr. Valjavec, strgnuv\u0161i joj munjevito ko\u0161ulju. Johanca je me\u0111u nogama dr\u017eala veliku bocu krvi! Uz to je pod ko\u0161uljom imala \u0161kare i lanac! Lancem je pravila masnice na rukama kako bi izgledalo da je bila okovana. \u0160karama je pak rezala ko\u0161ulju na prsima i \u010darape na nogama. Skrivena sve do glave pod pokrivalom, te razgoli\u0107ene dijelove tijela polijevala je krvlju. Ljudi su hodo\u010dastili izdaleka da je vide kako krvari i izvija se od bolova. Uzimali su njezinu krv, da bi je stavljali na rane, popravljali vid, a i pili su je.”[19]<\/a> Johanca je nakon toga uhi\u0107ena i osu\u0111ena na deset mjeseci zatvora.<\/span><\/p>\n

    1.3.2. Jeri\u010deva iz Zibike<\/span><\/p>\n

    “U `magnetiziranom stanju` propovijedala bi protiv ta\u0161tine, prijevare i drugih grijeha. Novine su, pi\u0161u\u0107i o njoj, bile podijeljene. Jedne su je dr\u017eale najobi\u010dnijom varalicom, druge su \u017eeljele da dobije ma\u010d i \u0161ljem te postane slovenska Jeanne d`Arc. Njezino neprirodno stanje nije dugo potrajalo. Prvih dana o\u017eujka 1845. probola si je no\u017eem ruke i noge i po\u017eeljela da je na Veliki petak bi\u010duju. To se, dakako, nije dogodilo. Ali, ona se na sam Uskrs, dok nikoga nije bilo kod ku\u0107e, uvukla u nalo\u017eenu pe\u0107, gdje su je ubrzo na\u0161li jo\u0161 \u017eivu, ali stra\u0161no ope\u010denu. Nekoliko sati kasnije je umrla.”[20]<\/a><\/span><\/p>\n

    1.3.3. “Trikovi” koje koriste la\u017eni stigmati\u010dari<\/span><\/p>\n

    Neophodno je, prije nego li se ka\u017ee ne\u0161to sa znanstvenog stajali\u0161ta o stigmama, re\u0107i ne\u0161to i o “trikovima” kojima se la\u017eni stigmati\u010dari znaju koristiti. Takve osobe ili same sebi nanose rane, slu\u017ee\u0107i se pritom raznim predmetima, kao npr. \u010davlima, iglama, \u0161karama, staklom, no\u017eem, ili stvaraju privid krvarenja na svojoj ko\u017ei pomo\u0107u raznih kemikalija. Npr. “u ko\u017eu si utrljaju otopinu \u017eeljeznog klorida ili sumporno-kiselog \u017eeljeznog klorida, koji ne ostavljaju na njoj vidljivih tragova, pa onda ko\u017eu po\u0161krope vodenom otopinom kalija, nakon \u010dega kapljice dobiju \u017eivu crvenu boju i posve nalik kapima prave krvi. Krvava boja kapljica nastaje spajanjem dvaju kemijskih sastojaka, koji tvore crveni \u017eeljezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na ko\u017ei uo\u010dljiva je i iznena\u0111uju\u0107a \u010dinjenica jer je otopina rodanova kalija bezbojna.”[21]<\/a> Neki, \u010dak, krvarenje izazivaju isisavanjem ko\u017ee, usne sluznice ili desni.[22]<\/a><\/span><\/p>\n

      \n
    1. Znanstveni pogled na stigme<\/strong><\/span><\/li>\n<\/ol>\n

      \u00a0Du\u017enost i pravo znanosti je da, slu\u017ee\u0107i se svim dostupnim sredstvima, prione razja\u0161njavanju tzv. \u010duda ili natprirodnih pojava. Jer, kamo bi stigla znanost kada bi se sva nerazja\u0161njiva doga\u0111anja prepu\u0161tala ma\u0161tama laika i njihovim legendama? S druge strane, treba paziti da se na takva pitanja ne daju brzopleti odgovori. Npr. to je obja\u0161njivi fenomen prirodnim putem ili, pak, to je neka nadnaravna pojava. I jedan i drugi brzopleti odgovor, bez prethodnog mukotrpnog rada medicine, psihologije i teologije, su zapravo pokazatelji koliko je neka osoba vjerski ili religiozni fanatik ili koliko je neka osoba bezobrazno bezbo\u017ena.<\/span><\/p>\n

      U ovom poglavlju izlo\u017eeno je nekoliko karakteristi\u010dnih znakova stigmatiziranih osoba koji su prou\u010davani s medicinskih aspekata, pri \u010demu ne nedostaje ni psiholo\u0161ke analize. No, koliko i ne\u0161to zvu\u010di uvjerljivo ne zna\u010di da je i doista tako. Jer i medicina i psihologija, i cjelokupna znanost, kako same priznaju i kako je ve\u0107 spomenuto, \u010desto dolaze pred “zid”. Stoga, ovdje nisu izlo\u017eeni gotovi odgovori ve\u0107 samo neke mogu\u0107nosti koje, opet, zadaju mnogo potpitanja.<\/span><\/p>\n

      2.1. Krvarenje<\/em><\/span><\/p>\n

      Jedan od karakteristi\u010dnih znakova stigmati\u010dara je krvarenje. Kod stigmati\u010dara do krvarenja mo\u017ee do\u0107i na rubovima o\u010dnih kapaka, kroz ko\u017eu, pod pazuhom, na stidnim dijelovima tijela i drugdje, pri \u010demu se na samoj ko\u017ei ne primje\u0107uju nikakve promjene. Krv \u010desto probija oko dlaka, najprije u obliku neznatne pjege, a tek onda kao kap krvi. Neki stigmati\u010dari dobivaju krvne podljeve, odnosno masnice, u obliku traga, pjega i sl. po raznim dijelovima tijela koji poti\u010du iz privida i do\u017eivljaja navodnih udaraca.<\/span><\/p>\n

      Medicina na sve ovo gleda na sljede\u0107i na\u010din: u medicini postoji ne\u0161to pod nazivom trombocitopenija<\/em> kada se na ko\u017ei, zbog nedostatka trombocita, pojavljuju ljubi\u010daste mrlje.[23]<\/a> S druge strane, na povr\u0161ini ko\u017ee postoje, pod epidermom (ro\u017enati sloj ko\u017ee) mre\u017ea kapilara[24]<\/a> koje su vidljive samo pomo\u0107u mikroskopa i jako su rastezljive. Kad krv u ta podru\u010dja do\u0111e u ve\u0107im koli\u010dinama, ko\u017ea postane crvenom. Pritisak mo\u017ee biti toliko velik da kapilare puknu i tada pote\u010de krv. Kada krv pro\u0111e kroz dermu (ko\u017eu) i prije\u0111e epidermu (povr\u0161inski sloj ko\u017ee), tada nastaje pri\u0161t koji puca i tada pote\u010de krv.[25]<\/a><\/span><\/p>\n

      \u00a0Isti slu\u010daj je i kad te kapilare puknu oko znojnih \u017elijezda. Krv u\u0111e u te \u017elijezde i prilikom znojenja osobe te\u010de krv, a ne znoj, i to u obliku sitnih kapljica. Tako nastaje hematidroza<\/em> ili krvno znojenje. No, upravljanjem svih tih kapilara i vena (pomo\u0107u njih dolazi krv u kapilare) upravljaju \u017eivci, neuroni. A i najmanji \u017eivac, neuron, u \u010dovjekovom tijelu tijesno je povezan s cijelim tijelom. Tako nervni podra\u017eaj mo\u017ee prije\u0107i sa senzornih \u017eivaca (oni primaju podra\u017eaje i uvjet su stvaranja predod\u017ebi i ideja) k onim neuronima koji upravljaju tim malim mi\u0161i\u0107nim arterijama i venama. Tako od podra\u017eaja mo\u017ee nastati krvavo znojenje.[26]<\/a><\/span><\/p>\n

      No, do hemoragije ili krvarenja mo\u017ee do\u0107i samo kad krv nije zdrava, tj. kada eritrociti nisu zdravi, jer kada je krv zdrava onda ona ne mo\u017ee pro\u0107i kroz stijenke krvnih sudova. No, krvni se sudovi mogu o\u0161tetiti na tri na\u010dina: nasilno, ili kao posljedica bolesti ili kao posljedica prekomjerne napetosti. Tako da se mo\u017ee dogoditi da je krv zdrava, ali su sudovi o\u0161te\u0107eni, ili pak je krv nezdrava, a sudovi su zdravi.[27]<\/a><\/span><\/p>\n

      Me\u0111utim, postavlja se pitanje, ako napetost, psiha toliko utje\u010de na krvarenje \u0161to je onda s toliko majki koje su mogle vidjeti patnje svoje djece, koja su bila mu\u010dena i ubijana, a ipak, nijedna zbog toga nije prokrvarila. Ili, kako neki lu\u0111aci u ludnicama od zore do mraka misle na to kako su ranjeni, a ipak nijedan od njih nije prokrvario zbog toga. Medicina mo\u017ee poku\u0161ati dati odgovore, kao \u0161to je to vidljivo na prethodnim primjerima, ali uvijek ostaju nova nerazja\u0161njiva pitanja.<\/span><\/p>\n

      2.2. Asitija<\/em><\/span><\/p>\n

      Drugi karakteristi\u010dni znak stigmatizacije je i smanjenje potrebe za hranom ili, \u010dak, nehranjenje kroz jedan du\u017ei period koji mo\u017ee trajati i po nekoliko godina. Prvo se postavlja pitanje kako nekonzumiranje hrane mo\u017ee dovesti do stigmi? Post (kako ga naziva kr\u0161\u0107anska tradicija), tj. nekonzumiranje hrane dovodi do toga da se \u017eeludac i ostali organi probavnog sustava atrofiziraju. Kako probavni sustav nema potrebe za radom tako su svi oni \u017eivci i krv koja je namijenjena za rad probavnog sustava oslobo\u0111eni toga rada. Tada se razvijaju neuralgije, tj. to su o\u0161te\u0107enja \u017eivaca koji anatomski izgledaju sasvim u redu, a to proizvodi halucinacije i vizije.[28]<\/a> Osoba, tako\u0111er, sve svoje snage koncentrira na one to\u010dke kojima se divi (npr. rane Kristove). Nervni utjecaj koji je trajno upu\u0107en na jedno te isto mjesto dovodi do toga da tamo, pomo\u0107u histolo\u0161ke (tkivo) aktivnosti do\u0111e mnogo krvi i tako nastaju stigme.[29]<\/a><\/span><\/p>\n

      Zatim se postavlja pitanje kako osoba mo\u017ee pre\u017eivjeti i po nekoliko godina, a da ne konzumira hranu pa \u010dak ni vodu (samo u vrlo malim koli\u010dinama)? Postoji teorija lije\u010dnika Charbonniera, prema kojoj plu\u0107a i ko\u017ea, u iznimnim situacijama, mogu postati organima prehrane pa osoba nema potrebe za hranom, no to nije dokazano.[30]<\/a> Tako\u0111er, postoje i teorije prema kojima je tu na dijelu jedan svojevrsni fizikalno-medijski proces, odnosno, da je tu rije\u010d o pretvorbi astralne materije.[31]<\/a> No, ovakva naga\u0111anja silaze s putanja znanstvenih istra\u017eivanja. Naravno, uz sve ovo ostaju mnoga nerazrije\u0161ena pitanja jer mnogi ljudi danas poste, a opet nemaju svi stigme. Isto tako, mnogi stigmati\u010dari nisu postili niti su se na bilo koji na\u010din uzdr\u017eavali od hrane, a imali su stigme.<\/span><\/p>\n

      2.3. Histerija[32]<\/strong><\/a><\/em><\/span><\/p>\n

      Mnogi od stigmati\u010dara koji su uglavnom \u017eivjeli u siroma\u0161tvu i koji su bili odgojeni u strogoj vjerskoj poslu\u0161nosti te su bili podvrgnuti lije\u010dni\u010dkom pregledu su, zapravo, “mahom te\u0161ko optere\u0107ena bi\u0107a, naj\u010de\u0161\u0107e s pravim klasi\u010dnim psihopatskim simptomima”.[33]<\/a> Zbog toga je ovdje opisana samo bolest histerije, a po simptomima, kao \u0161to je vidljivo, ona se lako mo\u017ee povezati sa stigmatiziranim osobama.<\/span><\/p>\n

      Histerija mo\u017ee biti uro\u0111ena, tj. naslije\u0111ena bolest, ali mo\u017ee biti izazvana i drugim du\u0161evnim sukobima ili nesre\u0107ama tijekom \u010dovjekova \u017eivota. Npr. na gradili\u0161tu zgrade veliki kamen padne s visine tre\u0107ega kata tik pred zidara, to\u010dno na mjesto na kojem je jo\u0161 trenutak prije bila ispru\u017eena njegova lijeva noga. Zidar ju je nesvjesno privukao, me\u0111utim, iako posve neozlije\u0111ena, noga mu se oduzela i jo\u0161 je nakon 21. godine bila paralizirana.[34]<\/a><\/span><\/p>\n

      Histerija se o\u010dituje tjelesnim i du\u0161evnim znacima. Neki od tjelesnih simptoma su: uzetost udova, neosjetljivost jednog dijela tijela, sljepo\u0107a, gluho\u0107a, nijemost, glavobolja, drhtanje, impotencija. Histerici lamataju rukama, bacaju se i trgaju \u010ditavim tijelom. U histeri\u010dnim napadima ne dolazi do ozljeda na tijelu, napadaji traju dugo, pra\u0107eni su du\u0161evnim uzbu\u0111enjima. Histerici su skloni senzacijama, vladaju se teatralno, rado sebe prikazuju mu\u010denicima te vole biti u centru pa\u017enje.[35]<\/a><\/span><\/p>\n

      \u0160to se ti\u010de psihi\u010dkih smetnji, one se mogu javiti u obliku sumra\u010dnog stanja u kojem histerici mogu halucinirati, pjevati, itd. Lijekovi mogu kod histeri\u010dnih osoba imati i sugestivno djelovanje.[36]<\/a> I zato, “psihogeno podrijetlo rana \u2013 ako stigme mogu nastati naravnim putem \u2013 treba tra\u017eiti u du\u0161evnim procesima.[37]<\/a> To bi bila sugestija ili autosugestija histeri\u010dnih osoba.<\/span><\/p>\n

      Zaklju\u010dak<\/strong><\/span><\/p>\n

      \u00a0“Sve \u0161to danas znamo i mislimo da znamo i mo\u017eemo dokazati o fiziologiji nastanka stigmi, svodi se na relativno prihvatljiv opis ovog fenomena i pone\u0161to spekulacije o mehanizmu njegova odvijanja.”[38]<\/a> No, ipak, ostaje nerije\u0161eno pitanje jesu li stigme posljedica direktnog Bo\u017ejeg zahvata ili posljedica intezivnog religioznog do\u017eivljavanja samih nosilaca stigma?<\/span><\/p>\n

      \u00a0<\/em><\/strong>Ne treba u svakoj stigmatizaciji gledati \u010dudo u religioznom smislu, tj. pojavu koju jedino Bog mo\u017ee proizvesti. Ali, stigmatizacija nije ni obi\u010dni, \u010disto naravni proizvod. Stigmatizacija mo\u017ee pretpostavljati neke du\u0161evne potresne do\u017eivljaje, ali i religiozno pro\u017eivljavanje Kristove muke.[39]<\/a> To mo\u017ee oblikovati tjelesnu vanj\u0161tinu prema unutarnjem do\u017eivljaju. No, nemaju svi zbog toga stigme. Zbog toga je stigmatizacija \u010desto uvjetovana, u psiholo\u0161kom pogledu, naro\u010dito psihi\u010dkom strukturom \u010ditave osobe kao i njenom naro\u010ditom tjelesnom konstitucijom. Zato je kod prosu\u0111ivanja stigmatizacije, bilo sa stanovi\u0161ta medicine, psihologije ili pak sa stanovi\u0161ta teologije, najva\u017enije promatrati cjelokupnu osobnost stigmatizirane osobe.<\/span><\/p>\n

      Na kraju bih se u potpunosti slo\u017eio s Ren\u00e9om Biotom koji ovako zaklju\u010duje jednu svoju lije\u010dni\u010dko-psiholo\u0161ku studiju: “Obi\u010dna majka koja u ti\u0161ini svoje sobice sklapa ruke svom djetetu i u\u010di ga da pobo\u017eno izgovara ime Isusovo, i to \u010dini sa svom svojom materinskom ljubavi i svojom vjerom; jo\u0161 vi\u0161e sve\u0107enik koji u nekoj bijednoj seoskoj crkvi posve\u0107uje \u017ertveni kruh opetuju\u0107i svete rije\u010di i svete znakove samo zato da slu\u0161a Onoga koji je rekao: ovo \u010dinite na moju uspomenu \u2013 svi ovi \u010dini koji se ponavljaju iz dana u dan kao ne\u0161to posve obi\u010dno, za mene su neizmjerno bogatiji religioznim zna\u010denjem negoli obi\u010dne rane, pa makar se one nalazile na rukama i na nogama!”[40]<\/a><\/span><\/p>\n

      fra Josip Sedlar<\/span><\/p>\n

      ___________________________________<\/p>\n

      [1]<\/a> usp. Michael GLAZIER \u2013 Monika K. HELLWIG, Znanost i vjera, u: Suvremena katoli\u010dka enciklopedija<\/em>, Split, 1998., 1053-1056.<\/span><\/p>\n

      [2]<\/a> Bartul MATIJACA, Svi se pomalo pribojavaju stigmatika, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, Zagreb, 2009., 10.<\/span><\/p>\n

      [3]<\/a> An\u0111elko BADURINA (ur.), Stigme, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kr\u0161\u0107anstva<\/em>, Zagreb, 1979., 546.<\/span><\/p>\n

      [4]<\/a> Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 138.<\/span><\/p>\n

      [5]<\/a> usp. Vilim KEILBACH, O psihologiji stigmatizacije, u: Bogoslovska smotra<\/em>, 26 (1938.) 3, 239.<\/span><\/p>\n

      [6]<\/a> ZAKONIK KANONSKOG PRAVA, Sudstvo op\u0107enito<\/em>, Zagreb 1988., br. 1403.<\/span><\/p>\n

      [7]<\/a> Carl Gustav JUNG, Psihologija i alkemija<\/em>, Zagreb, 1984., 17.<\/span><\/p>\n

      [8]<\/a> Vilim KEILBACH, O psihologiji stigmatizacije, 235.<\/span><\/p>\n

      [9]<\/a> Toma \u010cELANSKI, Prvi \u017eivotopis sv. Franje, u: Pero VREBAC (ur.), Franjeva\u010dki izvori<\/em>, Sarajevo \u2013 Zagreb, 2012., 298.<\/span><\/p>\n

      [10]<\/a> Bonaventura BANJORE\u0110IJSKI, Neka \u010dudesa nakon smrti sv. Franje, u: Pero VREBAC (ur.), Franjeva\u010dki izvori<\/em>, 997.<\/span><\/p>\n

      [11]<\/a> usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 30.<\/span><\/p>\n

      [12]<\/a> usp. Isto<\/em>, 32-33.<\/span><\/p>\n

      [13]<\/a> usp. Jacques-Guy BOUGEROL \u2013 Jean-Pierre RENNETEAU, u: Marie-Madeleine DAVY (ur.) Enciklopedija. Mistika<\/em>, I, Zagreb, 1990., 372.<\/span><\/p>\n

      [14]<\/a> usp. Rajko GELEMANOVI\u0106, Sa svecem svakog dana<\/em>, Zagreb, 2008., 309.<\/span><\/p>\n

      [15]<\/a> Alessandro da RIPABOTTONI, Otac Pio iz Pietrelcine. Cirenac svih nas<\/em>, Zagreb, 1998., 63.<\/span><\/p>\n

      [16]<\/a> Alessandro da RIPABOTTONI, Otac Pio iz Pietrelcine. Cirenac svih nas<\/em>, 65.<\/span><\/p>\n

      [17]<\/a> usp. Isto<\/em>, 68.<\/span><\/p>\n

      [18]<\/a> usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 66-67.<\/span><\/p>\n

      [19]<\/a> Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 93-94.<\/span><\/p>\n

      [20]<\/a> Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 94.<\/span><\/p>\n

      [21]<\/a> Isto<\/em>, 92.<\/span><\/p>\n

      [22]<\/a> usp. Isto<\/em>, 93.<\/span><\/p>\n

      [23]<\/a> usp. Arthur C. GUYTON \u2013 John E. HALL (ur.), Medicinska fiziologija<\/em>, Zagreb, 10<\/sup>2003., 426.<\/span><\/p>\n

      [24]<\/a> usp. Arthur C. GUYTON \u2013 John E. HALL (ur.), Medicinska fiziologija<\/em>, 823.<\/span><\/p>\n

      [25]<\/a> usp. Aleksandar KOSTI\u0106, Diathesis, u: Medicinski leksikon<\/em>, Beograd \u2013 Zagreb, 1957., 148.<\/span><\/p>\n

      [26]<\/a> usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 39-40.<\/span><\/p>\n

      [27]<\/a> usp. Arthur C. GUYTON \u2013 John E. HALL (ur.), Medicinska fiziologija<\/em>, 178.<\/span><\/p>\n

      [28]<\/a> usp. Arthur Isto<\/em>, 768.<\/span><\/p>\n

      [29]<\/a> usp. Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 44.<\/span><\/p>\n

      [30]<\/a> usp. Amir MUZUR, Stigme svetog Franje i drugih svetaca i karizmatika: izme\u0111u \u010duda i znanstvenog odgovora, u: Acta Medico-Historica Adriatica<\/em>, 9 (2011.) 2, 299.<\/span><\/p>\n

      [31]<\/a> usp. Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 152.<\/span><\/p>\n

      [32]<\/a> usp. Vladimir HUDOLIN, Histerija, u: Psihijatrijsko-psiholo\u0161ki leksikon<\/em>, Zagreb, 2<\/sup>1968., 186-187.<\/span><\/p>\n

      [33]<\/a> Ivan MATKO, Medicina o stigmatizaciji, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, 105.<\/span><\/p>\n

      [34]<\/a> Isto<\/em>, 106.<\/span><\/p>\n

      [35]<\/a> usp. \u0110or\u0111e VUKADINOVI\u0106 (ur.), Histerija, u: Medicinski leksikon<\/em>, Zagreb, 1954., 369-370.<\/span><\/p>\n

      [36]<\/a> usp. \u0110or\u0111e VUKADINOVI\u0106 (ur.), Histerija, u: Medicinski leksikon<\/em>, 369-370.<\/span><\/p>\n

      [37]<\/a> Vilim KEILBACH, O psihologiji stigmatizacije, 238.<\/span><\/p>\n

      [38]<\/a> Amir MUZUR, Stigme svetog Franje i drugih svetaca i karizmatika: izme\u0111u \u010duda i znanstvenog odgovora, u: Acta Medico-Historica Adriatica<\/em>, 9 (2011.) 2, 304.<\/span><\/p>\n

      [39]<\/a> usp. Adalbert REBI\u0106 (ur.), Stigme, u: Op\u0107i religijski leksikon<\/em>, Zagreb, 2002., 896.<\/span><\/p>\n

      [40]<\/a> Miroslav MATIJACA, Enigma stigmatizacije, u: Miroslav MATIJACA \u2013 Ivan MATKO, Tajna stigmatizacije<\/em>, Zagreb, 2009., 72.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

      Govoriti o stigmama nije nimalo jednostavno. Osobito kada se njima poku\u0161ava pri\u0107i sa znanstvene strane. \u010cinjenice stigmatizacije prou\u010dava teologija, psihologija, psihoanaliza i medicina. Naravno, stigmatizacije prou\u010davaju i druge znanosti, tj. pseudoznanosti kao \u0161to je to parapsihologija. No, i psihologija i psihoanaliza, ali i medicina poku\u0161avaju dati zadovoljavaju\u0107e odgovore koji \u0107e sve obrazlo\u017eiti prirodnim putem. Me\u0111utim, … Op\u0161irnije<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":511,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-509","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teologija-i-filozofija"],"views":10401,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/509","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=509"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/509\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media\/511"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=509"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=509"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=509"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}