{"id":577,"date":"2015-06-29T12:02:19","date_gmt":"2015-06-29T12:02:19","guid":{"rendered":"http:\/\/www.ofm.hr\/juniorat\/?p=577"},"modified":"2017-03-16T06:55:30","modified_gmt":"2017-03-16T06:55:30","slug":"svecenicko-poslanje-i-briga-za-siromasne","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/svecenicko-poslanje-i-briga-za-siromasne\/","title":{"rendered":"Sve\u0107eni\u010dko poslanje i briga za siroma\u0161ne"},"content":{"rendered":"

U ovom seminarskom radu razmi\u0161ljat \u0107emo o sve\u0107eni\u010dkom pozivu, o odnosu sve\u0107enika prema materijalnim dobrima i o njihovoj brizi za siroma\u0161ne. O aktualnosti ove teme nije potrebno mnogo govoriti, ali o njoj pisati nije nimalo lako. Naime, siroma\u0161tvo je danas vidljivo na svakom koraku i u razli\u010ditim oblicima. Ono je globalni problem. Iako Crkva u suzbijanju problema siroma\u0161tva nije jedina odgovorna, svijet ipak o\u010dekuje neki zahvat od Crkve u tim pitanjima[1]<\/a>. Po tom pitanju, poslanje Crkve se ne odnosi na dono\u0161enje konkretnih rje\u0161enja na dru\u0161tvenom, gospodarskom i politi\u010dkom polju, nego uklju\u010duje osobni anga\u017eman vjernika u obrani prava i dostojanstva svakoga \u010dovjeka, osobito, onoga za kojega se drugi rijetko bore. Za siromaha.<\/span><\/p>\n

Sve\u0107enik, kao u\u010denik i apostol, pozvan je me\u0111u ljudima uprisutnjivati onoga koga slijedi \u2013 Krista. Svojim \u201eda\u201c Njegovom pozivu postaje vidljiva slika djelatne Bo\u017eje ljubavi i zauzetosti za svakoga \u010dovjeka, osobito siromaha. Stoga \u0107emo u ovom radu ponajprije razmotriti identitet sve\u0107enika i tko je temelj opredjeljenja za siroma\u0161tvo te koje su \u010detiri slu\u017ebe u posredovanju Bo\u017ejega Kraljevstva. U drugom dijelu \u0107emo promotriti odnos sve\u0107enika prema materijalnim dobrima te njegovo slu\u017eenje siromasima kroz osobni i zajedni\u010dki apostolat u \u017eupnoj zajednici.<\/span><\/p>\n

Napominjem da sam ovoj temi, iako sam redovnik franjevac, nastojao pristupiti sasvim neutralno imaju\u0107i u vidu da je redovnik dio Crkve te da se sve\u0107eni\u010dka slu\u017eba redovnika sakramentom ne razlikuje od sve\u0107eni\u010dkog reda biskupijskog (dijecezanskog) sve\u0107enika. Milost i snaga, kao i obveze i odgovornosti koje proizlaze iz tog sakramenta imaju istu te\u017einu<\/span><\/p>\n

1. Kristoliki identitet sve\u0107enika<\/span><\/p>\n

Identitet prezbitera treba se sagledati u okviru Kristove osobe, njegova \u017eivota i djelovanja. Od Krista pozvan, sve\u0107enik na poseban na\u010din sudjeluje u onom istom spasenjskom poslanju koje je Krist povjerio apostolima sve do kraja vremena.[2]<\/a> Tako je on \u201eKristov sluga da bi bio, po\u010dinju\u0107i od njega, za njega i s njime, sluga ljudi.\u201c[3]<\/a> Dakle, sve\u0107eni\u010dki poziv, jer ima temelj u Kristovom \u017eivotu, jest poziv na slu\u017eenje. U njemu \u201eutemeljen\u201c, sve\u0107enik nastavlja Kristovo misijsko djelovanje koje je On zapo\u010deo te ga \u010dini, osobito u Euharistiji, vidljivim u vremenu. Stoga, sve\u0107eni\u010dka slu\u017eba nije svediva na nekakvo profesionalno radno vrijeme. Ona nije, kako ka\u017ee papa Franjo, \u201epuki privjesak\u201c vlastitom \u017eivotu jer se ona ti\u010de identiteta osobe[4]<\/a>, njezine cjelovitosti dotle da su \u201esve\u0107eni\u010dko biti i djelovati \u2013 njegova posve\u0107ena osoba i njegova slu\u017eba \u2013 teolo\u0161ki nerazdvojive stvarnosti\u201c[5]<\/a>. Zato bi sve\u0107enik trebao sam sebi razjasniti jedinstvenost primljene slu\u017ebe te specifi\u010dnost njegova poslanja u Crkvi i u svijetu.<\/span><\/p>\n

1.1. Sve\u0107enik \u2013 Kristov u\u010denik<\/span><\/p>\n

Isus Krist je tijekom svog zemaljskog \u017eivota, od siroma\u0161tva u Betlehemu do njezina vrhunca na kri\u017eu te poslije u daru Euharistije, pokazao svu svoju ljubav kao \u010din samodarivanja za Oca i za \u010dovje\u010danstvo. Upravo na taj je na\u010din u\u010dinio svoje nutarnje siroma\u0161tvo vidljivim prema vani. Zato \u0107e On postati istinsko mjerilo i tuma\u010denje \u017eivota u siroma\u0161tvu pokazuju\u0107i da ono nema vrijednost samo po sebi nego tek kada je izraz usmjerenosti prema drugomu u ljubavi. \u201ePremda bogat,\u201c ka\u017ee Apostol, \u201eradi vas posta siroma\u0161an\u201c (2 Kor 8,9). Zagledan u Siroma\u0161noga, sve\u0107enik ima zadatak biti vidljivi znak bogatstva Njegove ljubav.<\/span><\/p>\n

Sve\u0107eni\u010dki poziv na siroma\u0161ni \u017eivot, u duhu i stvarno, u Kristu postaje imperativ bo\u017eanskog zna\u010daja i uvjet u\u010deni\u0161tva jer ka\u017ee: \u201eTko se ne odrekne svega \u0161to posjeduje, ne mo\u017ee biti moj u\u010denik\u201c (usp. Lk 14,33) Na ovaj zahtjev sve\u0107enik treba odgovoriti radikalnim slu\u017eenjem kao \u201eonaj koji je nau\u010dio osjetiti pranje nogu najsiroma\u0161nijoj bra\u0107i kao povlasticu\u201c te \u201ekoji je postigao slobodu u gubljenju vlastita vremena za potrebe drugih\u201c[6]<\/a>. Tako drugi postaje privilegirano mjesto susreta sa samim Kristom. \u0160tovi\u0161e, drugi jest lice Isusa Krista (usp. Mt 25,40). Stoga sve\u0107enike na siroma\u0161ni \u017eivot poti\u010de primjer samoga Gospodina dotle da Njegov \u017eivot mora postati njihov \u017eivot. Ina\u010de, sve drugo bi bilo ostajanje izvan Evan\u0111elja. U tom kontekstu i briga za siromahe prestaje biti samo moralna obveza, a postaje znak povezanosti s Gospodinom jer \u201ebiti Isusov u\u010denik zna\u010di biti sukladan s njim\u201c[7]<\/a> u mislima, rije\u010dima i djelima.<\/span><\/p>\n

1.2. Sve\u0107eni\u010dki poziv je poziv \u017eivljenja Euharistije<\/span><\/p>\n

Sredi\u0161nje mjesto u kome se na vidljiv na\u010din ostvaruje nutarnje jedinstvo du\u0161e i Boga jest Euharistija. Pred ovom \u017eivom Prisutno\u0161\u0107u, gdje se On istovremeno pokazuje kao siroma\u0161an i uzvi\u0161en, svaki je \u010dovjek jer je ono \u0161to jest, siromah. Tako se u Euharistiji sjedinjuju Stvoritelj i stvorenje. I u tom obostranom usmjerenju koje vodi susretu Boga i \u010dovjeka mo\u017eemo tek donekle shvatiti vrijednost Kristova siroma\u0161tva koje oboga\u0107uje. \u201eOn radi vas\u201c, ka\u017ee Pavao, \u201eposta siroma\u0161an, da se vi njegovim siroma\u0161tvom obogatite\u201c (2 Kor 8,9).<\/span><\/p>\n

U Euharistiji se Bog \u017ertvuje, lomi, daje svoj \u017eivot za \u017eivot svakog \u010dovjeka. Zato je sve\u0107eni\u010dki poziv, poziv \u017eivljenja Euharistije jer \u0107e njegova slu\u017eba tek \u201eokrjepljena tim otajstvom, mo\u0107i u svijetu o\u010ditovati veli\u010dinu Kristova poziva i dara\u201c [8]<\/a>. Dosljedno tomu, sve\u0107enik je pozvan \u010diniti da u Euharistiji ni jedna patnja bli\u017enjega ne ostaje strana, ni jedan vapaj dalek, ni jedna \u017ertva bez smisla.<\/span><\/p>\n

Nadalje, jer \u201enije u\u010denik nad U\u010diteljem\u201c (Mt 10,24), sve\u0107enik bi trebao i sam, po uzoru na svog U\u010ditelja, postati kruh koji se daje i lomi da bi drugi od njegove \u017ertve \u017eivjeli. On mora, kako je govorila Majka Terezija, \u201edopustiti da ga ljudi pojedu\u201c[9]<\/a>.<\/span><\/p>\n

Zato zadr\u017eavanje u klanjateljskom razgovoru s Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, predstavlja pastoralni prioritet kojemu sve\u0107enik ni\u0161ta drugo ne smije pretpostaviti.[10]<\/a> Ovaj prioritet mora postati svakodnevna stvarnost \u017eivota u kojoj \u0107e usvajati evan\u0111eoski duh siroma\u0161tva. Na taj \u0107e se na\u010din uprili\u010davati Sinu koji je volju Oca stavio ispred vlastite (usp. PO 15,1). Usvajanje ove navike i svijest vlastitog siroma\u0161tva otvaraju mogu\u0107nost da Krist za njega postane jedino i pravo bogatstvo, a drugi mjesto darivanja samoga sebe. Tako je zadr\u017eavanje pred Presvetim za sve\u0107enika uvjet da bi njegovo pastoralno, misijsko djelovanje postalo proro\u010dkim znakom.<\/span><\/p>\n

1.3. \u010cetiri horizonta pastoralnog djelovanja<\/span><\/p>\n

Evangelizacijsko djelovanje prezbitera u svijetu je u slu\u017ebi pro\u0161irenja Kraljevstva Bo\u017ejega. Crkva kao \u201eop\u0107i sakrament spasenja\u201c[11]<\/a> ostvaruje to Kraljevstvo \u010dine\u0107i ga vidljivim ponajprije kroz odnos ljubavi i bratskoga slu\u017eenja (dijakonija<\/em>). Tako, \u201epremda su prezbiteri obavezni prema svima, ipak su im na poseban na\u010din povjereni siroma\u0161ni i slabi, s kojima je i sam Gospodin pokazao povezanost, a njihova evangelizacija je postavljena za znak mesijanskoga djelovanja\u201c (PO 6,3). I zato bi \u017eivot prezbitera, u nastojanju oko slu\u017eenja, trebao evan\u0111eoski navje\u0161taj \u010diniti vjerodostojnim te postati ispit autenti\u010dnosti kr\u0161\u0107anskog \u017eivota svakom vjerniku, osobito u njihovu odnosu prema siromasima.<\/span><\/p>\n

Zatim te\u017enja za \u017eivotom u bratstvu i zajedni\u0161tvu (koinonija<\/em>) \u201eznak je evangelizacije kad o\u010dituje novi na\u010din zajedni\u010dkog su\u017eivota i bivovanja\u201c[12]<\/a>. U tom zajedni\u0161tvu, poziv je prezbitera \u201epla\u0107ati\u201c svojim \u017eivotom cijenu tog zajedni\u0161tva i tako postati kritika dru\u0161tvu podjela, sebi\u010dnih interesa koje svoje \u017eelje stavlja ispred \u017eivota drugoga. Na taj \u0107e na\u010din oni na rubu dru\u0161tva, siroma\u0161ni i marginalizirani, osjetiti da imaju svoje mjesto u zajedni\u0161tvu Crkve (usp. EG 48).<\/span><\/p>\n

Tre\u0107e, kroz martiriju<\/em>, prezbiter treba biti prorok koji \u0107e znati \u010ditati znakove vremena. Odupirati se sekulariziranoj kulturi koja ga nastoji li\u0161iti njegove otajstveno-sakramentalne dimenzije uvla\u010de\u0107i ga u vlastite kategorije mi\u0161ljenja.[13]<\/a> Uz to, na isti na\u010din treba i druge ljude pou\u010diti da \u0161tite svoju otajstvenost, imago Dei<\/em>, koja im je dana po stvaranju te da ne dopuste biti objekt manipulacije masovnih medija i politi\u010dkih sila. Uza sve ovo sve\u0107enik mora biti odva\u017eni propovjednik Istine koji se suprotstavlja konformizmu, tra\u017eenju vlastite popularnosti ili prividnog mira kao i u izricanju \u201ejavne optu\u017ebe protiv nepravednih situacija kada to zahtijevaju temeljna prava i sam spas \u010dovjeka\u201c[14]<\/a>.<\/span><\/p>\n

Zadnji znak pastoralnog djelovanja jest liturgija<\/em>. U njoj sve prethodne odrednice imaju svoju puninu i smisao jer svaki na\u0161 \u010din biva produhovljen i uzdignut na razinu bo\u017eanskoga te postaje Bo\u017eje spasonosno djelovanje u \u017eivotu \u010dovjeka.<\/span><\/p>\n

2. <\/strong>U LIKU SIROMAHA SUSRESTI SE S KRISTOM<\/span><\/p>\n

\u00a0\u010cinjenica je da danas mnogi sve\u0107enici \u017eive u odre\u0111enom materijalnom blagostanju tako da ih se globalna ekonomska kriza previ\u0161e i ne doti\u010de. Isto tako, \u010dini se da su izgubili svijest, zaboravili da postoji i druga stvarnost. A to je stvarnost patnje, bijede, oskudice, siroma\u0161tva. Ovi kao da su zadr\u017eali \u201etrijumfalisti\u010dki stav u odnosu na ministerijalno sve\u0107eni\u0161tvo\u201c[15]<\/a>.<\/span><\/p>\n

S druge strane brojni sve\u0107enici zbog nekih ote\u017eavaju\u0107ih okolnosti ili polo\u017eaja \u017eupe u kojoj borave, doista \u017eive skromno, ali su na taj na\u010din su\u017eivljeni i vrlo bliski s ljudima oko sebe. No, ono \u0161to nas poti\u010de na razmi\u0161ljanje i kriti\u010dko propitivanje jest, izme\u0111u ostalog, postojanje nerazmjera izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih sve\u0107enika.<\/span><\/p>\n

2.1. O odnosu sve\u0107enika prema materijalnim dobrima<\/span><\/p>\n

Danas se vi\u0161e nego ikada, sa strane suvremenog dru\u0161tva, kriti\u010dki promatra odnos Crkve prema materijalnim dobrima[16]<\/a>. Ovakav stav, iako \u010desto nedobronamjeran, ipak otvara Crkvi mogu\u0107nost vlastitog propitivanja. U uporabi vremenitih dobara, osobito sve\u0107enici u Crkvi moraju na poseban na\u010din paziti zbog specifi\u010dnosti svoje slu\u017ebe, da se ne dospije dotle da \u201eevan\u0111eosko svjedo\u010danstvo postane po tom nejasno i dvosmisleno.\u201c[17]<\/a> Iako sve\u0107enici svojim stilom \u017eivota \u010desto ne svjedo\u010de umjerenost u uporabi dobara ve\u0107 ostavljaju dojam da pripadnost sve\u0107eni\u010dkom stale\u017eu zna\u010di odre\u0111enu komotnost, lagodnost \u017eivota, ipak zahtjev za temeljitim propitivanjem tog odnosa, ostaje. Provjera vjerodostojnosti, prema profesoru Ivan\u010di\u0107u, le\u017ei u davanju odgovora \u201evr\u0161i li se ta slu\u017eba u duhu evan\u0111elja ili svijeta, u duhu siroma\u0161tva ili u tra\u017eenju privilegija, je li to vr\u0161enje vlasti ili slu\u017eenje ljudima i Kristu\u201c[18]<\/a>. Zato, parametar po kojemu \u0107emo zauzeti ispravnu mjeru glede tog odnosa jest nauk Gospodina Isusa i odredbe Crkve (usp. PO 17,2).<\/span><\/p>\n

Prema dokumentu Presbyterorum ordinis,<\/em> tri su svrhe radi kojih je dopu\u0161teno posjedovati vremenita dobra, a to su bogo\u0161tovlje, uzdr\u017eavanje klera i dobrotvornost tj. caritas<\/em> (usp. PO 17,3; 21,1). \u0160to se ti\u010de povjerene im slu\u017ebe, sve\u0107enici ne smiju zloupotrebljavati crkvenu slu\u017ebu u svrhu oboga\u0107ivanja, suzdr\u017eavaju\u0107i se svake vrste trgovine (usp. PO 17,3). Pojednostavljeno re\u010deno, ne smije se od sakramenata praviti izvor zarade. Ovoj zlouporabi polo\u017eaja mo\u017ee se pribrojiti i karijerizam te pohlepa za slu\u017ebama i \u010dastima.<\/span><\/p>\n

Nadalje, va\u017eno je pripomenuti da su vjernici du\u017eni uzdr\u017eavati, odnosno, priskrbiti nu\u017ena sredstva za doli\u010dno \u017eivljenje sve\u0107enika tj. \u017eupnika (usp. PO 20,1). Ova konstatacija na osobit na\u010din, jo\u0161 vi\u0161e, poja\u010dava odgovornost prezbitera prema vjernicima kao i prema materijalnim dobrima jer su ona dar Providnosti po ljudima.<\/span><\/p>\n

U tom istom duhu pi\u0161e i Drugi vatikanski koncil u Dekretu o odgoju i obrazovanju sve\u0107enika (Optatam totius) da se mladi sve\u0107eni\u010dki kandidati odgajaju za \u201eprovo\u0111enje siroma\u0161na \u017eivota\u201c te da im bude sasvim jasno da nisu \u201enamijenjeni za vladanje i \u010dasti\u201c[19]<\/a>. Stoga njihov stil \u017eivota u bogosloviji \u201emora biti takav, da ne bi mogli njime otjerati od sebe siromahe\u201c[20]<\/a>. Zato je sve\u0107enik jo\u0161 u bogosloviji pozvan, prema dokumentima Crkve, prigrliti dragovoljno siroma\u0161tvo (usp. PO 17,4)[21]<\/a> po uzoru na Krista i apostole te se koristiti vremenitim dobrima na takav na\u010din da njegov \u017eivot bude primjer uskla\u0111enosti propovijedanja i djelovanja. Ali valja naglasiti da opredjeljenje za siroma\u0161tvo \u201ene ide za tim da\u201c sve\u0107enici \u201esebe bacaju u bijedu, nego da svojim darivanjem poma\u017eu bra\u0107u u bijedi, kako bi svi bili jednaki u pogledu onoga \u0161to nam je potrebno za \u017eivot\u201c[22].<\/a><\/span><\/p>\n

2.2. Slu\u017eenjem siromasima slu\u017ei se samom Kristu<\/em><\/span><\/p>\n

Prije svega, sve\u0107enik bi trebao trajno njegovati vlastiti identitet sluge (usp. Mt 20,28). \u017divljenje nekog drugog stava suprotnog stavu sluge, samo je izdaja Kristove namjere koji je do\u0161ao da slu\u017ei, a ne da bude slu\u017een (usp. Mt 20,28). Usvajanjem tog ministerijalnog stava, \u017eelja za vanjskim siroma\u0161tvom[23]<\/a> ne\u0107e samo izra\u017eavati nego i poja\u010davati njegov nutarnji \u201eda\u201c Gospodinu. Tako \u0107e sve\u0107enik \u2013 sluga donositi izvrsne plodove u misijsko \u2013 pastoralnom djelovanju jer ne\u0107e \u201ezada\u0107u evangelizacije do\u017eivljavati kao ne\u0161to na \u0161to je prisiljen te u nju ulagati jako malo napora i vrlo malo vremena\u201c (usp. EG 79).<\/span><\/p>\n

Isto tako, sve\u0107enik se mora \u010duvati u pogledu siromaha svega onoga \u0161to bi ih na bilo koji na\u010din moglo odbiti (usp. PO 18,5), a o tom segmentu osjetljivosti mora vodi ra\u010duna na svim njezinim razinama dotle da i svoj stan tako uredi da \u201enikome ne izgleda nepristupa\u010dnim i da se nitko nikada \u2013 ni onaj najpriprostiji \u2013 ne ustru\u010dava u njega u\u0107i\u201c (PO 18,5).<\/span><\/p>\n

Uz to, kao \u0161to govori papa Franjo, sve\u0107enik mora izlaziti na periferije dru\u0161tva i otkrivati Krista u siromasima, \u201eposuditi im svoj glas u njihovim tra\u017eenjima, ali tako\u0111er biti njihov pr\u0133atelj, slu\u0161ati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog \u017eeli preko njih pod\u0133eliti s nama\u201c (usp. EG 128). Zatim, budu\u0107i da se Bog po utjelovljenju sjedinio sa svakim \u010dovjekom[24]<\/a> sve\u0107enik treba nastojati u njima prepoznavati Kristov \u017eivot kao i vlastiti, do te razine, da njegov \u017eivot postane su\u017eivot. Tako, s obzirom na papin poziv i geste, siromasi zadobivaju istaknuto mjesto u novoj evangelizaciji[25]<\/a> i pru\u017eaju sve\u0107enicima \u0161iroki prostor pastoralnog djelovanja koje \u0107e probuditi \u201ezaspalog\u201c kr\u0161\u0107anina i \u010dovje\u010danstvo. Uz sve ovo valja naglasiti i va\u017enost osobnog apostolata svakog vjernika koji \u201esvima omogu\u0107uje iskazivanje nekog oblika brige za siroma\u0161ne\u201c[26]<\/a>.<\/span><\/p>\n

2.2.1. Me\u0111usobna pomo\u0107 u pru\u017eanju pomo\u0107i siromasima<\/span><\/p>\n

Budu\u0107i da domet neke zajednice u otkrivanju na\u010dina pru\u017eanja pomo\u0107i siroma\u0161nima mo\u017ee biti ve\u0107i, sve\u0107enik treba iskoristiti potencijal svoje \u017eupne zajednice. Tako \u0107e kroz suradnju sve\u0107enika i vjernika, svjedo\u010danstvo Crkve u malom \u2013 \u017eupe, ukazivati i Crkvi i dru\u0161tvu na potrebu za jasnijim i konkretnijim anga\u017emanom u smanjivanju siroma\u0161tva.<\/span><\/p>\n

S jedne strane, da bi se ovo i ostvarilo sve\u0107enik bi sam trebao imati osjetljivu savjest za pru\u017eanje pomo\u0107i. S druge strane, vjernici bi u svojoj \u017eupnoj zajednici trebali razvijati osje\u0107aj me\u0111usobnog povjerenja, pripadnosti i (su)odgovornosti.[27]<\/a> Tek tako \u0107e me\u0111usobna suradnja \u017eupnika i \u017eupljana u pru\u017eanju pomo\u0107i siroma\u0161nima biti vidljivi znak utjelovljene Bo\u017eje ljubavi koja je do\u0161la da \u201espasi uboga i slaba\u201c (usp. Ps 41,2) te da \u201eiz bunji\u0161ta\u201c, u koje ga dru\u0161tvo gura, \u201eizvu\u010de\u201c (usp. 1 Sam 2,8) bijednika i siromaha.<\/span><\/p>\n

2.3. Duhovno siroma\u0161tvo dana\u0161njega \u010dovjeka<\/span><\/p>\n

Vrijeme u kojem \u017eivimo nosi u sebi jedan paradoks. Naime, porast \u017eivotnog standarda \u010desto je uzrok mnogih moralnih i duhovnih siroma\u0161tava[28]<\/a>. Osim toga, mno\u0161tvo informacija i nesre\u0111enog sadr\u017eaja koji svakodnevno prolazi kroz na\u0161u nutrinu navikava nas da \u017eivimo povr\u0161no i plitko, ostavljaju\u0107i pri tom jednu tragi\u010dnu posljedicu, siroma\u0161tvo duha. Tako da, iako je danas zapanjuju\u0107e velik broj i porast materijalno siroma\u0161nih, mnogo je ve\u0107i broj ljudi osiroma\u0161enih smislom i odgovorima na temeljna \u017eivotna pitanja. \u201eNajdublje siroma\u0161tvo je,\u201c isti\u010de kardinal Ratzinger jo\u0161 kao predsjednik Kongregacije za nauk vjere, \u201enemogu\u0107nost do\u017eivjeti radost, to je ga\u0111enje od \u017eivota, koji \u017eivot shva\u0107a kao apsurd i proturje\u010dnost\u201c[29]<\/a>.<\/span><\/p>\n

\u00a0Zato se ne smije u odnosu prema siromasima zaustavljati samo na izvanjskoj dare\u017eljivosti.[30]<\/a> U tom smislu sve\u0107enik prvi treba vjernicima biti uzor \u201edublje\u201c dare\u017eljivosti, jer \u201euzor nije radi sebe, nego radi onih kojima je uzor\u201c[31]<\/a>. Stoga je, kako isti\u010de papa Franjo, sve\u0107enik po sakramentalnom posve\u0107enju, a onda i svaki vjernik po kr\u0161tenju, pozvan biti pozoran<\/em> (usp. EG 199) prema siromasima. U\u017eivljavati se u njihove \u017eivote. Ne ih se jednostavno \u201erije\u0161iti\u201c davanjem milostinje, nego prisutno\u0161\u0107u im dati do znanja da vrijede, da ih se cijeni u onome \u0161to jesu, da imaju jednako dostojanstvo te da zaslu\u017euju ljubav i pa\u017enju. Ali, ni ovo nije najva\u017enije. Potrebno je uta\u017eiti \u010dovjekovu glad za smislom, za Bogom. Stoga ako sve\u0107enik ne donosi ljudima iskustvo \u017eivoga Boga, sve je ovo samo praznina i sa\u017ealjenja vrijedna pomo\u0107 koja Crkvu pretvara u humanisti\u010dku organizaciju, a \u010dovjeka i dalje ostavlja u bijedi i siroma\u0161tvu duha.<\/span><\/p>\n

ZAKLJU\u010cAK<\/strong><\/span><\/p>\n

Vidjeli smo u ovome radu neodjeljivost sve\u0107eni\u010dke slu\u017ebe od \u017eivota, jer ona nu\u017eno pripada njegovoj biti[32]<\/a>, te njezinu va\u017enost za \u017eivot i poslanje Crkve na podru\u010dju rada sa siromasima. Gledaju\u0107i pod prizmom Drugog vatikanskog koncila nastojali smo razmotriti odnos prezbitera prema vremenitim dobrima te iznijeti jasni stav Crkve glede njihova odnosa prema siromasima.<\/span><\/p>\n

Osim toga, utvrdili smo da je suvremeno dru\u0161tvo na osobit na\u010din osjetljivo na odnos Crkve, posebno sve\u0107enika, prema materijalnim dobrima i na na\u010din na koji se ona koriste. Zato bi se, u duhu povezivanja sa svijetom koji Koncil promi\u010de, trebalo vi\u0161e potruditi dijeliti \u017eivot sa siromasima, su\u017eivjeti se s njihovim \u017eivotima da ne bismo, kako papa Franjo ka\u017ee, ostali samo \u201cneprijatelji koji upiru prstom i osu\u0111uju\u201c (EG 271) nezainteresiranost dru\u0161tva.<\/span><\/p>\n

Iako sve\u0107enik nije jedini pozvan i odgovoran rje\u0161avati problem siroma\u0161tva u svijetu, smatram da mo\u017ee puno doprinijeti promijeni mentaliteta da smo svi (su)odgovorni i kao takvi pozvani na solidarnost prema siromasima. Solidarnost koja zna\u010di \u201emnogo vi\u0161e od nekoga povremenog \u010dina dare\u017eljivosti\u201c (EG 188). Solidarnost koja ozna\u010dava stvaranje novoga poretka odnosa (usp. EG 87\u201392) koji daje prioritet \u017eivotu pred gomilanjem materijalnih dobara. Na taj \u0107e na\u010din osobni i zajedni\u010dki apostolat vjernika, motiviran nastojanjem sve\u0107enika, postati vidljivi znak Krista \u2013 Crkve koja je uvijek imala, ima i imat \u0107e u svom srcu mjesta za siroma\u0161ne.<\/span><\/p>\n

\"\"<\/a><\/p>\n

__________________________________<\/p>\n

[1]<\/a> O problemu siroma\u0161tva u svijetu se mnogo i u vi\u0161e navrata govorilo na II. Vatikanskom koncilu. Vi\u0161e o tome u: Tomislav \u0160AGI-BUNI\u0106, Ali drugog puta nema.Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, <\/em>Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1986., 301-302, 344.<\/span><\/p>\n

 <\/p>\n

[2]<\/a> Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o slu\u017ebi i \u017eivotu sve\u0107enika<\/em> (7. XII. 1965.), br. 10, u: Dokumenti,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 7<\/sup>2008. (dalje: PO).<\/span><\/p>\n

[3]<\/a> KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vo\u0111a \u017eupne zajednice: naputak,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 2003., br. 5.<\/span><\/p>\n

[4]<\/a> FRANJO, Evangelii gaudium. Radost evan\u0111elja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i \u0111akonima, posve\u0107enim osobama i svim vjernicima laicima o navije\u0161tanju evan\u0111elja u dana\u0161njem svijetu, <\/em>Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 2014., br. 78 (dalje: EG).<\/span><\/p>\n

[5]<\/a> Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vo\u0111a \u017eupne zajednice: naputak, <\/em>br. 5.<\/span><\/p>\n

[6]<\/a> PAPINSKO DJELO ZA CRKVENA ZVANJA, Nova zvanja za novu Europu <\/em>(5. – 10. V. 1997.), Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 2000., br. 27.<\/span><\/p>\n

[7]<\/a> IVAN PAVAO II., Veritatis splendor. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog nau\u010davanja Crkve,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 2008., br. 21.<\/span><\/p>\n

[8]<\/a> Usp. Popri\u010desna molitva I. nedjelje \u201ekroz godinu\u201c, vidi: RIMSKI MISAL, Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1996., 286.<\/span><\/p>\n

[9]<\/a> Iz pisma Majke Terezije ocu van der Peetu, vidi: Brian KOLODIEJCHUK, Majka Terezija \u2013 Do\u0111i, budi Moje svjetlo<\/em>. Privatna pisma \u201esvetice iz Calcutte\u201c,<\/em> Zagreb, Verbum, 2009., 333.<\/span><\/p>\n

[10]<\/a> Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vo\u0111a \u017eupne zajednice: naputak, <\/em>br. 11.<\/span><\/p>\n

[11]<\/a> DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi <\/em>(21. XI. 1964.), br. 48, u: Dokumenti,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 7<\/sup>2008.<\/span><\/p>\n

[12]<\/a> Emilio ALBERICH, Kateheza danas. Priru\u010dnik fundamentalne katehetike<\/em>, Zagreb, Katehetski salezijanski centar, 2002., 49-50.<\/span><\/p>\n

[13]<\/a> Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vo\u0111a \u017eupne zajednice: naputak,<\/em> br. 29.<\/span><\/p>\n

[14]<\/a> Usp. III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno sve\u0107eni\u0161tvo. Pravda u svijetu,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1972., 45.<\/span><\/p>\n

[15]<\/a> Tomislav IVAN\u010cI\u0106, Crkva. Fundamentalno-teolo\u0161ka ekleziologija, <\/em>Zagreb, Teovizija, 2004., 221.<\/span><\/p>\n

[16]<\/a> O mitu o \u201ebogatoj Crkvi\u201c pobli\u017ee vidi: Tomislav KOVA\u010c, Crkva pred izazovima siroma\u0161tva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra<\/em>, 84 (2014.) 3, 452-455.<\/span><\/p>\n

[17]<\/a> III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno sve\u0107eni\u0161tvo. Pravda u svijetu<\/em>, 48.<\/span><\/p>\n

[18]<\/a> Tomislav IVAN\u010cI\u0106, Crkva. Fundamentalno-teolo\u0161ka ekleziologija, <\/em>221.<\/span><\/p>\n

[19]<\/a> Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Optatam totius. Dekret o odgoju i izobrazbi sve\u0107enika <\/em>(18. XI. 1965), br. 9, u: Dokumenti,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 7<\/sup>2008.; Pero PRANJI\u0106, Odnos sve\u0107enika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, u: Crkva u svijetu, <\/em>27 (1992.) 1-2, 56-64.<\/span><\/p>\n

[20]<\/a> Vladimir MER\u0106EP, Komentar dekreta o sve\u0107eni\u010dkom odgoju i obrazovanju. Optatam totius, <\/em>Zagreb, Filozofsko-teolo\u0161ki institut Dru\u017ebe Isusove u Zagrebu, 1988., 120.<\/span><\/p>\n

[21]<\/a> Za \u0161ire poimanje siroma\u0161tva unutar redovni\u0161tva vidi: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis. Dekret o prilago\u0111enoj obnovi redovni\u010dkoga \u017eivota <\/em>(18. XI. 1965.) br. 13, u: Dokumenti,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 7<\/sup>2008.; IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posve\u0107enomu \u017eivotu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu,<\/em> Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1996., br. 21, 28., 89-90.; Marinko PEJI\u0106, Redovni\u0161tvo i evan\u0111eoski savjet siroma\u0161tva, u: Bogoslovska smotra<\/em>, 84 (2014.) 3, 627-639.<\/span><\/p>\n

[22]<\/a> Usp. Rudolf BRAJ\u010cI\u0106 \u2013 Mato ZOVKI\u0106, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi \u2013 Lumen Gentium<\/em>, Zagreb, Filozofsko-teolo\u0161ki institut Dru\u017ebe Isusove u Zagrebu, 1977., 174.<\/span><\/p>\n

[23]<\/a> Na II. Vatikanskom saboru se javila me\u0111u biskupima ideja da se uvede tzv. \u201ekanonsko siroma\u0161tvo\u201c, to jest da se u obrednik \u0111akonskog re\u0111enja unese davanje obe\u0107anja Bogu da \u0107e \u017eivjeti siroma\u0161no. Osobiti zastupnici ovakve ideje bili su firentinski kardinal Florit i na\u0161 biskup mons. Frani\u0107. Vi\u0161e o ovome u: Pero PRANJI\u0106, Odnos sve\u0107enika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, 57-59;Tomislav \u0160AGI-BUNI\u0106, Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, <\/em>Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1986., 149-150.<\/span><\/p>\n

[24]<\/a> Usp. Andrea FILI\u0106, Civilizacija ljubavi i njezina kristolo\u0161ko-soteriolo\u0161ka utemeljenost u djelima Tomislava Janka \u0160agi-Buni\u0107a.<\/em> Diplomski rad na Katoli\u010dko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, svibanj, 1997., objavljen u: Tomislav Janko \u0160AGI-BUNI\u0106, Prema civilizaciji ljubavi, <\/em>Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1998., 475-477.<\/span><\/p>\n

[25]<\/a> Za \u0161ire poimanje mjesta siromaha u novoj evangelizaciji vidi: Tomislav KOVA\u010c, Crkva pred izazovima siroma\u0161tva u novoj evangelizaciji, <\/em>469-475.<\/span><\/p>\n

[26]<\/a> Nikola VRANJE\u0160, Hrvatski primjeri opredjeljenja za siroma\u0161ne: socijalni pastoral, u: Bogoslovska smotra, <\/em>84 (2014.) 3, 614.<\/span><\/p>\n

[27]<\/a> O zna\u010denju i va\u017enosti pripadnosti \u017eupnoj zajednici vidi: Nikola VRANJE\u0160, (Ne)ostvarene koncilske teolo\u0161ko-pastoralne teme u hrvatskoj Crkvi, u: Bogoslovska smotra, <\/em>83 (2013.) 1, 116-118.<\/span><\/p>\n

[28]<\/a> Usp. Tomislav KOVA\u010c, Crkva pred izazovima siroma\u0161tva u novoj evangelizaciji, 463.<\/span><\/p>\n

[29]<\/a> Joseph RATZINGER, La nouvelle \u00e9vang\u00e9lisation. Conf\u00e9rence lors du Jubil\u00e9 des cat\u00e9chistes (8-10 d\u00e9cembre 2000), u: La documentation catholique<\/em>, (2001.) 2240, 91, citirano prema: Isto, <\/em>472.<\/span><\/p>\n

[30]<\/a> Vi\u0161e o duhovnom siroma\u0161tvu dana\u0161njeg \u010dovjeka vidi: Isto, <\/em>463-464, 472, 475-476.<\/span><\/p>\n

[31]<\/a> Rudolf BRAJ\u010cI\u0106 \u2013 Mato ZOVKI\u0106, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi \u2013 Lumen Gentium<\/em>, 448.<\/span><\/p>\n

[32]<\/a> Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vo\u0111a \u017eupne zajednice: naputak, <\/em>br. 5.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U ovom seminarskom radu razmi\u0161ljat \u0107emo o sve\u0107eni\u010dkom pozivu, o odnosu sve\u0107enika prema materijalnim dobrima i o njihovoj brizi za siroma\u0161ne. O aktualnosti ove teme nije potrebno mnogo govoriti, ali o njoj pisati nije nimalo lako. Naime, siroma\u0161tvo je danas vidljivo na svakom koraku i u razli\u010ditim oblicima. Ono je globalni problem. Iako Crkva u … Op\u0161irnije<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":578,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-577","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teologija-i-filozofija"],"views":3788,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/577","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=577"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/577\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media\/578"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=577"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=577"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=577"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}