{"id":765,"date":"2015-10-11T09:01:00","date_gmt":"2015-10-11T09:01:00","guid":{"rendered":"http:\/\/www.ofm.hr\/juniorat\/?p=765"},"modified":"2017-03-25T08:17:46","modified_gmt":"2017-03-25T08:17:46","slug":"vaznost-i-znacenje-sestog-ekumenskog-sabora-treceg-carigradskog-680-681","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/vaznost-i-znacenje-sestog-ekumenskog-sabora-treceg-carigradskog-680-681\/","title":{"rendered":"Va\u017enost i zna\u010denje \u0161estog ekumenskog sabora, tre\u0107eg carigradskog (680. \u2013 681.)"},"content":{"rendered":"

1. Monofizitizam i monoteletizam<\/span><\/strong><\/p>\n

Nakon Efe\u0161kog sabora na kojemu je potvr\u0111eno Marijino bogomaj\u010dinstvo, a samim time i to da je Krist od po\u010detka i Bog i \u010dovjek, u isto\u010dnoj Crkvi ostaje napetost izme\u0111u dviju poznatih \u0161kola: antijohijske (nagla\u0161avala Kristovo \u010dovje\u0161tvo) i aleksandrijske (nagla\u0161avala Kristovu bo\u017eansku narav). Aleksandrijska \u0161kola, predvo\u0111ena monahom Eutihom, to je protuma\u010dila tako \u0161to se Kristova ljudska narav raspr\u0161ila u bo\u017eanskoj. Zbog previranja koja su nastala tih godina, car Marcijan odlu\u010dio je sazvati koncil u Kalcedonu 451. godine. Koncil odbacuje Eutihovo krivovjerje, a potvr\u0111uje i zaklju\u010dke Efe\u0161kog sabora iz 431. godine gdje je osu\u0111ena suprotna krajnost. Zaklju\u010dak je Kalcedona da su u Kristu dvije naravi, prva bo\u017eanska i druga ljudska koje su sjedinjene u jednoj osobi (hipostazi). One su nepomije\u0161ane (protiv monofizita) i nepodijeljene (protiv Nestorija osu\u0111ena u Efezu).[1]<\/a> Jer antijohijci<\/em> (kojima pripada i Nestorije) su previ\u0161e dijelili Krista Boga i Krista \u010dovjeka, a monofiziti su govorili da je u Kristu \u010dovjek nestao u bo\u017eanstvu.<\/span><\/p>\n

\u0160esti ekumenski sabor usko je vezan uz pitanje monofizitizma i monoteletizma. Monofizitizam (gr\u010d. m<\/em>\u00f3no + f<\/em>\u00fdsis <\/em>\u0161to zna\u010di jedna narav<\/em>) je nauk po kojemu je Krist spojen od dviju naravi, ljudske i bo\u017eanske, ali koje vi\u0161e ne egzistiraju kao zasebne nego su postale jedna. Time se \u017eeli re\u0107i da je nakon utjelovljenja postojala samo jedna jedina narav. Ljudsko se tijelo prema tome posve utopilo u bo\u0161tvu <\/em>i nije jednako na\u0161emu. Ovaj je nauk prvi po\u010deo \u0161iriti ve\u0107 spomenuti Eutih, carigradski monah. Ovaj nauk je osu\u0111en 451. na koncilu u Kalcedonu iako je monofizitizam imao svoje podupiratelje i nakon koncila.[2]<\/a><\/span><\/p>\n

Monoteletizam (gr\u010d. m<\/em>\u00f3no<\/em> + th<\/em>\u00e9lema<\/em>) i s njime povezan monoergizam (ili monoenergetizam) nastali su kao tvrdnja da u Kristu postoji samo jedna volja. Ovaj nauk nastaje u 7. stolje\u0107u na Istoku kao poku\u0161aj pomirbe monofizitizma i kalcedonskog duofizitizma. Pomiritelj je bio patrijarh Sergije iz Carigrada koji je po\u010deo govoriti o <\/em>jednome jedinom djelovanju Kristovu, stoga \u0161to njegovo jedino djelovanje potje\u010de od osobe, a ne od dviju naravi<\/em> \u0161to nazivamo monoenergetizam. Nakon \u0161to su ovaj nauk po\u010deli pobijati Maksim Ispovjedalac i monah Sofronije, car Heraklije se priklanja monoteletizmu. Monoteletizam prihva\u0107a dvije naravi u Kristu, ali samo jednu volju \u0161to je saboru u Carigradu (680. \u2013 681.) osudio s tvrdnjom da su u Kristu dvije naravi i dvije volje, ljudska i bo\u017eanska.[3]<\/a><\/span><\/p>\n

2. Tri poglavlja i peti ekumenski sabor<\/span><\/h1>\n

Uz \u0161esti ekumenski sabor usko je vezan i peti ekumenski sabor koji se bavio pitanjem Triju poglavlja, stoga treba re\u0107i ne\u0161to vi\u0161e i o njemu. Pod Tri poglavlja se misli na tri teologa i njihova djela koji su odigrali odre\u0111enu ulogu nakon Efe\u0161kog sabora, a s vremenom su postali predmetom nesporazuma i neslaganja u Crkvi. Te tri osobe su Iba, biskup Edese, Teodor iz Mopsuestije i Teodoret iz Kira.[4]<\/a><\/span><\/p>\n

Pismo Ibe iz Edese priznaje uniju iz 433. godine, ali autor ne \u017eeli osuditi Teodora iz Mopsuestije kao za\u010detnika nestorijevsta.[5]<\/a> Pismo samoga Teodorija iz Mopsuestije koji je umro jo\u0161 428. godine i oko kojega je pokrenuta rasprava o pravovjernosti.[6]<\/a> Pojedini spisi Teodoreta iz Kira tako\u0111er pripadaju Trima poglavljima, a usmjereni su protiv anatematizama koje je napisao \u0106iril Aleksandrijski.[7]<\/a> Ova tri autora optu\u017eivana su za herezu, ali Kalcedonski sabor ih nije osudio, stoga je napad na njih na neki na\u010din bio napad na autoritet Kalcedonskog sabora. U svakom slu\u010daju, ovi su autori bili pod stalnom opasno\u0161\u0107u da u o\u010dima monofizita, onih koji su \u010dvrsto dr\u017eali da je jedna narav u Kristu, bo\u017eanska, ne izgledaju kao nestorijevci.[8]<\/a><\/span><\/p>\n

\u010covjek imenom Teodor Askida, koji je bio savjetnik cara Justinijana, do\u017eivio je napade pod izlikom napada na origenizam. Askida se toga trudi osvetiti kalcedoncima napadom na Tri poglavlja. Uvjerava carske teologe i Justinijan doista pi\u0161e traktat o Tri poglavlja i progla\u0161ava anatematizme protiv spisa ranije spomenutih autora Tri poglavlja.[9]<\/a> Justinijan (526. \u2013 565.) je bio privr\u017een monofizitima i to vjerojatno zbog supruge Teodore koja im je bila tajno naklonjena.[10]<\/a> Justinijanu je \u010dak uspjelo da papa Vigilije odbaci tri poglavlja u Judicatumu <\/em>548. godine. Ipak, papa je poslije povukao \u0161to je rekao i izop\u0107io je Askida, a bilo je i problema s carem Justinijanom kad je papa morao doslovno bje\u017eati iz zarobljeni\u0161tva. Godine 553. u Carigradu po\u010dinje 5. ekumenski sabor koji je htio osuditi Tri poglavlja. Me\u0111utim papa Vigilije je svojim iskazom Constitutum<\/em>, koji su potpisali i drugi zapadni biskupi, osudio 60 teza iz spisa Teodora iz Mopsuestije, ali se suprotstavio tome da ga se udari prokletstvom<\/em>. Sli\u010dno je bilo i za druga dva spisa Triju poglavlja. Time se papa pobrinuo da se ne proturje\u010di zaklju\u010dcima Kalcedonskog sabora. Car to nije uva\u017eio i sabor je imao ograni\u010dene informacije o papinu stavu. A papa nije sudjelovao na saboru. Na kraju je papa slomljen i potpisao je osudu Triju poglavlja. Ali monofiziti nisu uop\u0107e reagirali na zaklju\u010dke sabora.[11]<\/a> Crkvene provincije Milano i Akvileja dugo su se ustru\u010davale priznati koncil. Tek se 607. godine metropolita Akvileje, koji je u me\u0111uvremenu primio naslov patrijarha, vratio u crkveno zajedni\u0161tvo s Rimom.<\/em>[12]<\/a><\/span><\/p>\n

3. Poku\u0161aji nadvladavanja monofizitizma<\/span><\/strong><\/p>\n

Justinijanovi nasljednici malo pomalo ponovno otvaraju vi\u0161e slobode za monofizite. Pojavile su se \u010ditave regije koje su bile monofizitske, kao \u0161to su Kopti i Sirijci.[13]<\/a> U tra\u017eenju rje\u0161enja kako definirati Kristovu dvostruku bit, ljudsku i bo\u017eansku, a da se naglasi jedinstvo i razlika odjednom dovodi do ideja da u Kristu djeluje jedna bo\u017eanska mo\u0107. Tako su patrijarh Sergije, Teodor iz Farana i najvi\u0161e Kir iz Faze do\u0161li do nove formule kako bi pomirili Kalcedon i Efez: \u201eKrist jedan jedini vr\u0161i ono bo\u017eansko i ljudsko u jednom bo\u017eansko-ljudskom energijom.\u201c <\/em>Takva definicija naziva se monoenergetizam. No uskoro se javlja Sofronije, monah, koji tvrdi da energija proizlazi iz naravi i da time problem nije rije\u0161en jer ako su dvije naravi u Kristu, onda su i dvije energije u Kristu. Kad je on oti\u0161ao patrijarhu Sergiju, dogovorili su se da je onda najbolje ne spominjati dvije ili jednu energiju u korist one konkretne osobe u jednom djeluju\u0107em Kristu. [14]<\/strong><\/a><\/em><\/span><\/p>\n

Kad je patrijarh pisao papi Honoriju, koji je bio slabo pou\u010den u ovom suptilnom pitanju[15]<\/strong><\/a><\/em>, papa je prihvatio njegove opaske i slo\u017eio se da bi bilo bolje govoriti o jednoj volji u Kristu radije nego o jednoj energiji ili naravi. No tu je do\u0161lo do nesporazuma jer papa nije mislio na jednu volju u smislu da samo ta volja postoji nego ona bo\u017eanska volja posve je nadvladala ljudsku volju. Car Heraklije izdaje proglas 638. godine (koji se zove Ekhtesis) po kojemu se ponavlja upravo to da je u Kristu jedna volja, ali u smislu da su ljudska i bo\u017eanska volja posve stopljene jedna s drugom da je izgledaju kao jedna jedina volja. Me\u0111utim tu nastaje, ne teolo\u0161ki, nego terminolo\u0161ki problem.[16]<\/a> Problem nastaje jer su se krivo tuma\u010dili pojmovi, rije\u010di. Tako se javlja problem monoteletizma (gr\u010d. \u1f13\u03bd \u03b8\u1f73\u03bb\u03b7\u03bc\u03b1 \u2013 jedna volja).<\/span><\/p>\n

Problem je zao\u0161trio Maksim Ispovjedalac koji je postao monah i \u017eivio je u Africi nakon \u0161to je morao pobje\u0107i pred Perzijancima.[17]<\/a> Ro\u0111en je u Palestini oko 579.\/ 580. godine. Kao mladi\u0107 ulazi u manastir Sv. Kariton gdje su ga uputili u studij Origena.[18]<\/a> Ovaj je autor imao izvanrednu sposobnost da na vrlo sa\u017eet i jezgrovit na\u010din izlo\u017ei metafizi\u010dke probleme i zauzetosti oko definiranja dogme vjere, osobito \u0161to se ti\u010de Kristove naravi<\/em>[19]<\/a>. Prema njemu se \u03b8\u1f73\u03bb\u03b7\u03bc\u03b1 treba tuma\u010diti kao temeljna mo\u0107 koja pripada naravi<\/em>[20]<\/a>. S druge strane, postoji \u201egnomi\u010dka <\/em>\u03b8\u1f73\u03bb\u03b7\u03bc\u03b1 koja je identi\u010dna s arbitrijem, \u0161to je vlastitost osobe; mo\u017ee u Kristu biti samo jedna, jer subzistira u bo\u017eanskoj osobi\u201c[21]<\/a>. Uskoro, car Konstans II. (641. \u2013 668.) zabranjuje godine 648. svaku raspravu o tome koliko je energija ili volja prisutno u Kristu i dokida Ekhtesis. No Maksim Ispovjedalac se nakon toga obratio papi Martinu I. koji saziva sinodu (649. godine u Lateranu), a ta sinoda definira nauk o dvije volje u Kristu te izop\u0107uje sve protivnike. Car Konstans 653. godine dovodi papu Martina u Carigrad, ne samo zbog sinode ve\u0107 i zbog sumnje da djeluje protiv carstva. Martin umire 655. godine u progonstvu, izgnan zbog veleizdaje. Sli\u010dno se dogodilo i Maksimu, odsjekli su mu ruke i jezik te je umro u progonstvu 662. godine.[22]<\/a> Vatren i vjerni\u010dki dubok duh, istodobno intelektualno prodoran i solidno izobra\u017een, asket i polemi\u010dar, aristotelovac u teologiji i neoplatoni\u010dar u mistici, zna\u010dajan pisac i politi\u010dar, mu\u010denik i \u010dovjek akcije, to je Maksim, jedan od najve\u0107ih i najkompletnijih likova \u0161to ga je kr\u0161\u0107anski Istok ikada iznjedrio<\/em>.[23]<\/a> Car Konstans je na\u017ealost i sam nastradao, ubili su ga 668. godine.[24]<\/a><\/span><\/p>\n

4. Ekumenski sabor 680. \u2013 681. godine u Carigradu<\/span><\/strong><\/p>\n

Kad je na carsko prijestolje 668. godine zasjeo Konstantin IV., on je odlu\u010dio da spor oko pitanja monoteletizma mora prestati. On je monofizite smatrao izgubljenima jer su ionako bili u to vrijeme izvan granica Carstva. Papa Agaton saziva pripremnu sinodu 680. u kojoj potvr\u0111uje ono \u0161to je ve\u0107 re\u010deno 649. godine u vrijeme Martina I i osu\u0111uje monoteletizam kao herezu.[25]<\/a><\/span><\/p>\n

Istodobno su u Carigradu trajale pripreme za veliki koncil kojemu je predsjedao sam car. Rije\u010d je o \u0161estom ekumenskom koncilu koji je odr\u017ean 680. \u2013 681. godine. Prije nego \u0161to su po\u010deli, koncilski oci su u rukama imali pismo pape Agatona sa zaklju\u010dcima sinode koju je on te iste godine odr\u017eao. Ve\u0107ina se biskupa slo\u017eila s papinskim dekretom, tek \u0161estorica biskup nisu to u\u010dinila tako da je to pismo zacrtalo put kojim je koncil trebao i\u0107i.<\/span><\/p>\n

Tih \u0161est biskupa, na \u010delu s antijohijskim patrijarhom Makarijem udareni su anatemom. Ta se anatema pro\u0161irila na Teodora iz Farana, Kira iz Faze, patrijarha Sergija i \u010dak na papu Honorija. Osuda ovih nepopustljivih biskupa nije proizvela nikakav raskol, a pitanje je zatvoreno. Ono je, dodu\u0161e, svoj crkveno-politi\u010dki smisao izgubilo odavno jer monofiziti ionako vi\u0161e nisu bili dio Carstva.[26]<\/a> \u0160to se pape Honorija ti\u010de, on nije osu\u0111en kao heretik nego kako je to objasnio papa Lav II., samo zbog nehaja pri suzbijanju krivog nau\u010davanja<\/em>.[27]<\/a><\/span><\/p>\n

Definicija sinode govori o dvije fizi\u010dke voljne mo\u0107i u Kristu.[28]<\/strong><\/a><\/em> Smjerovi tih voljnih mo\u0107i nisu usmjereni suprotno jedna drugoj. Ljudska volja Kristova u svemu se podre\u0111uje bo\u017eanskoj Kristovoj volji. Koncil je ovim zapravo osudio jednu zastarjelu terminologiju. Ovom definicijom i ovim koncilom zatvorena su sva pitanja o kristologiji, a monofizitizam i monoteletizam su pobije\u0111eni.<\/em>[29]<\/a> Stoga s ovim koncilom zavr\u0161avaju dogmatske trzavice o Kristu i nauk Crkve zadobiva odre\u0111enu stabilnost i sigurnost. Nakon svih ovih previranja Sabor je zaklju\u010dio da jedinstvo izme\u0111u bo\u0161tva i \u010dovje\u0161tva u Kristu ni na kakav na\u010din ne uklju\u010duje amputaciju ili umanjenje \u010dovje\u0161tva[30]<\/strong><\/a><\/em>. Sabor jasno podsje\u0107a da postoji jasna volja <\/em>\u010dovjeka Isusa, koju bo\u017eanska volja nije apsorbirala. No, ova ljudska volja <\/em>slijedi bo\u017eansku volju te tako s njom postaje samo jedna volja, ne pak na prisilan na\u010din, nego na na\u010din slobode.<\/em>[31]<\/a><\/span><\/p>\n

Zaklju\u010dak<\/span><\/h1>\n

Sa \u0161estim ekumenskim saborom dolazi kraj kristolo\u0161kih borbi u Crkvi. Ovim koncilom zatvorena su sva va\u017enija pitanja o Kristu i njegovoj naravi. Crkveni nauk od ovog trenutka po\u010dinje plivati<\/em> u mnogo bistrijim i sigurnijim vodama. Crkva je uspostavila va\u017ee\u0107u terminologiju i usmjerila djelovanje idu\u0107ih generacija. Jo\u0161 \u0107e, dodu\u0161e, biti nejasno\u0107a unutar ikonoklasti\u010dkih sporova, ali nejasno\u0107e \u0107e se javljati i kasnije kroz povijest, a javljaju se i danas, stoga je 6. ekumenski sabor u Carigradu vrlo va\u017ean trenutak u povijesti Crkve jer da se nisu lomila koplja tada, morale bi se oko toga pobrinuti kasnije generacije. Budu\u0107i da su ve\u0107 tada rije\u0161eni glavni problemi kristologije, Crkva je mogla hrabro nastaviti dalje.<\/span><\/p>\n

\"\"<\/a><\/p>\n

___________________________________<\/span><\/p>\n

[1]<\/a> usp. Bernardino GARCIA, Koncil, Kalcedonski, u: Enciklopedijski teolo\u0161ki rje\u010dnik<\/em>, Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 2009., 519 \u2013 520.<\/span><\/p>\n

[2]<\/a> usp. Luigi PADOVESE, Monofizitizam, u: Enciklopedijski teolo\u0161ki rje\u010dnik<\/em>, 672 \u2013 673.<\/span><\/p>\n

[3]<\/a> usp. Luigi PADOVESE, Monoergizam\/ Monoteletizam, u: Enciklopedijski teolo\u0161ki rje\u010dnik<\/em>, 671 \u2013 672.<\/span><\/p>\n

[4]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, sv. 2., Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1995., 434.<\/span><\/p>\n

[5]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, 434.<\/span><\/p>\n

[6]<\/a> usp. Isto<\/em>, 108.<\/span><\/p>\n

[7]<\/a> usp. Isto<\/em>, 434.<\/span><\/p>\n

[8]<\/a> usp. Isto.<\/em><\/span><\/p>\n

[9]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, 434 \u2013 435.<\/span><\/p>\n

[10]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest<\/em>, Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1980., 33.<\/span><\/p>\n

[11]<\/a> usp. Isto<\/em>, 436 \u2013 439.<\/span><\/p>\n

[12]<\/a> Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest<\/em>, 34.<\/span><\/p>\n

[13]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, 440 \u2013 441.<\/span><\/p>\n

[14]<\/a> usp. Isto<\/em>, 442.<\/span><\/p>\n

[15]<\/a> Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest<\/em>, 34.<\/span><\/p>\n

[16]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, \u00a0<\/em>443.<\/span><\/p>\n

[17]<\/a> usp. Isto<\/em>.<\/span><\/p>\n

[18]<\/a> usp. Juraj PAVI\u0106 \u2013 Tomislav Zdenko TEN\u0160EK, Patrologija, <\/em>Zagreb, Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost, 1993., 295.<\/span><\/p>\n

[19]<\/a> Claudio MORESCHINI, Povijest patristi\u010dke filozofije, <\/em>Zagreb, 2009., 686.<\/span><\/p>\n

[20]<\/a> Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, 443.<\/span><\/p>\n

[21]<\/a> Isto<\/em>.<\/span><\/p>\n

[22]<\/a> usp. Isto<\/em>, 444.<\/span><\/p>\n

[23]<\/a> Juraj PAVI\u0106 \u2013 Tomislav Zdenko TEN\u0160EK, Patrologija, <\/em>298.<\/span><\/p>\n

[24]<\/a> usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, 444.<\/span><\/p>\n

[25]<\/a> usp. Isto<\/em>.<\/span><\/p>\n

[26]<\/a> usp. Isto<\/em>, 445.<\/span><\/p>\n

[27]<\/a> Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest<\/em>, 36.<\/span><\/p>\n

[28]<\/a> Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve<\/em>, 445.<\/span><\/p>\n

[29]<\/a> usp. Isto<\/em>.<\/span><\/p>\n

[30]<\/a>Joseph RATZINGER, Hod prema Uskrsu<\/em>,\u00a0 Split, Verbum, 2006., 114.<\/span><\/p>\n

[31]<\/a> Joseph RATZINGER, Hod prema Uskrsu<\/em>, 115.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

1. Monofizitizam i monoteletizam Nakon Efe\u0161kog sabora na kojemu je potvr\u0111eno Marijino bogomaj\u010dinstvo, a samim time i to da je Krist od po\u010detka i Bog i \u010dovjek, u isto\u010dnoj Crkvi ostaje napetost izme\u0111u dviju poznatih \u0161kola: antijohijske (nagla\u0161avala Kristovo \u010dovje\u0161tvo) i aleksandrijske (nagla\u0161avala Kristovu bo\u017eansku narav). Aleksandrijska \u0161kola, predvo\u0111ena monahom Eutihom, to je protuma\u010dila tako … Op\u0161irnije<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":768,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-765","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-teologija-i-filozofija"],"views":4234,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/765","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=765"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/765\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media\/768"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=765"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=765"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ofm.hr\/juniorat\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=765"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}