Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Što znači “susresti živoga Boga”?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Hvaljen Isus i Marija!

U jednoj euharistijskoj molitvi bizantskog obreda Crkva moli ovako: „Gospode, Bože naš, tvoja je moć nedostižna i slava neshvatljiva, milost neizmjerna i čovjekoljublje neizrecivo…“ Budući da Bog uistinu nadilazi svaku mogućnost ljudskog shvaćanja, a još više opisivanja, praktički je nemoguće ovim putem u pravom smislu riječi odgovoriti na tvoje pitanje.

Naime, sam pojam „otajstvo“, koji često koristimo u govoru o božanskim stvarnostima, možemo definirati kao zbilju koja se upoznaje proživljavanjem. Dakle, bez iskustva te spoznaje nema. Doduše, druga osoba može ispričati svoje iskustvo, ali to je uvijek samo blijeda sjena u usporedbi sa stvarnošću. Osim toga, to je iskustvo uvijek obilježeno osobnom poviješću i subjektivnim shvaćanjima, kojima se Bog prilagođava, pa je i s te strane teško priopćivo.

Ako bi, svjesni spomenutih ograničenja, ipak pokušali opisati taj susret, mogli bismo najprije reći da se radi o iskustvu koje prožima cjelovitu osobu – tijelo, razum, osjećaje, pamćenje, volju. Doživljava se neka dotad nepoznata milina, veliko svjetlo spoznaje, posvemašnja ljubljenost i prihvaćenost. Nadalje, osoba koja proživljava takav susret u tom trenutku uživa posvemašnju sigurnost da je ono što se zbiva istinito, autentično, i nimalo ne sumnja da je onaj koji joj govori sam Bog, sama Istina.

U svjetlu te Istine vidi se na potpuno nov način sebe samoga, svoj životni put i cilj, te druge stvari. To pobuđuje duboko kajanje za grijehe i želju za posvemašnjim predanjem Bogu. Svaka spoznaja, koja se događa unutar tog susreta, upisuje se duboko u srce osobe i postaje njezinim temeljnim opredjeljenjem. Ljubav koja se u tome kuša posve obuzima dušu kao neki nadnaravni plamen – stoga se Duh Sveti često upravo tako i prikazuje. Taj duhovni žar lako se primjećuje kod osoba koje su proživjele takav susret. One radikalno mijenjaju svoj život. Nadalje, osoba kroz to iskustvo zadobiva snažan osjećaj vjere, sensus fidei. Temeljem tog osjećaja osoba lako, pa i oduševljeno, prihvaća nauk vjere, te posebnom osjetljivošću razlučuje što je Božje, a što se Bogu protivi.

Ovo iskustvo postaje temeljem cijelog duhovnog života. To istovremeno znači da se osoba uvijek može i treba vraćati na to iskustvo i trajno crpiti iz njega svjetlo i snagu, ali i da duhovni život tim susretom zapravo tek počinje. Također valja spomenuti da je kod nekih osoba to više trenutno iskustvo, dok je kod drugih riječ o nekoliko temeljnih iskustava, odnosno određenom periodu duhovnog buđenja (iako se uglavnom može prepoznati središnji trenutak).

Preduvjet ovakvog susreta samo je jedan: poniznost. Tom, naime, krepošću prihvaćamo svoju stvorenost i grešnost, te oslobađamo mjesto za Boga u svom životu. Onaj tko sam želi svojim životom upravljati, tko smatra da sam može doseći krajnju istinu o životu i ispuniti svoj život, pa i samu smrt smislom – taj Boga ne treba, pa ga stoga neće ni susresti. Sveto pismo stoga veli da se Bog oholima protivi, a poniznima daruje milost.

Nadam se da će ti ovaj odgovor pomoći u pripremi srca, da i ti doživiš susret sa živim Bogom, koji neka se nastavi sve do vječnosti.

iz knjige: don Damir odgovara

MOLITVA ZA DUHOVNA ZVANJA

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Oče sveti,zahvaljujemo ti radi tebe samoga što si po svojoj svetoj volji i po jedinome svome Sinu s Duhom Svetim stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku.

Zahvaljujemo ti za tvoju svetu Crkvu u kojoj rađaš nove sinove i kćeri za svjedoke svoje ljubavi. Među bezbrojnim sinovima,glasom Duha Svetoga,privukao si slugu svoga Franju da izbližega slijedi Krista raspetoga i obnovi tvoju Crkvu svetim životom.

Pogledaj, Oče sveti, na mnoga srca mladih koji traže svoje istinske putove. Prosvijetli ih i ohrabri u slušanju tvoje Riječi kako bi prepoznali i izvršili tvoju svetu volju.

Po zagovoruBlažene Djevice Marije,podari nova duhovna zvanjaCrkvi, franjevačkom Redui našoj provinciji.

Po Kristu Gospodinu našemu.Amen.

Papa Benedikt XVI. o svetosti

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Svetost  ima svoj krajnji korijen u krs­noj milosti, u tome da smo ucijepljeni u Kristovo vazmeno otajstvo, po kojem nam je priopćen Duh Sveti i njegov život Uskrsnuloga. Drugi vatikanski koncil pojašnjava nam da kršćanska svetost nije drugo nego ljubav življena u punini. »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16). Bitno je nikad ne propustiti nedjeljom susret s Kristom Uskrsnulim u euharistiji; to nije neki dodatni uteg, nego je svjetlo za cijeli tjedan. Nikada ne početi ni završiti dan bez barem kratkog kontakta s Bogom. I, na putu života, slijediti »putokaze« koje nam je Bog priop­ćio u Dekalogu koji trebamo čitati s Kristom, a koji je jednostavno tumačenje što je ljubav u određenim situa­cijama.

Benedikt XVI. Duša svetosti je ljubav

NEDJELJA DOBROG PASTIRA

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Četvrta uskrsna nedjelja je Nedjelja Krista Dobrog Pastira i nedjelja kada na poseban način molimo za svećenička i redovnička zvanja u cijeloj Crkvi.

Krist je onaj Pastir koji poznaje svoje ovce. On je onaj koji želi da ovce njegove imaju život, u izobilju da ga imaju.

Možda i ne razumijemo ove Kristove riječi, ne razumijemo koliko je bitno da danas imamo svete pastire koji će se brinuti i čuvati povjereno im stado. Nekada smo skloniji tim pastirima prigovarati umjesto da im pomažemo. Nekada smo više skloni tome da zalutamo za ovozemaljskim pašnjacima umjesto da slušamo glas Krista Dobrog pastira i glas onih koji su dobili milost da predvode njegovo stado.

Molimo za naše pastire kako za one koji su već u službi tako i za one koji se žele Kristu odazvati u svećeničkom ili redovničkom pozivu! Dužni smo moliti da imamo svetih svećenika, redovnika i redovnica koji će nas okupljati oko Krista našeg Dobrog pastira. Oni se na poseban način svaki dan mole za nas i naše spasenje, bilo u svetoj Misi, molitvi časoslova ili ostalim molitvama. Danas se mi pomolimo za njih da ih Gospodin čuva, blagoslivlja i nama podari kao svete pastire.

Sveti Juraj – mačem pobijedio zlo u liku zmaja

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Sveti Juraj (lat. Georgius), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne Crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe.

Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik – član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. “Vidi dobro”, kazao mu je konzul, “drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da je car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: “Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću.” Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona – nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: “Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?”

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: “Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?” “Ne, ja nisam Bog” odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. “A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u prisutnosti sluge Isusa Krista kao što sam ja?” Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.

Sveti Dujam - biskup i mučenik spomendan 7. svibnja

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

U vrijeme najžešćih progona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojnici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije. 

I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom za Boga učinio ljudima zamjetljivim. Zbog toga je i njegov lik u dugoj povijesnoj predaji ostao živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu sljedeće: "Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. On je živio koncem III. i početkom IV. vijeka. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu". Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga slave 7. svibnja jer je prema jednom zapisu poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.

Dio tijela sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu. U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Za nas danas važno je to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje.

Možda Bog i tebe zove?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Bog svakog čovjeka poziva! Čovjek može od Boga bježati, skrivati se poput Adama, lutati cijelom zemljom poput Kajina, može kušati živjeti bez Boga, potiskivati ga iz svijesti, zaboravljati ga, ali Bog ga uvijek iznova poziva. Po krštenju taj poziv postaje još jači, postajemo sinovi Božji i kćeri Božje. Svaki poziv uključuje i poslanje, a ono se sastoji u ostvarenju poziva. Temeljni poziv svakog krštenika jest svetost i svjedočenje za Boga. U tom općem pozivu na suradnju, Bog neke osobe poziva i na jedan tješnji vid zajedništva s njim, poziva ih da ga izbliže slijede u redovničkom i svećeničkom životu.izvor: https://franjevci-st.com/

Bijela nedjelja

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Bijela nedjelja je prva nedjelja poslije Uskrsa, kod nas zvana i Mali Uskrs. Kao datum za svečanu prvu pričest spominje se prvi put u 17. stoljeću. Ime dolazi od bijele odjeće koje su nosili novokrštenici u ranom kršćanstvu. Kao vidljivi znak primljenog sakramenta krštenja, odjeća je trebala označavati čišćenje vodom i biti znakom za ljude novorođene u Kristu.Od sedmog stoljeća nosili su odrasli krštenici bijelu odjeću osam dana, od Velike subote ili Uskrsa, sve do druge uskrsne nedjelje. Uobičajeno je da se na Bijelu nedjelju održava svečano slavlje Prve pričesti, a veliki papa Ivan Pavao II. proglasio ju je nedjeljom božanskog milosrđa. Božanskom milosrđu posvećena je crkva u Ovčari kod Levanjske Varoši.izvor: velecasnisudac.com