Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

DOGAĐANJA U ŽUPI

ALELUJA – VAZMENA PJESMA RADOSTI

Hitova: 907
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Kroz vazmeno vrijeme liturgijom odjekuje poklik Aleluja, življen i pjevan kao vazmena pjesma radosti. Vazmeni smisao toga poklika čita se prije svega u činjenici da se Crkva kroz korizmu, vrijeme vazmene priprave, uzdržava od njegova pjevanja, čime nastoji živjeti »post od radosti« kako bi pravi razlog radosti bio položen u istinu Kristova uskrsnuća. U vazmenoj noći poklik Aleluja susreće se u više obrednih oblika. Ponajprije u »trostrukome odjeku« kao otpjev pripjevnoga psalma nakon novozavjetnoga čitanja; potom na kraju krsne službe u pjesmi »Vidjeh vodu« koja prati čin škropljenja puka krsnom vodom; u pričesnoj pjesmi te, na kraju, u svečanom otpustu vjernika.


U Knjizi Otkrivenja poklik Aleluja predstavljen je kao »nova pjesma« otkupljenika na nebu, onih koji su u nebeskom zajedništvu s Bogom (19,1-6). To je pjesma koja uobličava radost zajedništva s Bogom. Susrećemo je u starozavjetnoj tradiciji (Hallelûyah), osobito u povezanosti s Psalmima 113 – 118, a njezino bismo značenje mogli izraziti prijevodom
»Hvalite Jahvu« ili »Hvalite Gospodina«. Crkva je u liturgiji prihvatila taj hebrejski poklik te ga s valjanim razlogom ostavila neprevedenim. Riječ je o pjesmi koja nosi radosni poklik hvale, o pjesmi koja »ozvučuje radost« darovanoga zajedništva s Bogom, čiju ćemo puninu živjeti po ponovnomu susretu s njim licem u lice, a u liturgiji nam se nudi njezin predokus.
U tom je vidu poklik Aleluja u liturgiji glazbeno oblikovan kao iubilatio, pjevanje kojim se izražava radosno stanje duše koje se ne umije izreći riječju.
Sveti Augustin, tumačeći Ps 32, prisjeća se takvoga pjevanja iz svoga zavičaja: žeteoci bi žanjući žito pjevali pjesme radosti i zahvale te bi naposljetku, zbog obilja radosti, pjevanje nadvisilo riječi pjesme na način da bi se pjevanje nastavilo »bez riječi«, u melodijski raspjevanom moduliranju glasa. Jubilus je zvučno manifestirana radost koja ne staje u riječi, radost koja ne nalazi »pravu riječ« koja bi ju izrekla. Augustin s pravom kaže da jubilus kao pjesma najviše pristaje pjevanju o Onomu koji je neizreciv. »Neizreciv je onaj kojega tvoje riječi ne mogu obuhvatiti. Ako ga ne možeš izreći, a o njemu ipak ne smiješ nikada šutjeti, što ti preostaje nego klicati? Što ti preostaje doli da se tvoje srce raduje bez riječi i da nemjerljivo obilje tvoje radosti prekorači sve granice slogova.« (Ennar. in Ps 32,1,8)
Liturgijska je tradicija pjesmu koja prati procesiju prije navještaja evanđelja uresila poklikom Aleluja.
Vjera u uskrsnuće ispovijeda se i svjedoči radošću života. Radošću koja nije ures nego način življenja. Tjeskoba oko zemaljskoga života pokazuje kamo su usmjerene naše brige, ali još više životne radosti otkrivaju u što polažemo svoju nadu. Onaj komu su iskustvo Božje blizine i nada u uskrsnuće postali razlogom radosti koju ne može zapriječiti nikakva zemaljska briga ili nedaća, taj uistinu vjeruje. Liturgija nas obnavlja u toj radosti i šalje nas da budemo njezini svjedoci.