Kada naglo iziđemo iz tunela ili špilje, svjetlo nas zaslijepi. To svjetlo za kojim smo toliko čeznuli. Slično je kada se nalazimo u nekoj dalekoj zemlji. Iako su stanovnici simpatični i ljubazni, u početku nam je nelagodno. Tako je i kada odlučimo istinski slijediti Krista. Treba se odreći nekih svojih ludosti i gluposti, što u nama može izazvati osjećaj malodušja i žalosti. Ako ti se to dogodi, molim te, ne daj se obeshrabriti. Izdrži. U onome što si odabrao naći ćeš puno više nego što si imao u onome što si ostavio. Možda će ti biti teško ostaviti prestiž, sebeljublje, taštinu: to su tek mamci koji bi te mogli povući unatrag. Pogledaj oko sebe…Planina kršćanskoga savršenstva jako je visoka. ′′Gospodine, kako ću se uspeti?′′ pitaš. Budi hrabar. Promatraj prirodu! Naše planinske pčele u početku su tek ličinke. Još ne mogu letjeti s cvijeta na cvijet ni skupljati pelud. Malo-pomalo postaju sve snažnije. Možda se u svojemu traganju za Bogom osjećaš kao ličinka? Sav zbunjen gledaš prema vrhuncu kršćanskoga savršenstva, prema Blaženstvima. Kada tvoje želje i inicijative počnu poprimati jasne oblike, tada ti počinju rasti krila. Jednoga ćemo dana biti kao planinske pčele i letjet ćemo. U međuvremenu? Možda bismo trebali činiti poput njih: hraniti se medom koji su nam ostavili svjedoci koji su živjeli prije nas.
iz knjige Michela Tournadea “Filotea 21. stoljeća”
