Je li za vas poziv majke borba?

Majčinstvo nije nužno ružičasta, sretna, opuštena predodžba za koju smo smatrale da je trebamo imati. Možda nam je rečeno da je to ženin najuzvišeniji poziv, ali to nije njezin jedini poziv. A kada živimo u kulturi koja djecu smatra ili pravom ili teretom, nađemo se izgubljenima usred proživljavanja grube stvarnosti – one da smo otvorene životu, ali i smrti.

Jeannie Ewing/Catholic Exchange

Žena je sposobnija za dugotrajno žrtvovanje od muškarca. Za muškarca je vjerojatnije da će biti junak u jednome velikom, energičnom i odvažnom pothvatu. No žena se pokazuje kao junakinja kroz godine, mjesece, pa čak i sekunde svakodnevnoga života, gdje njezini napori zbog samoga svojega čestoga ponavljanja djeluju obično. Njezine noći, a ne samo dani i njezino tijelo, a ne samo um, moraju sudjelovati u Kalvariji majčinstva. Dakle, ona bolje od muškarca razumije otkupljenje, jer donoseći život, ona biva bliže smrti. (sluga Božji nadbiskup Fulton Sheen)

Nikada nisam sebe vidjela kao majku. Dok sam odrastala, imati djecu činilo mi se dalekom mogućnosti, ali ne nekoj u kojoj bih mogla zamisliti samu sebe. U mojoj okolini nije bilo novorođenčadi ili male djece, a čak i u rijetkim prigodama kada bih bila u njihovoj blizini, nikada ih ne bih držala u naručju. Plašila su me, kao da su malena strana stvorenja koja još ne govore i ne mogu još ništa razumjeti.

Dok smo se Ben i ja pripremali za brak, čitala sam od korica do korica svaku knjigu koju sam mogla pronaći o temi majčinstva, počevši s plodnošću i s teologijom tijela. U svojoj sam se naivnosti uskoro zamišljala s velikim brojem djece, sve jedno drugome do uha. Gledala bih velike katoličke obitelji i izdaleka im se divila, nadajući se da ću jednoga dana i ja biti tihi svjedok vjere drugima, u svijetu više neprijateljski nego prijateljski raspoloženome prema obitelji.

Sada mi je četrdeset godina, i imam petero djece. Tijekom proteklih deset godina ništa se nije dogodilo kako sam bila očekivala. Kod prvo troje djece – redom djevojčica – borila sam se s neplodnošću, a naša se druga kći, Sarah, rodila s rijetkim i kompleksnim genetskim poremećajem, koji utječe na cijelo njezino tijelo i sveukupni razvoj. Naših mlađih dvoje djece, dječaka, bili su ono što bi neki nazivali „neplaniranima”, ili „sretnim iznenađenjima”, no istina je da smo Ben i ja bili prepunih ruku i iscrpljeni s troje djece što smo ih već imali, i da smo kao dobri katolici trudnoću izbjegavali koristeći se prirodnim planiranjem obitelji.

U mnogim kršćanskim krugovima u svakome je razgovoru o braku i majčinstvu očita „sunčana” duhovna strana stvari – to da svaka trudnoća i svako dijete uvijek nose dobre stvari. Naravno, Bog svako dijete želi, i prema tome, svako je dijete blagoslov. No ono što često ne vidimo jest tamna strana majčinstva – poslijeporođajna depresija, iscrpljenost od kroničnoga manjka sna, emocionalni danak što ga plaća naš brak, opterećenost krivnjom što ne možemo jednako podijeliti svoje vrijeme i pozornost na svu djecu koju imamo.

A kada svemu tome dodamo još i dijete (ili djecu) s invaliditetom, pitamo se zašto mi to „ne možemo uraditi kako treba”.

Majčinstvo nije nužno ružičasta, sretna, opuštena predodžba za koju smo smatrale da je trebamo imati. Možda nam je rečeno da je to ženin najuzvišeniji poziv, ali to nije njezin jedini poziv. A kada živimo u kulturi koja djecu smatra ili pravom ili teretom, nađemo se izgubljenima usred proživljavanja grube stvarnosti – one da smo otvorene životu, ali i smrti.

Kada sam imala žensko druženje prije rođenja djeteta, nijednom nisam čula da neka od žena govori o emocionalnoj boli želje za djetetom kada ne možete zatrudnjeti; ili trudnoći, a onda i gubitku djeteta; o rađanju mrtvorođenčeta, o spoznaji da vaše dijete ima ozbiljnu dijagnozu, koja bi mogla za posljedicu imati ili patnju kroz cijeli život, ili pak smrt.

A zašto bi itko htio slušati o tim stvarima? Na tim se proslavama slavi maleni život koji će uskoro stići na svijet. No što ako bi iskusne mame nekako ispričale svoje priče ženama čije je majčinstvo novo, i tek ga počinju proživljavati? Ne kako bi sudile, ili se pravile velikim autoritetima, nego kako bi ranjivo i otvoreno ponudile istinu o borbi otkrivanja toga kakvo je majčinstvo zapravo.

Ljepota je u otvaranju samih sebe, koje počinje kada žena pođe ponekad dugim i napornim putem razumijevanja svoje plodnosti i čežnje za djetetom. Ona je u dopuštanju da naše tijelo bude prag preko kojega Bog može stvoriti novi život, a nekada i ne. Tu mi Njemu prepuštamo to što ne znamo ni kada niti kako, pa čak niti hoće li to uopće biti.

To je početak produbljivanja naše vjere, tako što se ispraznimo za Boga da bi On s nama mogao činiti po svojoj volji. To nije nimalo lako, jer od samoga početka tretmana za neplodnost i trenutka začeća mi počinjemo učiti o osjetljivosti i krhkosti ljudskoga života. Tada shvaćamo da ništa – uistinu ništa – nije pod našom kontrolom.

Taj čin svakodnevnoga predanja, kroz koji se često odupiremo i borimo, postaje vratima kroz koja  Bog otkriva Sebe kao Otajstvo. Tada majčinstvo postaje jednim beskrajnim tajanstvenim krajolikom, u kojemu se najednom nađemo na nekome neobičnome, opasnome putu. Bez obzira na to kako majčinstvo izgleda, svaka žena otkrije da će prvo njezino tijelo – a onda i srce – biti slomljeno kako bi se otvorilo, i da to nikada ne završava.

Majčinstvo je savršena slika Isusove Muke. Naše tijelo postaje žrtvenim oltarom, na kojemu novi život, izliven iz naše krvi, ulazi u ovaj svijet. A onda kada ih rodimo, ubrzo naučimo da naša djeca ne pripadaju nama. Oni su Božji sinovi i kćeri, i nemoguće je da ih zaklonimo i zaštitimo od životnih teškoća i slomljenoga srca.

Majčinstvo tako postaje suživotom neprestanoga gubitka i neprestanoga dobitka. Kako sazrijevamo u svojemu pozivu, otkrivamo da su te dvije pojave uistinu neodvojive. Promatramo svoju djecu kako rastu, i dok ona zauvijek iza sebe ostavljaju svoje djetinjstvo, mi žalimo za gubitkom toga razdoblja u njihovome životu. No istovremeno prihvaćamo nadu i mogućnost da postanu jedinstvenim osobama, koje su darovi svijetu.

Majčinstvo nam je cijelo vrijeme izazov. Na neke nas načine ono poništava – ako uistinu dopustimo sebi da budemo sredstvo po kojemu će naše dijete upoznati i zavoljeti Boga. Svetost ostvarena majčinstvom nužno uništava ego, i svakoga nas dana vodi natrag na Izvor Otajstva, čime mi stupamo u nepoznato, i pouzdamo se u Onoga koji je stvorio nas – i našu djecu – onim osobama kojima smo uistinu zamišljeni da budemo.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Preuzeto sa: “Bitno net”