Biblijska čitanja: Iz 22,19-23; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20
U prvom čitanju na dvadeset prvu nedjelju kroz godinu čujemo viđenje proroka Izaije o dolazećem Mesiji čije će prijestolje biti čvrsto i slavno. Dobro je znati da je Isusov ugled i danas čvrst i slavan, nemamo se čega stidjeti ni zbog Crkve ni zbog naše kršćanske vjere.
U drugom čitanju sveti Pavao kliče zbog Božje nedokučive mudrosti. Dobro je znati da Bog i danas mudro vodi svoju Crkvu, svijet, i svakog pojedinog vjernika.
U evanđelju čitamo o Petrovoj ispovijesti. Isus je upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže? Jedan je odgovorio jedno, drugi drugo, ali je samo Petrov odgovor odgovarao Isusovim očekivanjima. Kada slušamo ovo evanđeosko izvješće i nehotice nam padaju na pamet naši školski ispiti. Nastavnik je postavio pitanje, a mi smo se trudili dati što bolji odgovor iz kojeg će biti očigledno da smo gradivo ne samo naučili, već i razumjeli. Apostoli ovog puta doista polažu ispit. Trebaju pokazati ne samo koliko poznaju Isusa, već moraju dokazati i koliko su dobro shvatili njegov nauk.
Put duhovnog razvoja svakog učenika je: ishodišna točka je pitanje »Što želiš?«, a cilj je pitanje »Koga tražiš?« Sa stanovišta našeg duhovnog života i mi moramo proći taj put. Ishodišna točka je pitanje zašto smo kršćani? Odgovor može biti: »jer su nas tako odgojili, jer živimo u kršćanskom društvu, jer nam se sviđa Isusovo učenje, itd.« Sve se to može pokazati dovoljnim jedno vrijeme, ali ovi motivi nisu dovoljni do konačne ustrajnosti. U životu svakog čovjeka, naime, nadođe takav trenutak, kada samo osobna veza s Isusom je u stanju prevesti nas preko krize.
Nije svaki apostol ispit položio s odličnim. Na Isusovo pitanje pokušali su odgovoriti tako da su mu rekli što o njemu misle drugi. Isus se nijezadovoljio takvim odgovorom, već ih je ponovo upitao, ovom prilikom u takvom obliku da nisu mogli izbjeći izravan, osobni odgovor: »A vi što kažete, tko sam ja?« Petar se javio, i u ime ostalih i na postavljeno pitanje dao odgovor, koji se i Isusu dopao: »Ti si Krist, Sin Boga živoga«. Petar je dakle položio ispit s odličnim. Ako bi nam Isus danas postavio isto pitanje, što bismo mu mi odgovorili?
ISUSOVO POŠTENJE
Biblijska čitanja: Jer 20,7-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27)
Prvo čitanje dvadeset druge nedjelje kroz godinu uzeto je iz knjige proroka Jeremije, a sadrži potresnu ispovijest samog proroka o tome koliko mu je poniženja i patnje donijelo proročko poslanje. Ova poruka je aktualna i danas: naša vjera nije samo izvor radosti i utjehe, nego moramo biti spremni i na to da će nam se zbog naše vjere rugati i da će nas ponižavati.
Drugo čitanje je iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima; radi se samo o nekoliko redaka, ali koji sadrže snažnu opomenu apostola da se ne poistovjetimo u našim mislima s ovim svijetom, nego neka mjera i kriterij naših misli i našeg ponašanja bude volja Božja.
U evanđelju čitamo kako je Isus prorekao svoju muku, ali Petar tu mogućnost nije htio prihvatiti. Ne možemo se ne sjetiti jedne druge scene iz evanđelja što smo je promatrali nedavno, a radi se o Petrovoj ispovijesti vjere. Kad je Isus pitao svoje učenike za koga smatraju, Petar je dao najbolji dogovor prepoznavši Isusa Mesijom. Isus ga je tada pohvalio. Ako usporedimo taj upit Isusa sa školskim ispitom, mogli bismo reći da je Petar ispit položio s odličnom ocjenom. Ovdje, međutim, Petar je sramotno propao na drugom ispitu kad nije shvatio ono što mu je Isus htio reći. Stoga ga je Isus nazvao »sotonom«. Petrov slučaj nas podsjeća na razne stvari. Možemo misliti na to da Isusa možemo slijediti samo tako da prihvatimo onaj križ što nam ga život sprema iz dana u dan. Možemo misliti i na to da se Isusa može slijediti samo nepodijeljena srca, tj. ne možemo prihvatiti samo dio evanđelja, samo ono što nam se sviđa, a ne prihvatiti ono što nam se čini teško. Ima evanđelje i treću poruku koja nam može dati svjetla i ohrabrenja u našem duhovnom životu, a to je Isusovo poštenje.
Nitko ne može predbaciti Isusu da je bio nepošten prema svojim učenicima. Kadgod je pozvao nekoga da ga slijedi, on mu je jasno dao na znanje i posljedice takvog izbora. Možemo se sjetiti nekih od takvih poziva. Dok su prolazili putem netko mu je predložio da će ga slijediti kamogod pošao. Isus mu je odgovorio da to ima svoju cijenu: lisice imaju svoje jazbine, ptice svoja gnijezda, ali Sin čovječji nema kamo položiti glavu, a to čeka onda i njegova učenika. Ovo vrijedi za svakog kršćanina jer biti vjernik nije kao neka vrsta hobija. Isusovi zahtjevi da netko bude njegov učenik i danas su visoki. Stoga ne čine nikakvu uslugu Crkvi oni koji predlažu da bi ona morala ublažiti svoje moralne zahtjeve jer će ovako izgubiti mnogo dobronamjernih vjernika. Isus se vjerojatno ne bi složio s takvima jer je kakvoća važnija od broja.
Isus je bio pošten prema svima onima koji su mu se približavali. Nikome nije obećavao lagan život, nego katkad, gotovo s pretjeranim realizmom prikazivao teški životni put učenika. Na temelju ovih razmišljanja postavimo si na kraju pitanje: Što je zapravo poštenje?
Mi poštenje vrlo često svedemo na moralno ponašanje, ali poštenje je više od toga. Poštenje je kvaliteta duše i ugrađuje se u širi kontekst: pozadinu, temelj poštenja su takve vrednote za koje se isplati živjeti, ako treba i umrijeti. Neki pedagozi vide »nepoštenje« suvremenog društva u tome, što ne prihvaća više nezaobilazne, nepobitne istine i vrijednosti i ništa više ne smatra svetim. Osnova poštenja je poštivanje svetosti života što nije naš izum, nego Božji dar. Ne može se ponašati pošteno drugačije, nego živjeti pošteno. Na ovo nam skreće pažnju Isusov primjer koji je bez rezerve prihvatio ono poslanje što mu je namijenio njegov Otac i izvršio ga je dokraja, sve do križa.
Poštenje je, dakle, mjera naše ljudskosti. Osnovna ideja vodilja poštenog života je ona preporuka koju je sveti Pavao stavio na srce svom mladom učeniku Timoteju da čuva blago koje mu je povjereno (usp. 1 Tim 6,20). To u svagdanjem životu znači sljedeće. Muž i žena su blago koji su povjereni jedno drugome. Svećeničko i redovničko zvanje je blago koje je povjereno osobi. Svet Pavao je to ovako primijenio na sebe: »Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4,6-7). Mi bismo to ovako preveli na jezik našeg razmatranja: »Pošteno sam živio«. Samo se tako isplati živjeti da na kraju života možemo izreći ovu divnu rečenicu: »Plemenitu sam borbu izvojevao.«