LJUBAV KOJA ČITA ZNAKOVE
Evanđelje: Iv 20,1-9
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4;
akon izvješća ženâ da u grobu nema Isusova tijela, Ivan i Petar trče na grob. Čitamo kako Petar i Ivan zajedno trče prema praznom grobu, obojica gledaju istu scenu, ali ne vide istu stvar. Petar gleda prazan grob, Ivan vidi uskrslog Isusa. Ovo je jedna od osnovnih karakteristika sv. Ivana, ne samo na dan uskrsnuća, nego i na dan Božića. On je taj Evanđelist koji u novorođenom Djetetu prepoznaje Vječnu Riječ, jedinorođenog Sina Božjega. On će biti taj, koji će u dubokoj starosti, u progonstvu na otoku Patmosu, gledati zvjezdano nebo i vidjeti Novi Jeruzalem, on je taj, koji će nakon uskrsnuća za vrijeme ribarenja na Tiberijadskom jezeru gledati zajedno s drugima stranca kako im maše s obale i prvi vidjeti da je taj stranac Isus. Ivan je čovjek koji gleda zemaljske stvari i vidi vječne istine.
To je poruka za nas i za našu vjeru. Nažalost, često samo gledamo stvari, ali ne vidimo njihovo značenje, ne trudimo se odgonetnuti njihovu poruku. Radi se o očima vjere koje su sposobne vidjeti i nevidljive stvari. Danas nam je potrebno upravo takvo gledanje, jer ono što na prvi pogled vidimo ne nudi mnogo dobroga i utješnoga. Gledamo ratove, razaranja, ljudsku bijedu i srce nam krvari zbog toga. Možda se pitamo: gdje je Bog u ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti? On je tu, usred te povijesti. Ako gledamo očima vjere, onda ćemo vidjeti i mnoge male znakove njegove prisutnosti: to su toliki dobrovoljci koji izlažu svoje živote da bi pomogli stradalnicima, npr. liječnici bez granice, dobrovoljci crvenog križa, toliki svećenici, redovnici i redovnice, ali i laici koji idu u siromašne zemlje pomoći tamošnjim ljudima.
Također u vlastitom životu moramo znati tako gledati da vidimo i one stvari koje običnim očima nisu vidljive. Promotrimo neke stvarnosti u koje tako teško vjerujemo, premda smo već mnogo godina proveli s Isusom.
Teško nam je vjerovati da nas je on pozvao. Možda čak i nije u tome poteškoća da smo mi pozvani, iako se katkad pitamo kako je mogao pozvati druge s kojima dijelimo isto zvanje? Pa zar nije mogao imati pametnijih kriterija, odabrati ljude s kojima ćemo lakše živjeti zajedno, s kojima ćemo moći surađivati, zajedno se oduševljavati za neki posao? Umjesto toga kao da nam se Gospodin želio narugati kad nam je slagao redovničke zajednice, kao da nas je složio s brda s dola, bez nekog plana i bez nekog jasnog kriterija.
Teško nam je vjerovati da je Crkva sveta. Zatrovali su nas novinari svojim nemilosrdnim kamerama koje pokazuju samo ono što je loše: sablazni i otpade sa strane Bogu posvećenih osoba, proteste i istupe iz Crkve sa strane laika, ovih nam dana neprestano pokazuju oronulog starca kao da se ponavlja scena Velikog Petka: »Evo čovjeka», »Evo vam vašeg Pape, to je slika vaše Crkve i vjere: ostaci srednjega vijeka.«
Teško nam je vjerovati da ovim svijetom vlada dobro. Gdjegod se mi okrenuli, čini nam se da prevladava ekonomski interes, sebičnost, i zakon jačega. Svijet je uronjen u cinizam, u izrugivanje svih vrijednosti i morala – dovoljno je sjetiti se genetske manipulacije i stvaranja embrija u epruvetama ne samo za zdravstvene, nego i kozmetičke svrhe. Teško nam je vjerovati da je Bog ipak negdje prisutan u ovom svijetu, svakako ta se prisutnost kao ne vidi, kao da nema učinka.
Ipak, Ivanu je bilo dovoljno vidjeti da povjeruje. A što je vidio? Vidio je jedan prazan grob. Zar je bilo dovoljno vidjeti jedan prazan grob da se sve promijeni u njegovu životu? Sigurno ne. Nemojmo zaboraviti da je Ivan ostao blizu Isusu i u najtežim momentima muke i smrti. Pamet ne pomaže, ali srce i ljubav otvara oči i čini ustrajnima. Bila je intuicija ljubavi, ona koja je omogućila Ivanu da vidi i da povjeruje prije svih ostalih. Uskrsna radost sazrijeva na tlu vjerne ljubavi.
Vjerna ljubav je, dakle, ona čaroban riječ koju moramo nanovo otkriti i produbiti i ovog Uskrsa. A od nas se traži ustrajna ljubav upravo u gore spomenutim trima područjima: u našem zvanju, u našoj odanosti Crkvi i u našem povjerenju u Božju prisutnost.
Uskrs znači u prvom redu Isusovo uskrsnuće od mrtvih, ali uočimo dobro da su i apostoli, svaki na svoj način, uskrsnuli od njihove sljepoće, od njihove nevjere, od njihove malodušnosti i izgubljenosti. Zagledajmo se danas i mi sa svetim Ivanom u prazan grob kako bismo mogli ugledatii one stvari za koje možda nemamo vremena, oči ili dovoljno ljubavi da vidimo tokom godine. Zapjevajmo onda radosno i mi svoju Aleluju, pjesmu radosnicu i pobjednicu kako bismo mogli krenuti u nove pothvate novim oduševljenjem i s novom ljubavlju.
listicXVII_13