SNAGA PRIPADANJA ISUSU
Evanđelje: Iv 15,1-8
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.
Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«
Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Dj 9,26-31; 1 Iv 3,18-24;
Za prvo čitanje u petoj nedjelji poslije Uskrsa uzet je dio iz Djela apostolskih koji prikazuje teški početak apostolskog djelovanja svetog Pavla. Svi su bili nepovjerljivi prema njemu i to ne samo Židovi, već i braća po vjeri. Važno je uočiti kako se sveti Pavao trudi pridobiti povjerenje drugih: tako da se poziva na Isusa, s kojim se susreo na putu za Damask. I naše svjedočenje može biti vjerodostojno samo onda ako smo u stanju pozvati se na osobno iskustvo, to jest da smo se i mi susreli sa živim Kristom u Crkvi i u sakramentima.
U drugom čitanju sveti Ivan nas upozorava da »ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno«. Ovom upozorenju ne treba komentar, već otvoreno srce i spremnost na djela.
U evanđelju Isus u jednoj zanimljivoj slici prikazuje sebe a ujedno i nas: u slici o čokotu i vinovoj lozi. Mogli bismo reći i da se Isus identificira, obznanjuje nam svoj identitet. Govori nam tko je on, a tko mi trebamo biti: Isus je čokot a mi smo vinova loza. Ovdje je riječ o našoj svijesti o pripadnosti. Vezujemo se prema svojoj obitelji, naciji, Crkvi. U kršćanstvu naš život neopozivo je ucijepljen u Isusov život. Njegovi smo uvijek i svugdje, samo je pitanje kvalitete naše pripadnosti. Netko može biti loza s bogatim urodom, ali nažalost i kržljava izraslina.
Ako bismo u jednoj rečenici željeli izreći poruku nedjeljnog evanđelja, onda bismo to mogli sročiti ovako: između Isusa i njegovih učenika postoji najdublja unutarnja veza. Ovu istinu možemo izreći i u drugom obliku: Isus je prisno vezan sa svojim vjernicima, ili obrnuto: mi smo prisno vezani uz Isusa. Ovu vezu evanđelje daje naslutiti u više slika, ali ovaj puta slikom čokota i vinove loze. Isti životni sokovi kruže u nama kao i u Kristu.
Važna je istina da mi vjernici u konačnici pripadamo Kristu. Nitko i ništa nas ne može otkinuti od njega. Ova istina ima mnogostruki utjecaj na naš život, ali ovaj puta pogledajmo ono što nam sveti Ivan evanđelist predočuje u prvom čitanju. On nam govori o nemirnim savjestima i uvjerava nas da ako smo od istine, odnosno ako pripadamo Isusu, onda se ne trebamo bojati ničega čak ni svoje savjesti, jer je Bog veći od našeg strahovima stisnutog malog srca, od neuspjeha i grijehom opterećene nemirne savjesti. Moguće je da ovdje sveti Ivan govori o onima koji su opterećeni skrupuloznom savješću, ali se zapravo svima nama obraća jer svi imamo nešto na savjesti od čega bismo se rado oslobodili. Isus tu mogućnost daje onima koji svoj život vezuju uz njegov.
Važna je istina ne bojati se svoje savjesti. Jer od čega najviše strepimo? Od svoje prošlosti: proganjaju nas bolne uspomene, muče nas nepopravljivi propusti. Sve je to istina, i ako čovjek boležljivo zaglibi u svoju prošlost, postat će depresivan. Isus vjerniku pruža drugo moguće rješenje: a to je oproštenje.
U slici se, međutim, pojavljuje i treća osoba: nebeski Otac. On je vinogradar. Njegov blagoslov djeluje u nama. Točno u svezi ove treće istine, ova prispodoba govori nam mnogo i o Crkvi. Ne treba mnogo vinogradarskog znanja da spoznamo kako vinova loza daje plod, ali unutarnja snaga svega je čokot koji daje za život potrebne sokove za sazrijevanje voća. I Crkva ima jedno vanjsko lice koje sliči na grane koje vise od bogatog uroda, a nekada, nažalost, sliči i na suhe grančice, ali Crkva ima i jedan unutarnji izvor životne snage, Krista, ili čokot, a ima i neiscrpnu životnu snagu, ili nebeskog Oca. Osmjelimo se razmišljati i o sebi na taj način, ali ne samo u negativnom, već i u pozitivnom smislu. Mi smo one grančice vinove loze koje prema vani, prema ljudima i svijetu, pokazuju plodove kršćanstva. Što se jače vezujemo uz Krista, to ćemo donijeti obilniji urod. Ali vjerujmo i to da Otac djeluje u nama. On bdije brižnom ljubavlju nad našim životom, nad životom Crkve, nad sudbinom svijeta. Današnjim kršćanima potrebna je veća hrabrost, više povjerenja i dublji unutarnji duhovni život.
Na to nas hrabri lijepa prispodoba koja govori o čokotu i vinovoj lozi, odnosno o Ocu, o Sinu i o nama.
listicXVII_17