Toliko je događaja u njegovu kratku životu, svega 57 godina, a sve napeto i čudesno.
Prvo, rođen u Antiohiji u Siriji oko 350. godine kao sin rimskoga generala Sekunda i Grkinje Antuze, koja je u 20. godini ostala udovica, a Ivanu ne bijahu ni dvije godine. Najviše odgoja duguje njoj, majci svojoj, kršćanki. Kršten je u odraslijoj dobi života. Završivši klasičan studij, upustio se „u trku po trgu i oduševljavao kazalištem”. Potom se priključio monasima kod Antiohije.
Drugo, poslije 6 godina monaštva zbog zdravlja, koje je sam narušio nespavanjem i podnoseći hladnoću, morao je napustiti samoću i liječiti se. Umjesto u kakav sanatorij, on vatrenom dušom hoda po Antiohiji. U 36. godini, tj. 386. zaređen je za svećenika. Kroz 12 godina propovijedao uzvišenim stilom i još uzvišenijim sadržajem u Antiohiji, gradu od 100.000 kršćana, postavši glasovitim govornikom. Slušateljstvo ga često prekidalo bučnim pljeskom i vriskom odobravanja!
Treće, glas o njegovu govorništvu dopro do carskoga carigradskog dvora. Nije prošlo ni 12 godina od svećeničkoga ređenja, voljom cara Arkadija zaređuje ga za biskupa aleksandrijski patrijarh Teofil, 26. veljače 398., iako se tomu izboru svojski odupirao. Nije tomu bio sklon ni Teofil, ali nije bilo druge. Carska je jača. I odmah bî imenovan patrijarhom u Carigradu, prvom sjedištu, poslije Rima, na Istoku. Čim se zabiskupio, dao se na obnovu Crkve, u vrhu i u svakom dijelu crkvenoga tijela. Svatko na svoje mjesto: i biskupi, i monasi, i svećenici, i časne, i časnici, i car! Ali njegova se revnost ubrzo nasukala na otpor carskoga komfora. Narod ga voli i vrjednuje, a kler obezvrjeđuje. Žestoko ljutita na njega carica Eudoksija i njezin prvi ministar Eutropije. A s druge strane, one aleksandrijske, patrijarh Teofil – ime mu znači bogoljub – žedan za prvom, carigradskom stolicom, pa mu stao stavljati „klipove u točkove“. Budući da je primio k sebi monahe koje je on, Teofil, optužen zbog origenizma, protjerao, to Zlatoustom bijaše prilika da i sam bude optužen zbog origenizma, tj. nauka da će se na svršetku svršetaka svi listom spasiti, i vragovi. Tako dođe, 403. godine, do glasovite „Sinode kod hrasta” kod Kalcedona, u blizini Carigrada, gdje bî optužen sa 46 optužaba, sve jedna gora od druge, i oboren s patrijarške katedre. Tražio je da ga sudi ekumenski koncil, a ne neprijatelji. Narod ga branio, ali car poslao svoje trupe. Kada je počela teći krv ulicama Carigrada, svrgnuti se patrijarh Ivan treći dan predao i odveli ga u progonstvo. Ali se ubrzo pomirio s caricom Eudoksijom i ponovo vraćen u Grad. Međutim, kada je iste godine u jednome svom govoru bocnuo caricu uspoređujući je s Herodovom Herodijadom, tomu jadu više nije bilo kraja. Carica mu ne dolazi na Božićnu liturgiju. Zamrznuti odnosi. Rehabilitirani se patrijarh Zlatousti obraća na Rim, papi Inocentu I. (401.-417.). Papina pisma caru i puku, i njegovi poslanici, koje car nije htio primiti, ništa ne koriste. Bilo je sve prekasno. Iz Carigrada prognan u Kukuz, „osamljeni armenski gradić”, u koji dospijeva nakon 60 dana mrcvarenja, „umoran i bolestan”. Ne preostaje mu drugo doli pismima tješiti svoje pristaše. Osobito su mu glasovita pisma vjernoj „đakonici“ ili poslužiteljici Olimpiji. Ali i na njegove sljedbenike navalili progoni. Budući da je jednom k njemu u Kukuz dohrlilo pravo hodočašće iskrenih prijatelja, i jer je uspostavio vezu s Papom, koji je spremao ekumenski koncil da ga posve rehabilitira, progonitelji ga odatle progone 1.400 km dalje, na Crno more, u podnožje Kavkaza. Nakon 4 godine izgnanstva konačno ispušta duh izgovarajući omiljele riječi: „Slava Bogu na svemu. Amen”, nagrcavši se patnje do grla. Bilo je to kod Komane na Crnome moru, 14. rujna 407. godine (spomendan mu se slavi 13. rujna, a 14. rujna Križevo).
Četvrto, nakon njegove smrti sve se počinje vraćati i obraćati. Na zahtjev Rima – uvjet bijaše obnova zajedništva s Istokom – ne prođe ni 10 godina od Zlatoustove smrti, a već ulazi u Misni kanon gdje ga kao mučenika spominju i njegovi ljuti protivnici u životu, među kojima i sv. Ćiril Aleksandrijski, Teofilov nećak, i sv. Epifanije. Car Teodozije, Eudoksijin sin, već 438. godine vraća mu kosti u Carigrad. Danas se ne zna gdje su. Mnogi se gradovi diče da mu posjeduju glavu, jezik ili koju drugu relikviju: Moskva, Rim, Kijev, Messina, Mainz, Venecija, Atos, Dubrovnik.
Zbog svoje zlatne govorljivosti prozvan je od 6. stoljeća Zlatoustim, Chrisostomos.
Spisi. Jedan je od najplodnijih pisaca svetootačkoga doba. Najpoznatije mu je djelo, postalo već klasično, O svećeništvu. Značajan mu je spis O Božjoj Providnosti. Zatim O 58 izabranih psalama. Bezbroj djela o svemu, najviše biblijskih komentara. Osobito o sv. Pavlu. Neki kažu da ni sam sv. Pavao ne bi mogao protumačiti sama sebe bolje od svoga poklonika i štovatelja Zlatoustoga. A oko 1.000 patvorenih, krivih spisa. Crkva ga proglasila svojim naučiteljem, odnosno papa Pio V. sveti, godine 1568. On sa sv. Atanazijem Aleksandrijskim s jedne strane, a sv. Ambrozije i sv. Augustin s druge strane drže Petrovu katedru u Bazilici u Vatikanu. Dvojica crkvenih naučitelja s Istoka, dvojica sa Zapada.
Na hrvatski mu je preveo i bilješkama popratio Krsne pouke – Catecheses baptismales franjevac Marijan Mandac, Makarska, 2002. A Ante Franić preveo je Govore i homilije o nadi u uskrsnuće, te Govore i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnom otajstvu Kristovu, Verbum, Split, 2018.
Zagovor. Što su ga više progonili, to se on više borio i molio za pravdu, istinu i mir. I izgovorenom i pisanom riječju. Nije se bojao ni vojske ni cara, ni Sinode kod hrasta. Nije žalio nikakve žrtve, a postao je žrtvom koja je pobijedila svoje protivnike. Gotovo je bio veći u smrti nego za života. Neka zagovara Crkvu Božju s Papom na čelu da Istina pobijedi laži, Pravda nepravde, a Mir nemire i nerede!
Mons. Ratko Perić