Došašće je liturgijski pojam koji se rabi također i u inačici advent. Pojam dolazi od latinske riječi adventus što doslovno znači dolazak. Tim se pojmom od davnina označivalo vrijeme pripreme za Božić kad Bog u liku čovjeka ulazi u ovaj svijet, ali svojim ulaskom istodobno otvara i obzorja za dalekosežni pogled u budućnost, na onaj konačni Božji dolazak u ovaj svijet na kraju povijesti. Zbog toga je vrijeme došašća otvoreno i posve dinamično vrijeme, usmjereno prema onome naprijed što ga pokreće, određuje, osmišljava i ispunjava. S tog razloga Došašće i postiže svoj puni smisao u događaju Božića i svoje konačno ostvarenje u eshatološkom Božjem dolasku u ovaj svijet.
Inače došašće je službeno uvedeno u liturgiju Crkve tek u 4. st., ponajprije u Španjolskoj i Galiji, a potom i šire po tadašnjem kršćanskom svijetu.
Na početku se u vremenu došašća isticalo osobito vrijednost prakticiranja posta i potreba obraćenja čime se htjelo ukazati na eshatološku dimenziju predbožićnog vremena: očekivanje dolaska suca i Spasitelja, ali i pripreme za taj važan i događaj. S vremenom su se u pripremi došašća sve više povezivale upravo te dvije dimenzije: Isusova utjelovljenoga dolaska za Božić kao Spasitelja i konačnoga dolaska na kraju svijeta kao konačnoga Suca svijeta i čovječanstva.
Konkretne su se pripreme vršile na vanjskoj i nutarnjoj razini života. Na vanjskoj razini uvođena je praksa češćeg posjećivanja crkvi i sudjelovanja vjernika u sakramentima i drugim pobožnostima, osobito slavlja svete mise u rano jutro, u zoru, pa su stoga te mise i nazvane tradicionalno zornicama. Vanjska priprema odvijala se također i u obliku vršenja raznih djela osobnoga odricanja te djelotvornijeg pomaganja onima najpotrebitijima te vršenja raznih oblika solidarnosti. Sve je to trebalo voditi buđenju i povećanju empatije za druge, osobito za ljude u nevolji.
Na nutarnjoj razini usmjeravalo se na nutarnje pročišćavanje čovjekove osobe od svega onoga što ju je opterećivalo u ustaljenom obliku svakovrsnoga zla i grijeha. U tom okviru nutarnjega poniranja u vlastitu svijest i savjest stalno se naglašavala važnost obraćenja i nutarnje promjene, što je osobito nalazilo odjeka u liturgijskim čitanjima koja su kršćanima stavljala pred oči lik Ivana Krstitelja i njegov uporni poziv na obraćenje kako bi se osposobilo za prihvaćanje onoga koji je dolazio poslije Ivana, a bio veći od njega. To se slikovito prikazivalo kao poravnavanje svih brda nepravdi, zla i grijeha, izglađivanje svih osobnih nesporazuma i stvaranja preduvjeta za nesmetan Isusov dolazak u srce u kojem neće biti nikakvih duhovnih barijera.
Osim toga, došašće nije samo ograničeno vrijeme od četiri tjedna pred Božić kao konkretno vrijeme pripreme za dolazak Boga u ljudsku povijest, nego je to jednako tako i vrijeme iščekivanja ponovnoga Isusova dolaska na svršetku vremena, ali tada i kao suca svijetu. Upravo u tom napetom vremenskom luku između ovoga sada i onoga što će doći iz budućnosti čovjek se u predbožićno vrijeme priprema na temeljnu otvorenost za prihvaćanje te doista nove, neočekivane stvarnosti koja će se zbiti u događaju Božića, a dovršiti konačno na kraju svijeta. No došašće treba također uzeti u obzir i kao povijest u koju Bog uvijek iznova dolazi u malim ljudima, u onima bijednima, potlačenima, odbačenima, osamljenima, koji hoda ulicama naših sela i gradova u licima uplakanih, razočaranih, zapostavljenih, iskorištavanih i ugnjetavanih ljudi – ali ga se, nažalost, često ne prepoznaje.
Potrebno je stoga u svom se srcu uvijek iznova otvarati za prepoznavanje Isusova lica u licima tih ljudi, a njegov križ u križevima tih ljudi. Za tu svrhu došašće i najviše služi: ono je neophodno otvaranje srca prema drugima, i iznutra i izvana, kao i konačno otvaranje srca prema Bogu koji uvijek iznova ulazi u čovjekov svijet i uvijek ga iznova spašava.
Došašće je, naznačimo još jednom, posve dinamično i otvoreno vrijeme, vrijeme koje na razne načine poziva na nutarnju promjenu čovjeka, ali isto tako i na oslobađanje od vlastite sebičnosti i zatvorenosti. Samo u potpunosti oslobođen čovjek i od sama sebe, ali i od drugoga, moći će nepogrešivo prepoznati dolazak Boga u liku djeteta, u liku čovjeka, bit će zapravo kao takav spreman za preživljavanje duboke teološke stvarnosti Božića. A stvarnost Božića moguće je u potpunosti doživjeti samo temeljitom pripremom i na nutarnjem i na vanjskom planu jer je Božić duboko ljudska i Božja stvarnost koja nikoga ne bi smjela ostaviti ravnodušnim. Ona je stvarnost povezivanja i u horizontali i u vertikali.
