Prikazanje Gospodinovo
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavi mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga i reče: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slava puka svoga izraelskoga.” Otac i njegova majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu! – da se razotkriju namisli mnogih srdaca. A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o Djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja a na njemu. Riječ Gospodnja.
Ostala čitanja: Mal 3,1-4; Ps 24,7-10; Heb 2,14-18;
Na današnji dan (2. veljače) Crkva slavi Isusovo prikazanje u Hramu koje nagovještava njegovo predanje na žrtveniku križa, kada je bio prikazan kao ŽRTVA Bogu. Četrdeset dana nakon Isusova rođenja, njegova ga majka Marija skupa s Josipom, vjerna Mojsijevu Zakonu, PRIKAZUJE Bogu u jeruzalemskom hramu. Prema Mojsijevom Zakonu četrdeseti dan nakon poroda trebala je majka muško dijete donijeti i prikazati Bogu u hramu i pri tom darovati dar za sebe i za dijete. Za dar žrtve donijela je dva goluba ili dvije grlice. Svijećnica je blagdan SVJETLA. Blagoslivljaju se svijeće kao znak Isusa Krista, kojega je pobožni Šimun, kako je rečeno u evanđelju, nazvao „svjetlo na prosvjetljenje naroda.” Zajedno sa Šimunom i mi to dijete priznajemo i slavimo kao svjetlo na prosvjetljenje naroda – svjetlo svijeta.” Mi danas živimo u svijetu u kojem čovjek misli da sve može postići sam. Tome nasuprot, po vjeri i Bibliji čovjek nikada ne može reći da pripada samo sebi. Mi pripadamo Bogu, Ocu. I kad postojimo, to je zato što nam je život darovan. Život nam daju roditelji. Ali, život je uvijek Božji dar, jer on nas je „satkao u krilu majčinu.” Iz te svijesti rađa se zahvalnost prikazivanja, svakoga djeteta Bogu. Za svako naše rođeno dijete trebamo reći: „To nam je dijete darovano od Boga.” Ono je, prije ploda ljudske ljubavi, plod Božje ljubavi. Tako rečena ispovijest vjere trebala bi biti u srcu i na usnama svakog roditelja. Također i kod ljudi koji se brinu i rade s djecom. Djeca trebaju osjetiti da nikada neće biti odvojena od Božje ljubavi. Tako će se uvijek osjetiti ljubljenima – to je tajna koja dopušta svakoga dana živjeti u miru, sa sobom i s drugima, čak i onda kad se na nas sruče nevolje. Djetetu su za odrastanje neophodni roditelji. Roditelji nikada ne mogu napustiti i prepustiti dijete samome sebi. Ako to poneki i učine, o napuštenom djetetu mora se brinuti netko drugi, odrasli. Istina je da dijete može napustiti roditelje, kad odraste i poći svojim putem. Može doći i trenutak, kada će roditelji imati dojam da dijete ide opasnim putem prema samoći i trpljenju. Tada je bitno znati, da osim sućuti i zajedničkog nošenja poteškoća, to dijete neće nikada biti napušteno od Boga koji ga je pozvao na život. Bog uvijek ostaje Otac, svakom djetetu, svakom čovjeku, koji štiti ljubavlju. Za današnje liturgijsko slavlje odabrano je Lukino evanđelje (Lk 2,22-40. Marija i Josip, s Djetetom Isusom dolaze u jeruzalemski Hram da Isusa PRIKAŽU Gospodinu. U susret im dolazi starac Šimun. Evanđelje kaže: „Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Šimun pristupi Mariji u Hramu, pun svetog poštovanja, zamoli ju da mu da u ruke Božansko Dijete. Šimunu je „objavio Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.” Tada uzima na ruke Isusa i zahvaljuje Bogu što mu je dao to dočekati, te govori: „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru, po riječi svoje u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju . naroda: svjetlost na prosvjetljenje….” „Bože, ti otpuštaš slugu svoga u miru“ Starac se obradovao i razveselio. Šimun ide ususret novom rođenju. Na riječi Šimunove, Marija i Josip se zadiviše. Jer, eto, kako Duh Sveti dobrostivo otkriva dobrim dušama Spasitelja već u prvim njegovim danima. Otkrio ga je rođakinji Elizabeti, siromašnim pastirima, a sada i Šimunu. Šimun blagoslovi Isusa, Mariju i Josipa, a onda se okrene Mariji i reče joj: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu…” Marijina je duše bila puna svetog zanosa i radosti koja se još povećala kad je i starica, proročica Ana, stala govoriti o Isusu. Nakon prikazanja Isusa, Marija i Josip vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. ,,A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.” Isus je OTKUPITELJ, a kao otkupnu ŽRTVU dat će samoga sebe. On će se žrtvovati i trpjeti, a s njim će, za nas, trpjeti i njegova Majka. Bog Šimunu stavlja u usta veliku riječ, koja će kao oštri mač probosti dušu Kraljice mučenika i raniti dobroga sv. Josipa. Baš toga dana kad je doživjela toliku radost, Bog joj bolnu budućnost još više otkriva. Otkriva joj muku i trpljenje Sina Isusa, a po njemu i njezino trpljenje. Kazati mladoj majci koja drži u naručju svoje malo dijete da će ono biti nesretno, progonjeno – zadaje joj se smrtni udarac. A, eto Duh Sveti na usta Šimuna govori danas tako Mariji. Od toga trenutka kada god pogleda Isusa, u mislima će joj biti njegovo trpljenje. Svaki put kad zaigra njezino srce od radosti promatrajući Isusa, svaki put će ju ‘raniti’ oštrica mača koju je danas donijela proročka riječ. Njezina Isusa, koji je Božji Sin, Kralj i Gospodar neba i zemlje, progonit će kao kakvog lopova. Klevetat će ga kao razbojnika. Mučit će ga kao varalicu. Ubit će ga na križu kao najgoreg zločinca. A on je njezin Isus, Sin Božji, Bog pravde. Vječna istina i Ljubav. On je njezino dijete, tijelo njezina tijela, krv njezine krvi, srce njezina srca! Bolno majka prima riječi pravednoga Šimuna. Junačka Službenica Gospodnja – SLUŠA, ŠUTI i TRPI jer ljubi svoga Boga, jer mu vjeruje, jer se nada u konačnu, u vječnu, u božansku pobjedu PRAVDE i MILOSTI nad grijehom, zlobom i užasom pakla. Zato ona sluša, šuti i trpi već sada. Hvala Mariji! Sam Bog je nju podigao na najveće dostojanstvo Božje Majke. Ona trpi za sve nas.
