Nedjelja je. Prekrasan proljetni dan koji je lijep i samim time što se ponovno okupljamo u našoj Zajednici. Naš mali oltar u proljetnom je ruhu te su ga uz križ, svijeću i stolnjak, izvezen bojama i simbolom „Vjere i svjetla“, uljepšale svojim mirisom i ljepotom i prve ljubičice i narcisi. S dolaskom proljeća i toplijeg vremena u nama se budi želja za šetnjom u prirodi, za sadnjom cvijeća, gradnjom i sličnim poslovima. Jednu takvu gradnju napravili smo i mi. Nije to bila obična gradnja. To je bila simbolična gradnja od kartonskih kutija. Svaka ta kutija predstavljala je jednu ciglu, a jedna cigla člana Zajednice koji je na taj način pomogao da se izgradi „naša kuća“ i to uz stihove pjesme „kad se male ruke slože“, a dodali bi: „i kuća od kartonskih kutija izgradit se može!“. Ta kuća predstavlja našu Zajednicu. Kako takvu kuću treba uređivati i iznutra, svaki član je dobio i neke obaveze kao što su: uređivanje oltara cvijećem, čišćenja, pospremanja, ukrašavanja dvorane, kreativnih radnji i sl.. Sva ta zaduženja upotpunjena pjesmom i molitvom čine naše zajedništvo domom koji je u svakom trenutku spreman primiti dragog gosta kao što nam je to ove nedjelje bila obitelj iz zajednice „Vjera i svjetlo“ u Čakovcu.
Kada smo tako lijepo i složno sve izgradili i podijelili poslove, trebalo je nešto i posaditi. Kako je sada vrijeme sadnje i rezidbe vinove loze i mi smo imali svoj trs. Bio je to tek jedan običan trs s pokojim listom. Nešto mu je nedostajalo i svi smo došli do zaključka da mu nedostaju loze. Kako smo mi naš trs promatrali kroz Evanđelje po Ivanu (Iv.15,1-8), u njemu smo prepoznali Isusa Krista, a nas vjernike kao vinove loze. U želji da kao vinove loze izrastamo iz takvog trsa, uz pomoć traka, koje smo svaki pojedinačno vezali na trs, srasli smo s Isusom Kristom. U trenutku kada smo se svi okupili oko tog trsa, onako jedan do drugoga, nastala je velika tišina. Stajali smo tako u potpunoj tišini i nitko nije imao potrebe ništa reći, a opet je svatko u sebi tako glasno proživljavao osjećaje koji su nam tada prožimali srce. Taj osjećaj da su nas te obične trake, u kojima kao da je bio sam Duh Sveti, tako snažno ujedinile s Isusom Kristom, slovima je nemoguće opisati.
Kada smo kasnije razgovarali o toj tišini, u kojoj smo se tako odjednom našli, shvatili smo da uz puno molitve treba redovito njegovati svoju vjeru u Isusu Kristu, te da će nam On, kao što trs lozi daje toliko joj potrebnu vodu, nama vjernicima dati toliko nam potrebne božje milosti i ljubavi. U samom Ivanovom evanđelju, Isus Krist progovara:“Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“
U vjeri da čovjek ima tu jaku želju biti dio Isusa Krista te rasti u Njemu i proživjeti ovaj svoj život u Njegovoj zaštiti i milosti, trebali bismo poticati jedni druge da se kao vinove loze čvrsto primimo uz izvor života, uz Isusa Krista. Kako svaki naš susret nakon misnog slavlja završi pjesmom i druženjem, ja bih ovaj tekst završila jednom mudrom izrekom: „Mala istina nosi u sebi jasne vrijednosti; velika istina nosi u sebi veliku tišinu! Koraljka Košuta, prijatelj zajednice „Vjera i svjetlo“
{ppgallery}
{/ppgallery}