Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Sveta Faustina Kowalska

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u Poljskoj, kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog.

Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju  prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću  i osjećajnošću prema siromašnima.

'Po prvi puta čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. U 18. godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan naišla je na njihovo odlučno odbijanje... Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: 'Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?'. U tom trenutku zanijemi glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke... Tamo sam čula riječi: 'Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan'. Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari.'

(Dnevnik s. Faustine br. 7-10)

Za vrijeme boravka u samostanu u Plocku, 22. veljače 1931. imala je prvo viđenje Milosrdnog Isusa, koji joj pri tom mističnom susretu daje zadaću da naslika njegovu sliku, upravo takvog kakvog ga vidi, te da proširi njezino štovanje po cijelome svijetu. U slijedećih nekoliko godina, njezini mistični susreti s Isusom su se nastavili. Pri njima, Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa, te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa.

Njezina zadaća, po Isusovoj želji bila je: usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu; štovati sliku Milosrdnog Isusa s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“; slaviti svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa; moliti krunicu Božjega milosrđa; štovati Čas milosrđa – čas Isusove smrti na križu (15 sati) i širiti pobožnost Božjemu milosrđu.

Život sestre Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima. Trpjela je na različite načine: sumnjajući u istinitost ukazanja; zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala bi fizičke i duhovne patnje kada bi se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti sa Isusom, nekada je osjećala njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost.

Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, vlč. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu s. Faustina piše: 'Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.'

Sestra Faustina, iscrpljena i oslabljena tuberkulozom i patnjama koje je podnosila kao žrtvu za spas grešnika, umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki 5. listopada 1938. godine, u dobi od 33 godine.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1993. godine, a  2000. i svetom. Tako je s. Faustina postala prvom sveticom trećeg tisućljeća. Zaštitnica je djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan te poljskog grada Lodza. Spomendan joj slavimo 5. listopada.

Žalosna Gospa Marijanski spomendan 7 žalosti BDM spomendan 15. rujna

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Šimuna Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Šimuna: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.«O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.

Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove:

  1. Šimunovo naviještanje Marijine žalosti,
  2. Bijeg u Egipat,
  3. Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu,
  4. Marijin susret s Isusom na križnome putu,
  5. Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ,
  6. Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovječeno Michelangelovom Pietà,
  7. I napokon Isusov pogreb.
Opširnije...

Kratko izvješće sa Skupštine FSR-a 7. 9. 2021.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2021. godinu. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec.

Sveti Marko Križevčanin

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

7. rujna Crkva u Hrvata slavi spomendan sv. Marka Križevčanina, svećenika i mučenika vjere iz 17. st., koji je kao žrtva tridesetogodišnjeg rata između katolika i protestanata, zajedno s još dvojicom svećenika, podnio mučeničku smrt u Košicama, odlučno braneći vlastitim životom svoju katoličku vjeru. 

Hrvatska se može podičiti trojicom svetaca i osmero blaženika, a imenom su to ovi: sv. Nikola Tavelićsv. Leopold Mandićsv. Marko Križevčaninbl. Alojzije Stepinacbl. Augustin Kažotićbl. Gracija iz Mulabl. Ivan Merz, bl. Jakov Zadranin, bl. Julijan iz Bala, bl. Marija od Propetog Isusa Petković i bl. Ozana Kotorska. Sveti Marko Križevčanin treći je po redu kanonizirani svetac, a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 2. srpnja 1995. god. u Košicama.

Marko rođen je u Križevcima 1588. god., filozofiju je studirao u isusovačkom kolegiju u Grazu, a potom je kao svećenički kandidat nastavio studij teologije u Rimu. Po završetku studija vratio se u Križevce, ali ga je ubrzo ostrogonski nadbiskup pozvao u svoju biskupiju, gdje je kao profesor i ravnatelj djelovao u sjemeništu slovačkog grada Trnave.

Bilo je to vrijeme tridesetogodišnjeg rata, koji je izgledao kao vjerski rat između katolika i različitih protestantskih zajednica koje su nastale nakon reformacije, ali je zapravo pozadina bila politička, kao to obično i biva, odnosno riječ je bila o borbi za vlast i borbi za crkvena dobra. Dok su neki tamošnji vladari prihvaćali kalvinizam i time tjerali i sve svoje podanike da prijeđu na protestantizam, drugi su se vladari čvrsto držali svoje katoličke vjere, a također i podanicima branili prijelaz na protestantizam. Takva je situacija dovela da krajnjeg oblika nesnošljivosti, a pretjerivanja je bilo i s jedne i s druge strane, kao što je i među kalvinima i među katolicima bilo onih koji su nastojali živjeti život u međusobnom poštovanju i uvažavanju.

Marko Križevčanin je bio među ovima drugima i svo svoje djelovanje usmjerio je na razvijanje vjerske tolerancije i međusobne snošljivosti. Ipak, unatoč tome, postat će žrtva takvih političko-vjerskih sukoba.

Kalvini su posebno bili snažni u Košicama, gdje su imali svoju utvrdu, a malobrojni katolici su ondje bili izvrgnuti različitim oblicima torture. Kao potpora i duhovna pomoć katoličkim vjernicima, poslani su ondje dvojica isusovaca: Mađar István Pongrácz i Poljak Melchior Grodziecki, za mađarske i slovačke vjernike, a uskoro je ondje upućen i naš Marko Križevčanin, koji je do tada djelovao kao upravitelj u obližnjoj benediktinskoj opatiji.

Međutim, 13. srpnja 1619. god. izbio je požar, za kojega su kalvini lažno optužili katolike, što je dovelo do usijanja mržnje, a kada je  zapovjednik kalvinske vojske, ušao s vojskom u Košice 3. rujna 1619., dao je odmah uhititi trojicu katoličkih svećenika.

Prisiljavali su ih da se odreknu pape i Katoličke Crkve, a Marku Križevčaninu, kao uglednijem među njima, nudili su i crkveno imanje, ali naravno pod uvjetom da prijeđe na kalvinizam. Kako oni nipošto nisu htjeli udovoljiti kalvinističkim zahtjevima, ovi su ih stavljali na različite okrutne muke i na kraju ubili. Marka su na kraju mučili tako što su ga palili bakljom, a potom mu odrubili glavu 7. rujna 1619. god. Istog je dana ubijen Melchior Grodziecki, dok je na sličan okrutan način ovozemaljski život završio treći svećenik – István Pongrácz.

Iako su u svojoj zaslijepljenosti mnogi kalvini odobravali takvo mučenje i takvu smrt, bilo je i onih kojima je to bilo izrazito sablažnjivo i potpuno nepotrebno, jer su svjedočili da su trojica pogubljenih svećenika bili istinski borci za suživot među kalvinima i katolicima.

Kalvinistički knez Bethlen, koji je upravljao onim područjem, nije dozvolio da se tijela dostojno sahrane, ali je ipak popustio i nakon šest mjeseci. Nešto poslije, odnosno 1635. godine, njihovi su posmrtni ostaci preneseni u uršulinsku crkvu u Trnavi, gdje se i danas nalaze.

U SPOMEN o. fra BERNARDINU ŠULJU

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Fra Bernardin (Josip) Šulj, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, okrijepljen svetim sakramentima blago je u Gospodinu preminuo u bolnici u Novom Marofu u petak, 17. rujna 2021., u 85. godini života, 67. redovništva i 58. svećeništva.

Fra Bernardin rođen je 19. ožujka 1937. godine u Pustakovcu kod Koprivnice, od oca Andrije i majke Ane r. Gregurec. Nakon osnovne škole, stupio je u Franjevačko sjemenište u Zagrebu. U novicijat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda ušao je 3. listopada 1954. u Cerniku. Nakon godine novicijata, 4. listopada 1955. položio je prve redovničke zavjete. Studij teologije započeo je u Samoboru, a završio ga je u Zagrebu. Svečane redovničke zavjete položio je 13. studenoga 1960. u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 2. veljače 1964. u Zagrebu.

Nakon svećeničkoga ređenja proveo je kao mladomisnik godinu dana na Kaptolu, a potom je tijekom četiri godine bio na službi župnika u Zagrebu u Kozari Boku. Godine 1969. postaje magistar novaka u Cerniku, nakon čega 1973. godine odlazi u misije u Afriku u Republiku Togo gdje je bio misionar sve do 1998. godine. Po povratku iz misija u Svetištu Majke Božje na Trsatu, godinu dana bio je na službi ispovjednika. Nakon toga, tri godine bio je župni vikar u Župi sv. Roka, u bratstvu samostana u Virovitici. Od 2002. do 2005. u Zagrebu na Kaptolu bio je vicemagister bogoslova. Posljednju službu imao je u samostanu u Varaždinu gdje je bio ispovjednik.

Sprovod fra Bernardina Šulja bio je u ponedjeljak 20. rujna 2021. u 14 sati na groblju u Koprivnici, a nakon sprovoda slavljena je misa zadušnica u franjevačkoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici.

Volio je u svojim poznim godinama dolaziti u Koprivnicu gdje je posjećivao svoje rođake. Bolest ga je sve više pritiskala pa su ti dolasci u posljednje vrijeme izostali.  Pokojnog o. Bernardina preporučamo u vaše molitve.

SVETI GRGUR VELIKI, papa i crkveni naučitelj (540.-604.)

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.

On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području.

Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog nuncija poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.

Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.

Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao. Spomendan se slavi 3. rujna.

Sveti Vinko Paulski

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Utemeljitelj Misijske družbe lazarista, družbe Kćeri kršćanske ljubavi i Dobrovoljnih bratovština.

Vinko Paulski rođen je 1581. godine u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1600. godine. Sav svoj život služio je siromasima, bijednicima i odbačenoj djeci. Umro je u Parizu 1660. godine kad je jutarnje zvono pozivalo na molitvu. Godine 1729. proglašen je blaženim, a 1737. svetim.

Papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom svih karitativnih djelatnosti. Osnovao je bratovštine kršćanske ljubavi, Družbu misionara i Kćeri kršćanske ljubavi.

U liturgiji se slavi 27. rujna.

VEČERNJA ŠETNJA ZA MIRAN SAN

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Želim te dragi čitatelju potaknuti na sabranost prije spavanja. Moj najljepši dio dana je večernja šetnja. I dok utiša buka minulog dana i upale se ulične svjetiljke, za tek neke šetače, moj duh me podsjeća da bi valjalo poći, na još jedan predivan susret sa Stvoriteljem, u kojem će On preuzeti sav moj košmar u glavi i učiniti „unutarnje pospremanje“, nakon dana pretrpanog obavezama. Pa koliko puta mi je već rekao: Dođi k meni ti umorna i opterećena. I kako da mu se onda ne odazovem.

Sv. Pio iz Pietrelcine (Padre Pio)

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

(Pietrelcina, 25.5.1887. - San Giovanni Rotondo, 23.9.1968.)


Rođen je 25. svibnja 1887. godine u talijanskom gradiću Pietrelcina. Sutradan, na krštenju dobio je ime Francesco (Franjo). Kao mladić ušao je u novicijat braće kapucina i postao redovnik, brat Pio. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. godine u katedrali u Beneventu. U rujnu 1916. godine poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo gdje, uz kraće prekide, ostaje do smrti 23. rujna 1968. godine. Ondje je na sebe primio znakove muke Gospodinove, tzv. stigme. U svom se je djelovanju osobito posvetio bolesnicima i siromasima. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. lipnja 2002. godine.

Nekoliko misli sv. Pia:

Mir je jednostavnost duha, vedrina savjesti, spokoj duše, veza ljubavi. Mir je red, sklad unutar osobe, neprestana radost koja je posljedica mirne savjesti, sveta radost srca u kojem vlada Bog. Mir je put savršenstva ili, još bolje: savršenstvo se nalazi u miru.

Demon, koji zna sve te stvari, čini sve napore da nam oduzme mir. Duša se ne smije žalostiti ni zbog čega, osim da uvrijedi Boga. No i u tome moramo biti vrlo razumni: valja nam žaliti zbog naših slabosti, no neka to bude mirna žalost, uvijek puna povjerenja u Božje milosrđe. Čuvajmo se onih predbacivanja i grižnje savjesti koja dolazi najčešće od neprijatelja koji nam želi oduzeti mir.

Ako nas grižnja savjesti vodi poniznosti i marljivosti u dobru, ne oduzimajući nam povjerenje u Boga, znajmo sa sigurnošću da dolazi od Boga. Ako nas, naprotiv, čini bojažljivima, nepovjerljivima, lijenima, sporima u dobru, znajmo sa sigurnošću da dolazi od demona, odbacimo je i tražimo utočište u povjerenju u Boga.

Sveti Augustin

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

28. kolovoza Crkva slavi spomendan sv. Augustina, sveca čija je mladost bila krajnje raskalašena i duhovnošću potpuno prazna, ali koji je, nakon što je njegova majka sv. Monika dugi niz godina usrdno i neumorno molila za obraćenje svoga sina, potpuno promijenio život i sve svoje znanje i sve svoje snage usmjerio na proslavu Boga.

Sveti Augustin je rođen 13. studenoga 354. god. u Tagasti, u Alžiru. Njegova majka sv. Monika je bila kršćanka, a otac poganin imenom Patricij. Iako je i njegova majka u mladosti zanemarila svoje kršćansko dostojanstvo i odala se piću, na prijekor kućne sluškinje koja ju je nazvala pijandurom potpuno se promijenila i počela novi život koji ju je doveo do naslova svetice. Otac mu je bio u duši dobar čovjek, ali nagle naravi i sklon bračnim nevjerama, ali je sveta Monika svojom mudrošću i poniznošću sve to podnosila i strpljivo se ophodila prema mužu, te je tako osiguravala istinski mir u obitelji. Osim Augustina imali su još jednoga sina i jednu kćer.

Mladi Augustin je u načinu života slijedio svoga oca, odajući se raskalašenom životu. Studirao je u Kartagi, a svoj način razmišljanja usmjeravao je prema maniheističkim dualističkim idejama koje su u ono vrijeme gotovo bile pomodarstvo i znak kulture i naobraženosti. U tom je smislu bio cijenjen kao iznimno mudar filozof i govornik.

U Kartagi je živio u izvanbračnom priležništvu s jednom ženom, te je s njom stekao i nezakonitog sina imenom Adeodat (od lat. a Deo datus = od Boga dan).

Po završetku studija se najprije vratio u Tagastu i ondje otvorio govorničku školu, potom je kao učitelj govorništva prešao u Kartagu, a zatim i u Milano. U međuvremenu mu je umro otac, koji se na samrti obratio i krstio, a majka je pošla za njim u Milano. Po svjedočenju svetog Augustina, sveta Monika je ustrajno bdjela nad svojim sinom, usrdno moleći Boga da mu otkrije svoju božansku mudrost i izvede ga na pravi put evanđeoske ljepote.

Ipak, sveti je Augustin još jedno vrijeme ostao čvrsto uvjeren u ljudsku mudrost zaogrnutu velom maniheizma, ali je s vremenom sve više počeo otkrivati prazninu takve i otkrivati ljepotu Božje mudrosti. U tom su mu poseban poticaj, uz majčine molitve, bile propovijedi milanskog biskupa svetog Ambrozija, tako da se 23. travnja 387. god., zajedno sa svojim sinom Adeodatom, krstio. Krstio ih je sam milanski biskup. Počeo je živjeti životom potpunog predanja Bogu, koje će ga s vremenom dovesti do časti oltara.

Odlučio se vratiti u Afriku, a na povratku mu je majka Monika umrla. U Africi je nastavio živjeti svetim životom i ondje je zaređen za svećenika 391. god., a pet godina poslije – 396. god. – i za biskupa u Hiponu.

Napisao je puno djela, od tumačenja svetopisamskih tekstova, propovijedi i polemika s raznim poganskim filozofima i kršćanskim hereticima, do kapitalnih filozofskih i teoloških traktata.

Ipak, među svim njegovim djelima posebno mjesto zauzimaju Ispovijesti (Confessiones), koje su podijeljene u dva temeljna dijela, a predstavljaju biser kršćanskog filozofsko-teološkog promišljanja i remek-djelo književnosti općenito. U prvom dijelu na poseban način prostire pred čitatelja svoju životnu ispovijed, odnosno bez zadrške govori o svojem grešnom životu u prošlosti i uzaludnim traganjima za Božjim licem kroz ljudsku mudrost.

Na takav način to djelo predstavlja posebno nadahnuće mnogima i putokaz da se, bez obzira koliko nakana po sebi može biti dobra i plemenita, ne može pronaći prava životna radost izvan Boga. Jedna od mnogih rečenica koje se rado navode iz tog djela i koja jasno sažima svu bijedu njegova ranijeg traženja i svu ljepotu njegova života nakon obraćenja nalazi se na samom početku knjige i predstavlja srž njegove ispovijedi: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi (Bože).”

Sveti Augustin je umro 24. kolovoza 430. god. u Hiponu, tijelo mu je najprije preneseno na Sardiniju, a potom početkom 8. st. u Paviju, gdje mu se nalazi i danas grob.

1298. god. proglašen je crkvenim naučiteljem, zajedno s još trojicom crkvenih velikana Zapada: sv. Ambrozijemsv. Jeronimom i sv. Grgurom Velikim. Zaštitnik je teologa, tiskara, pivara, a po njemu mnoga mjesta diljem svijeta nose svoj naziv.