Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

UMRO fra KRUNOSLAV KAŠNAR

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Fra Krunoslav Kašnar, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda,  iz Franjevačkog samostana u Kloštar Ivaniću, okrijepljen svetim sakramentima blago u Gospodinu preminuo je u srijedu 10. veljače 2021. u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, u 83. godini života, 65. redovništva i 56. svećeništva.

Fra Krunoslav Kašnar rođen je 1. kolovoza 1938. u Glavnici Gornjoj, župa Presvetoga Trojstva u Moravču (Kašina), kao peto od sedmero djece Josipa i Adele rođ. Šarkanj. U novicijat  Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda ušao je 5. kolovoza 1956. u Cerniku. Nakon godine novicijata, 6. kolovoza 1957. položio je prve redovničke zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1962., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. u Zagrebu. Kao svećenik bio je na službi u Cerniku; od 1975. do 1997. u Beču kao dušobrižnik hrvatskih radnika i voditelj Hrvatske katoličke misije. Nakon povratka u Hrvatsku bio je u više naših samostana, a od 2005. do 2008. boravio je ovdje u Koprivnici.  

Tijekom svojega redovničkoga i svećeničkoga života obavljao je službe gvardijana, vikara i ekonoma samostana, dušobrižnika hrvatskih radnika u Austriji, župnog vikara, duhovnoga asistenta OFS-a i Frame.

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, 27. svibnja 1999. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske koja se daje za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota.

Sprovod pok. fra Krunoslava Kašnara bio je u ponedjeljak 15. veljače 2021. na groblju u Kloštar Ivaniću. Mnogim vjernicima u Koprivnici ostao je u dragoj uspomeni pa ga preporučamo u molitve

Danas, na drugu nedjelju u veljači, obilježava se Svjetski dan braka

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Druga nedjelja u veljači posvećena je bračnom paru, mužu i ženi kao stupu obitelji, koja je temelj društva. Time se želi proslaviti sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

Zamisao o obilježavanju dana braka započela je u Luisiani, SAD, 1981. godine, kada su bračni parovi potaknuli gradonačelnika, guvernera i biskupa da proglase Valentinovo danom «vjere u brak». Obilježavanje je naišlo na veliki odaziv, a zamisao je predstavljena i nacionalnom vodstvu Bračnih susreta, koje ga je rado prihvatilo. Godine 1983. uveden je naziv „Svjetski dan braka“ s namjerom da se svake godine diljem svijeta obilježava druge nedjelje u veljači.

Sv. Otac Ivan Pavao II. podijelio je 1993. godine svoj apostolski blagoslov Svjetskom danu braka. Inicijativa se iz godine u godinu nastavlja širiti u sve više zemalja, a u Hrvatskoj se ove godine obilježava osmi puta.

Opširnije...

Papa ustanovio Nedjelju Božje riječi

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

U Vatikanu je 30. rujna 2019. objavljeno apostolsko pismo „Aperuit illis“ kojim Papa određuje da „Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi“. Nedjelja Božje riječi slavit će se svečano kako bi se otkrilo pashalno i spasenjsko značenje Božje riječi koja na uvijek novi način potiče izaći iz individualizma i iznova se roditi za ljubav.

Naslov dokumenta „Aperuit illis“ dolazi od teksta iz Lukina Evanđelja „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma“ (24,45). Objavljen je na liturgijski spomen svetoga Jeronima, na početku 1600. obljetnice smrti glasovitog prevoditelja Biblije na latinski koji je govorio: „Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista“. Papa objašnjava kako se tom inicijativom, o kojoj je već bilo riječi već na završetku Izvanrednog jubileja milosrđa, želi odgovoriti mnogim vjernicima koji su tražili da se ustanovi Nedjelja Božje riječi.

Nedjelja Božje riječi, ističe Papa, zauzima mjesto u liturgijskom vremenu koje poziva jačati veze sa Židovima i moliti za jedinstvo kršćana.

Poziva da se tu nedjelju slavi kao svečani dan te ističe, među ostalim, važnost da se okupljenom zboru vjernika i konkretnim bogoslužnim činima zorno pokaže normativnu vrijednost Božje riječi.

Biblija – piše Papa – ne može biti samo baština nekih, a još manje zbirka knjiga za nekolicinu povlaštenih.

Često se javljaju tendencije koje pokušavaju monopolizirati sveti tekst i vezati ga uz neke krugove ili odabrane skupine. Ne smije biti tako. Biblija je knjiga naroda Gospodnjeg koji u njezinu slušanju prelazi s raspršenosti i podjele na jedinstvo. Riječ Božja ujedinjuje vjernike i čini ih jednim narodom.

Biblija nije zbirka povijesnih knjiga niti vijesti, već je u potpunosti usmjerena na cjelovito spasenje osobe.

Neosporna povijesna ukorijenjenost knjiga sadržanih u svetom tekstu ne smije dovesti do toga da se zaboravi tu prvobitnu svrhu: naše spasenje.

Primjećujući kako Riječ Božja „daje oblik i značenje odnosu između Riječi Božje i ljudskog jezika s njegovim povijesnim i kulturnim uvjetovanostima“, Papa ističe da se „često izlažemo opasnosti da odvajamo Sveto pismo i tradiciju jedno od drugog, ne shvaćajući da su oni zajedno jedan jedini izvor Objave“.

Naime, biblijska vjera „temelji se na živoj Riječi, a ne na knjizi. Kad se Sveto pismo čita u istom Duhu kojim je i napisano, ostaje uvijek novo.“ Tako, „onaj tko se hrani Božjom Riječi svaki dan postaje, poput Isusa, suvremenik ljudi koje susreće; nije u napasti da padne u besplodne nostalgije za prošlošću, niti u sablasne utopije glede budućnosti“.

Papa Franjo poziva „nikad se ne naviknuti na Riječ Božju“ koja uvijek na novi način poziva „na milosrdnu ljubav Oca koji traži od svoje djece da žive u ljubavi“. Riječ Božja je kadra otvoriti nam oči i omogućiti nam da se izvučemo iz ralja individualizma koji nas guši, sputava i čini naš život neplodnim. Ona širom otvara put dijeljenja i solidarnosti, ističe Papa.

Da bi nam to bio iskreni dijalog i radostan susret s Kristom Gospodinom, uz Nedjelju Božje Riječi evo nekoliko savjeta i poticaja:

― Neka vaša Biblija – Sveto pismo postane obiteljsko stablo, matica rođenih i krštenih, gdje će biti upisane i sve nove generacije;

― Neka se u obitelji u određene dane tjedna čita u kontinuitetu dio teksta Novoga Zavjeta, a osobito nedjeljna čitanja subotom;

― Ovogodišnji kumovi i kume neka svojem krizmaniku/krizmanici ne samo daruju Sveto pismo, nego neka u pripravi za svoju ulogu pročitaju barem jedno Evanđelje;

― Ono što nas u nedjeljnom slavlju riječi Božje osobno dirne neka to bude misao vodilja dotičnog tjedna;

― Preporučamo da suvremenu tehnologiju stavite u službu riječi Božje da nas ona može pratiti dnevno na različitim mjestima;

― Osobito je važno u župnim zajednicama osposobljavati i formirati službu čitača i čitačice, onih koji posuđuju glas i lice riječi Božjoj;

― Neka nedjeljna homilija bude vremenski odmjerena, a sadržajno prepoznatljiva kao odjek riječi Božje za naš život.

BLAGOSLOV OBITELJI

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Zbog epidemioloških mjera naša je Biskupija odgodila redoviti pohod obiteljima koji je uobičajeno vezan uz Božić i božićne dane. Naš biskup, mons. Radoš, dao je svoje upute i potakao nas da pohodimo katoličke obitelji u vremenu od Svijećnice do Cvjetnice.

U našoj župi započet ćemo u petak, 12. veljače u popodnevnim satima. Znamo da je svima vama jednostavnije kad je to u redovito vrijeme Božića, ali ova godina je u mnogočemu neredovita pa i to primite kao jednu žrtvu da se ipak susretnemo u vašem domu.

Oni koji se boje zaraze neka slobodno odustanu od blagoslova, a jednako tako ako je netko u samoizolaciji i slično. I ovaj puta vas molimo da na vratima stavite papirić: OČEKUJEMO BLAGOSLOV. Pokušali smo dobiti pomoć iz naših susjednih samostana pa će redovito blagoslivljati 4-5 svećenika (bar se tako nadamo). To smo učinili da u što kraćem vremenu obavimo blagoslov. Radnim danom blagoslov će biti samo u popodnevnim satima kada je većina završila svoje radne obveze. Subotom kada je većina slobodna blagoslov će započinjati u 9 sati prije podne.

Raspored je sljedeći:

12.02. - petak          Oružanska-Franjevačka-Đ. Estera-Školska-Reberinska

                                    Mažuranićeva - Gupčeva

13.02. - subota       Starogradska-Ciglana-Sulimanovićeva-Hiršlova-Cinderišće-    Mariškina

15.02. - ponedjeljak  Kraljice Jelene-Magdalenska-Beč-Svačićeva

16.02. - utorak       Mihanovićeva-I.G. Kovačića-Krmpotićeva

17.02. - srijeda       J.J. Strossmayera-Gundulićeva-A.G. Matoša

18.02. - četvrtak    Gorička-Bajer-Rusanova

19.02. - petak         Novi i Stari Brežanec-Omladinska-Br. Radić

20.02. - subota       Trg kralja Zvonimira

22.02. - ponedjeljak Špoljarska-Cvjetna-Dubovec

23.02. - utorak       Bilogorska-Br. Malančec-R. Horvata

24.02. - srijeda       G. Karlovčana-Lj. Posavskog-Miklaužićeva

25.02. - četvrtak    Potočna-Mosna-Sajmišna

26.02. - petak         K. Zrinske-Proljetna-D. Pejačević-Česijeva- Heinrihova

27.02. subota         Bjelovarska-I. Trnskog-Radnička         

Blagoslov će redovito započinjati u 15 sati kad računamo da zaposleni dolaze kući. Subotama blagoslov započinje u 9 sati.

Budite pažljivi da svećenika dočekate koliko je moguće spremno. To znači da pratite njegovo kretanje i ako je potrebno susjedima javite da je krenuo prema njihovu domu. Pošto je dobar dio blagoslova u popodnevnim satima kada je brzo mrak, nastojte koliko je moguće osvijetliti prilaz kući.  

Blagoslov obitelji i domova kršćanski je čin u kojem obitelj, po pohodu svećenika, zaziva Božji blagoslov na sve svoje članove. U blagoslovu se međusobno privlače i sjedinjuju Božji dar i čovjekovo prihvaćanje.

U Svetom pismu stoji pisano: Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati. ( Br 6,22-27 )

Po blagoslovnoj molitvi koju, u Božje ime u obitelji predmoli svećenik, zaziva se Božji blagoslov na članove obitelji koji u tom domu dijele i dobro i zlo, kako bi iznova bili spremni većom revnošću uzajamno se radovati i biti jedni drugima potpora u danima kušnji i trpljenja.

U mnogim župama, pa i u našoj, običaj je da se prilikom blagoslova daje i dar za Crkvu (godišnji doprinos župljana) koji ide u župnu blagajnu iz koje se financira život i pastoral župe: nagrada/plaća župniku i zaposlenima u župi (orguljašice, domar), redovno održavanje objekata, režije i drugi tekući troškovi. U našoj župi visina dara nije određena taksativno, već svaka obitelj doprinosi potrebama župne zajednice u skladu sa 5. crkvenom zapovijedi i svojim materijalnim mogućnostima.

Ne zaboravimo, Božji blagoslov ne može se ni kupiti ni platiti! Novčani dar samo je naše uzdarje na nemjerljivost Božjega dara!

Krist neka blagoslovi vas i vaš dom!

Sveti Ivan don Bosco

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Sveti  Ivan don Bosco svećenik, odgojitelj mladeži (1815. – 1880.) - spomendan 31. siječnja

 

Sv. Ivan Bosco je potjecao je iz siromašne seljačke obitelji iz okolice Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.

Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju."
U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. "To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."

Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom.

Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.

Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta uspjela je da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragolani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.

Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani "klub veseljaka". Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.

Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana.

Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.
Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj.

Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.

Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio  papa Pio XI. godine 1934.

Sveti Toma Akvinski svećenik, dominikanac i crkveni naučitelj (1225. - 1274.) spomendan 28. siječnja

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upoznao se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Svetom Albertu Velikom.

Već s 23 godine života Sveti Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.

Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo Tebe, Gospodine!"

Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći crkveni sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu kraj Rima i ondje preminuo. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem.. Crkva je Svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.

Sveta Agneza - Janja Rimska djevica i mučenica ( + 304.) spomendan 21. siječnja

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Jedna je od najslavnijih kršćanskih djevica bila Sv. Janja. Njezino je ime ušlo i u rimski Kanon ili Prvu euharistijsku molitvu, u Litanije Svih Svetih, a svojim su je spisima proslavili i najveći crkveni pisci kao Sv. Ambrozije, Sv. Jeronim i Sv. Augustin.

Prvi kršćanski rimski car Konstantin Veliki sagradio je na grobu sv. Janje nekoliko desetljeća nakon njezine smrti veličanstvenu baziliku.

Još i danas u toj bazilici na Nomentanskoj cesti u Rimu blagoslivaju se jaganjci, od kojih se vune prave paliji, što se daju nadbiskupima i metropolitima. Stara kršćanska predaja govori da je Janja bila kći odlične patricijske obitelji, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Već kao dijete postala je kršćanka.

Vjera u božanskog Spasitelja tako ju je zahvatila i očarala da je u ranoj mladosti učinila zavjet djevičanstva te odlučila samo njemu isključivo pripadati. Bio je to poticaj milosti kome se ona najspremnije odazvala i drukčije se to ne može ni shvatiti. Kako je bila i bogata i lijepa zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima. Djevica je iz viših motiva i pobuda odbila tu prosidbu i odrekla se zemaljske ljubavi i sreće kojoj se bilo u braku nadati. Za prosca je to bilo neshvatljivo pa je slučaj bolje istražio i doznao da je Janja kršćanka. To je u doba progona bio zločin protiv državnog poretka. Janja je optužena i izvedena pred sud i tu je pružila najljepše svjedočanstvo za vjeru i djevičanstvo. Ništa je nije moglo zastrašiti ni pokolebati.

Nutarnji žar bio je jači od svih prijetnji i muka. Oko godine 304. pogubljena je mačem. Bilo je to za Dioklecijanova progonstva. Zašto je Janja kraj tolikih mučenika došla ipak na toliki glas?

Ljudi su se divili njezinoj hrabrosti u njezinoj dobi od samo 12 godina. Iako tjelesno mlada, duhovno je bila posve zrela pa je dobro uočila gdje se nalaze vječne vrijednosti i za njih se životno opredijelila te im ostala vjerna sve do smrti. Pobožna predaja pripovijeda da se 8 dana nakon slavnog svršetka ukazala svojim roditeljima s janjetom u ruci i utješila ih velikom slavom što ju je mučeničkom smrću zaslužila.

Sveta Janja je veoma štovana svetica kroz sva vremena. Zaštitnica je ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Zaručniku. U svojoj Raspravi o djevičanstvu sv. Ambrozije ovako slavi sv. Janju: "Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji. Kaže se da je u dvanaestoj godini podnijela mučeništvo.

Što li je mrska ta okrutnost koja ne pošteđuje ni malahnu dob, a kako je velika moć vjere koja i u toj dobi nađe svjedočanstvo! Zar je u onom tjelešcu bilo mjesta za ranu? No, ako i nije imala čime da primi udar oružja, imala je čime da oružje nadvlada. Djevojčice u toj dobi ne mogu podnijeti ni mrko lice roditelja, a od uboda igle znaju se rasplakati kao da su im rane nanesene.

A ova se, sred okrutne čete krvnika neprestrašena, u teškim trzajima škripavih lanaca nepomična, predala bodežu bijesnog vojnika, ne znajući još za umiranje, ali spremna da umre; i kad bi je protiv volje vukli k žrtveniku, ona je sred plamenova ruke pružala Kristu te sred samog svetogrdnog ognja udarala znak slavlja Gospodina, Pobjednika, te vrat i obadvije ruke uvlačila u željezne stezače, ali nijedan stezač nije mogao obujmiti tako tanahne udove. Da li je to nova vrsta mučeništva?

Još nesposobna za kaznu a već zrela za pobjedu; nepogodna za borbu a pogodna za vijenac pobjede, održi pouku o junaštvu djevojčica kojoj je slaba strana bila dob. Ne bi tako nevjesta hrlila k svadbi kako je na stratište stupala ta djevica vesela radi uspjeha, žurna u koraku, ukrasivši glavu ne kovrčavom kosom već Kristom, urešena ne cvijećem nego vladanjem. Svi plaču, ona ne. Čude se mnogi što tako olako rasipa svoj život što ga još ne okusi, a daje ko da se naužila. Zastaju svi u čudu što već biva svjedokinja Bogu, a sa svoje dobi ne može ni sobom još raspolagati. Postigla je na kraju da je u Boga našla povjerenje, a u ljudima ga nije našla, jer što je iznad prirode to je od začetnika prirode.

Kolikim li se grožnjama služio krvnik da ga se boji, kolikim laskanjem da je nagovori, kolikim li obećanjima da se uda za njega. Ali ona će: 'Pa to je uvreda vjereniku čekati da ti se tko svidi; imat će me tko me prvi izabra. Što oklijevaš krvniče? Nek pogine tijelo što ga mogu ljubiti oči koje neću.' I stade, pomoli se i sagnu šiju. Mogao si vidjeti gdje krvnik ustrepta kao da je sam pogođen, zadrhta desnica ubojice, problijedi mu lice u strahu za tuđu pogibao, dok se djevica za svoju ne poboja. Imate, dakle, u jednoj žrtvi dvojako mučeništvo: čednosti i vjere. I djevica je ostala i mučeništvo postigla."