Četvrtak je, devet sati uvečer. Kiša neumorno pada, a šareni kišobrani „Antunovih ljiljana“ i braće i sestara u Kristu, što su nam se pridružili na ovom hodočašću, čekaju autobus kako bi svi zajedno krenuli prema Međugorju. Ni kiša, ni hladno vrijeme, ni vjetar nam ne smetaju jer idemo u Međugorje, idemo Kraljici mira na međunarodno okupljanje osoba s poteškoćama u razvoju. S blagoslovom fra Vjeke krenuli smo na put. Početni žamor u autobusu kroz neko vrijeme umirila je molitva krunice i noć što je pred nama jer trebalo je bar malo utonuti u san kako bi slijedećeg dana mogli pratiti sve ono što nam je organizirano u Međugorju. Po dolasku i nakon smještaja kod župljana Međugorja, krenuli smo na okupljanje svih sudionika, zajednica i udruga osoba s poteškoćama u razvoju ispred vanjskog oltara crkve sv. Jakova gdje smo se, svaki na svoj način, bilo riječima, bilo pjesmom, predstavili svima koji su došli popratiti ovaj veliki događaj za sve nas. U poslijepodnevnim satima bio je organiziran Križni put na Križevac, odnosno glazbena igraonica za djecu u Majčinom selu. U predvečerje sudjelovali smo na misnom slavlju i klanjanju, koje je zaista bilo prekrasno. Ipak, poprilično umorni od cjelonoćnog putovanja te svih aktivnosti, koje su nam za petak pripremili domaćini, otišli smo na spavanje. U subotu ujutro krenuli smo na Podbrdo, odnosno naša dječica u dječju igraonicu u Majčino selo. U poslijepodnevnim satima bili smo na misi gdje su članovi zajednice „Vjera i svjetlo“ oživljavali Evanđelje, dok su članovi FRAME animirali sv. Misu pjesmama s pokretom. Molili smo molitvu za ozdravljenje te su svećenici svakom sudioniku polagali ruke. Nakon sv. Mise i zajedničkog fotografiranja svih 1380 sudionika iz čitavog svijeta, krenuli smo do Uskrslog Isusa i tamo doživjeli očaravajuću sliku ustreptalog sunca gdje smo na neopisiv način osjetili prisutnost Majke Božje. Predivan pogled izazivao je neopisive osjećaje. Ne možeš ostati ravnodušan, emocije su se prelijevale jedna preko druge. Tom osjećaju pridonijelo je i pjevanje duhovnih i svjetovnih pjesama naših „iskrica“ uz zvukove gitare u holu pansiona gdje smo nakon večere nastavili svoje druženje upotpunjujući ga i plesnim koracima, dok je ostatak ove naše hodočasničke obitelji bio na cjelonoćnom klanjanju u crkvi sv. Jakova. U nedjeljno jutro, nakon euharistijskog slavlja i nakon što smo napunili svoje trbuščiće, s pjesmom i malim poklonom u znak zahvalnosti rastali smo se od naših izrazito ljubaznih domaćina i krenuli na put prema Koprivnici. Usput smo se nakratko zaustavili u Sinju kako bi posjetili crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske, dok smo se u Udbini zaustavili kako bismo vidjeli prekrasnu crkvu Hrvatskih mučenika. Uz mnošto molitve, pjesme, natjecanja u pjevanju, sviranja i svega ostalog stigli smo i u našu dragu Koprivnicu. Koliko je ovo hodočašće bilo posebno, ne samo za članove zajednice „Vjera i svjetlo“, nego i za braću i sestre u Kristu što su pošli na ovo hodočašće s nama, govorila su nam njihova radosna lica, nesebično pomaganje, molitva, suze, riječi, govorio nam je i onaj tako dobar osjećaj da smo svi bila jedna velika obitelj, baš onakva obitelj u kakvoj bi se i Josip i Marija zajedno s Isusom osjećali blagoslovljeno među nama. Hvala Majci Božjoj Međugorskoj što nam je ovim hodočašćem još jednom pokazala da je u malenima i slabima sva snaga i ljubav ovog svijeta – čista, iskrena, nevina, baš poput djeteta koje ne traži ništa osim da primi i da ti da malo svog toplog zagrljaja i osmjeha. Koraljka K., prijatelj Zajednice „Vjera i svjetlo 
