Skupštini je prisustvovalo 20-etak braće i sestara, te naš duhovnik fra Franjo Jesenović. Prije Skupštine smo nastavili skupljati doprinos za više razine za 2022. godinu. Za ovu godinu visina doprinosa je 75kn. Na početku Skupštine smo molili Časoslov. Pročitani su rođendanci ovaj mjesec. Podijeljeni su informativni listići za slijedeće razdoblje i data su pojašnjenja: 12.1. – FSR animira klanjanje nakon večernje mise; 18.1. – susret:časoslov; Upućen je poticaj na molitvu za nove članove FSR-a, za svu braću i sestre u formaciji, te za franjevačku mladež FRAM-u; 1.2.2022. je sljedeća Skupština u 16:30; U susret izborima u našem bratstvu u ožujku, na listiću je upućen poticajni poziv:
Iz Pravila i Generalnih konstitucija Čl. 31.2.:
„Služba ministra ili vijećnika jest bratsko služenje, obveza biti raspoloživ i odgovoran s obzirom na svakog brata i bratstvo kako bi se svatko ostvario u vlastitom pozivu i kako bi svako bratstvo bilo prava franjevačka crkvena zajednica djelatno nazočna u Crkvi i društvu.“
Draga braćo i sestre,
približava nam se vrijeme izborne skupštine. To je prilika kada nas Gospodin zove da, u skladu s našim sposobnostima i mogućnostima prihvatimo odgovornost i odaberemo aktivnije i zauzetije služenje u bratstvu na način da dopustimo da budemo birani. S druge strane to je prilika da, prema poticajima Duha i učenju Crkve, glasamo za braću i sestre tj. učinimo druge odgovornima. Ovim putem vas sve pozivam i
potičem: da se usudite i odvažite – dopustite da budete birani i da birate.
ministar, brat Marko
Brat Marko Bunić je održao predavanje sa temom: Pokornički pokreti u Crkvi
Obraćenje – pokora – metànoia sastoji se u odvraćanju od grijeha, kako bi se vratilo prijašnjem stanju prijateljstva s Bogom. To mora biti, neprekidno raspoloženje vjerničke duše, trajno posvećenje novom načinu života, kako unutarnjem tako i izvanjskom, ali nadasve unutarnjem. Pokornički pokret povezan je s evolucijom prava i prakse Crkve što se tiče načina dobivanja oprosta grijeha nakon krštenja. Pokornička doktrina utemeljena je na činjenici da kršćanin, iako u stanju teškoga grijeha, nije nepovratno izgubljen (1 Iv 8,10), te da grijesi mogu biti otpušteni po Kristu ukoliko se napusti grijeh i vrši pokoru. Doktrina se počela razvijati u 3. stoljeću. Zasniva se na načinu da se obraćenju srca pridružuju izvanjska djela: molitva, post, milostinje i javno ponižavanje. Pokornici su bili isključeni iz sudjelovanja u euharistiji. Mogli su joj ponovno prisustvovati i primati je tek nakon što su službeno okajali grijehe. U 4. stoljeću grešnici koji su činili pokoru bili su dio skupine, odnosno svojevrsnog pokorničkog “reda”. U taj red ulazilo se po liturgijskom obredu polaganja ruku. Sve to postajalo je toliko teško i kruto da su i biskupi odonda postali pažljiviji pri prihvaćanju pokornika, a i pokornici su sami izbjegavali ulazak u pokorničko stanje čekajući starost i kraj života kako bi primili pokoru (pokornička praznina). U 5. stoljeću bilježimo fenomen dobrovoljne pokore. Premda nije riječ o “grešnicima”, neki vjernici ulaze u “Pokornički red” slobodnom voljom iz ljubavi prema savršenstvu, te se dobrovoljno podvrgavaju pokorničkim pravilima ostajući u tome redu cijeloga života. U 6. i 7. je postojala jasna razlika između privatne i javne pokore, te javnih pokornika pokajnika i dobrovoljnih pokornika. Nudilo se mnogo načina i stanja po kojima se ulazilo u kontekst pokore:
- obraćeni supružnici
- dobrovoljni hodočasnici
- oni koji su boravili u samotištima
- oblati (svjetovnjaci pridruženi monaškoj zajednici)
- djevice (koje nisu bile liturgijski posvećene)
- osobe koje su živjele samostanskim načinom života bez položenih zavjeta
Postojala su zajednička obilježja:
- Nošenje prepoznatljivog pokorničkog habita: tunika, štap, torba, sandale i tau.
- Posvećenost karitativnim djelima: bolnice, leprozoriji, ubožnice, ugošćivanje hodočasnika, popravci crkava, pokapanje mrtvih, njega bolesnih u vrijeme epidemija.
- Posvećenost molitvenom životu.
- Obveza življenja u uzdržljivosti od tjelesnih naslada. Potpuna uzdržljivost neoženjenih i povremena među oženjenima.
- Uzdržavanje od narodnih slavlja, plesova i gozbi.
- Odricanje od javnih službi (suci, odvjetnici).
- Odricanje od vojne službe, nošenja oružja i sudjelovanja u ratu.
- Odustajanje od trgovačkih djelatnosti.
- Odricanje od jahanja konja.
Fenomen koji je u povijest ušao kao „pokret obnove“ Crkve započeo je u samostanu u Clunyju (Francuska), utemeljenom 910. godine s ciljem vraćanja Crkve njezinim evanđeoskim korijenima, olakšavajući povratak Pravilu sv. Benedikta, kao što je bilo na počecima. Po uzoru na Cluny, osnovani su i drugi samostani, poput kartuzijanskih (koje je osnovao sv. Bruno iz Kölna, 1030. – 1101.) i cistercitskih (koje je osnovao sv. Robert iz Molesmea, 1024. – 1111., i prije svega sv. Bernard iz Chiaravallea, 1090. – 1153.).
Velike promjene koje su se dogodile u društvu nakon 1000. godine imale su odjeka i na vjerničku dimenziju laika: pojavljuje se nova svijest i autentičnija osjetljivost koje su bliže prvoj Crkvi koja želi uvesti Evanđelje u svakodnevni život, Crkvi u svijetu. Stvara se ideja da čak i laici mogu živjeti evanđeosku poruku u svom svakodnevnom životu. Bila je to uistinu nova misao u usporedbi s vjerovanjem da je kršćansko savršenstvo moguće postići samo u „contemptus mundi“ (preziru svijeta), prianjajući uz samostanski ili samotnjački život, a odbacujući društvo i svjetovne brige.
U povijesti Crkve pokornički pokret ima drevne korijene. Uključivao je one koji su nakon krštenja, odlučili suobličiti svoj život Božjoj volji, pod uvjetom da zaista promijene svoj unutarnji život i svakodnevno ponašanje čineći pokoru, koja se sastojala od molitava, odricanja, milostinje… Započinjanje „pokore“ podrazumijevalo je izražavanje volje tijekom javne svečanosti u nazočnosti biskupa, prihvaćajući nove uvjete života vidljive svima: mjesto u stražnjem dijelu crkve, klečeći položaj, istrošeni habit, šišanje kose, duga brada… Ostale značajke života pokornika bile su post, prema odredbama Crkve, osobito tijekom tri godišnje korizme: na Uskrs, nakon Duhova, na Božić; dobrovoljno bičevanje koje se također smatralo kaznom koja je zamjenjivala druge; hodočašće na udaljena mjesta od velike vjerske važnosti bio je oblik pokore prakticiran u svakom stoljeću. Još jedno pokorničko stanje, koje su mogli odabrati i redovnici i laici, bilo je pustinjaštvo, izolacija od svijeta kako bi se tražilo samo Boga. Velike gospodarske i društvene transformacije odražavale su se i na razvoj „pokorničkog stanja“: više to nije bio pojedinačan „bijeg od svijeta“ radi traženja kršćanskog ideala, već se radilo o „životu u svijetu“ stavljajući u središte Evanđelje radi oponašanja siromašnog i poniznog Krista. Ova usmjerenost prema tako visokom idealu okupila je mnoge vjernike laike, koji su na nekim područjima stvorili skupine ili „bratstva“ oženjenih osoba i onih u celibatu koji su, čak i bez nužnog zajedničkog života, usvojili istu predanost življenja pokorničkog života. Papa Inocent III. (1160. – 1216.) mudro je prihvatio nove laičke pokrete u Katoličkoj Crkvi, što je potaknulo i pokorničke pokrete. On je bio taj koji je ponovno otvorio slučaj humilijata i odobrio ih pismom u lipnju 1201. Ono je sadržavalo Propositum kojim je reguliran način života humilijata: poniznost, strpljenje, milosrđe, postovi i molitve bili su njihova načela nadahnuća. Stoga Treći red humilijata možemo smatrati svojevrsnim načinom života koji prethodi franjevačkom Trećem redu.
U duhu vjerske obnove nastaju i formiraju se bratovštine i brojna razna staleška udruženja. Nove bratovštine okupljaju i nadahnjuju mnoge sljedbenike. Iznimno ljudsko i vjerničko iskustvo Franje Asiškoga završit će dugi proces obnove pokorničkog stanja. „U njemu je moguće istovremeno dokučiti vrhunac najautentičnijih ljudskih i kršćanskih težnji laika i najsvjetliji prijedlog rješenja…“ . Njegov primjer i njegove riječi poticat će impresivan procvat muškaraca i žena koji će u različitim oblicima krenuti putem kršćanskog savršenstva. Franjo je 1207. započeo svoje obraćenje kao pokornik, noseći pustinjački habit. U tom razdoblju su mu se pridružila i prva braća. Kada su ih pitali „Odakle ste?“ i „Iz kojeg reda ste?“ oni bi odgovarali: „Pokornici smo, i rodili smo se u gradu Asizu.“
Kroz bogatu diskusiju o pokori, obogatili smo jedni druge.
MIR i DOBRO!
