Večeram i upalim na svom stolu svijeću. Dugo promatram taj stijenjak koji gori. Naviru mi misli, moj duh se otvara. Pomislim, nije li baš moja baka molila pri takvoj voštanoj svijeći i to bez električne žarulje. Kolike su svijeće gorjele, u tihim sobicama u vrijeme mojeg djetinjstva. Duhom osjećam blizinu svoje bake i njene umorne, sklopljene ruke, kako prebiru zrnca krunice. O, kako se srce napaja ljubavlju, mirom i dobrotom. I razmišljam, kuda je nestao mir u današnjem čovjeku? Nebi li se trebalo vratiti tom miru, toj upaljenoj svijeći i tišini sobice. Ugasiti svjetlo i upaliti ponovno taj žižak svijeće I tako otvoriti svoje srce, istini, dobroti I ljubvi. Popričati s Isusom, kakav mi je danas bio dan? Da li je bio zadovoljan danas sa mnom? Gdje se moram popraviti? Jesam li ga slušala danas? Možda će ti reći baš kao i meni večeras: Radostan sam ti što si izdvojila ove trenutke večeras, da popričaš sa mnom. Ne brini i ono što nisi uradila dobro, ja ću popraviti. Eto takav je moj prijatelj Isus. Najbolji prijatelj. A tvoj? Poznaješ li ga? Da li si ga ikada nasmijao? Jesi li mu ikada rekao: Sjećaš li se Isuse onoga trenutka, onog našeg susreta……….
Pođi s Isusom u svaki svoj dan. On je osoba, tvoj prijatelj, možeš mu baš sve povjeriti. Samo on će te učiniti radosnim I u trenucima kada ti nejde I kada ti je teško.
Marijana. I.
