{ppgallery}
{/ppgallery}
ZAJEDNICA „VJERA I SVJETLO“ U CRKVI SV. ROKA U VIROVITICI
Na poziv zajednice „Vjera i svjetlo“ virovitičkih „Marijinih iskrica“ uputili smo se autobusom na proslavu blagdana Svijećnice u crkvu sv. Roka u Virovitici. Uz molitvu i pjesme put nas je prvo odveo do Đurđevca gdje su nam se pridružili i članovi zajednice „Vjera i svjetlo“ grada Đurđevca i Novigrada Podravskog te smo svi zajedno, puni vedrine i Božje radosti, nastavili prema Virovitici. Uz lijepe riječi dobrodošlice i blagoslov svijeća krenuli smo na misno slavlje. Ulaskom u crkvu sv. Roka, u tu prekrasnu unutrašnjost okruženu oltarima, razmišljala sam kako da na papir prenesem osjećaje koji su u svima nama tada kovitlali i kako opisati ono što je samo misno slavlje unijelo u sve nas. Uhvatila sam se u mislima kako sam željela zaustaviti vrijeme i jednostavno zaboraviti da iza debelih crkvenih zidova postoji jedan drugi svijet, svijet u kojem su sve one stvari i situacije koje nas više puta znaju tako snažno okovati. Poželjela sam da su sad tu u ovim drvenim klupama sa svima nama svi naši najdraži te da i oni dožive tu pripadnost jedni drugima, tu pripadnost Božjem stadu koje nas drži na okupu. Skrenuvši pogled vidjela sam da je svatko na svoj način proživljao svoje trenutke. Nekima je blagi osmjeh krasio lice, nekima su iskrile suze u očima, dok su se drugi ovlaš dodirivali dajući jedni drugima do znanja: tu sam i znam da si i ti tu. To mi je još više ispunilo dušu. Hvala Ti dragi Bože što si nas takve stvorio. Po završetku misnog slavlja krenuli smo na međusobno druženje članova zajednice. Nisu tu bile dvije, tri, već četiri zajednice, a tamo gdje su samo dvoje ili troje skupljeno u Njegovo ime tu je i On među nama. Koliko je tek onda bilo tu Božje prisutnosti. Veseli, rasplesani i raspjevani razdraganih srca klicali smo: Isuse, volim te! Isuse, trebam te! Isuse, hvala Ti!
Promatrajući dječicu, koja se tako iskreno i bez zadrške raduju ovakvim susretima i zbog kojih ova zajednica i postoji, čovjek ne može a da ne pomisli koliko su ona jednostavna i dosljedna u svojoj ljubavi prema Isusu, prema roditeljima i svima nama koji ih okružujemo. Oni su one naše male lučice koje tako tiho i samozatajno tinjaju i rasvjetljavaju svjetlost u našim srcima izvlačeći iz nas samih one u nama duboko potisnute osjećaje na koje smo i mi sami zaboravili ili ih nismo ni željeli dati iz sebe jer se bojimo. Bojimo se biti povrijeđeni i poniženi, a trebali bismo se samo prepustiti Bogu u njegove ruke i uvidjeti da i naš život može biti jednostavan i nesebičan. Dopustimo si da ta naša dječica to izvuku iz nas i da se iskreno, kao i oni, radujemo ovome životu onakvom kakvim nam ga je Bog podario.
Zahvalni domaćinima na gostoprimstvu i prijateljstvu, uputili smo se svojim kućama potpuno ispunjeni i puni dojmova s ovog susreta zajednica „Vjere i svjetla“. Koraljka Košuta, prijatelj zajednice „Vjera i svjetlo“
{ppgallery}
{/ppgallery}