Svanulo je nedjeljno jutro puno kišnih oblaka, ali to nije spriječilo „Antunove ljiljane“ da krenu put Novog Marofa, odnosno mjesta Presečno gdje smo zajedno s mještanima toga mjesta na otvorenom proslavili blagdan sv. Petra i Pavla. Našim članovima pridružio se i provincijski koordinator Zvonko Vnučec s još nekoliko članova zajednice ViS iz Zagreba i Vinkovaca. Nakon lijepog dočeka uz male anđeleke za naše „iskrice“, mi smo zauzvrat mještanima prikazali oživljavanje Evanđelja (Mk 5,21-43 -Ozdravljenje bolesne žene) te pokazali na koji način to rade naše „iskrice“ te uz pjesmu i kratko predstavljanje, prigodnim smo poklonom zahvalili mjesnom župniku što nas je tako lijepo dočekao i prihvatio. Nakon zajedničkog misnog slavlja i kratkog razgovora s tamošnjim župljanima, nastavili smo svoj put u prekrasno izletište zvano „Lužec“. Vozeći se prema tom prekrasnom mjestu osmjeh je na licu postajao sve veći i veći premda je nebo prijetilo grmljavinom i krupnim kapima kiše, ali rukovodeći se onim: „Ne boj se!“, prijetnja je postajala sve manja i manja te se je nebo u potpunosti razvedrilo i poslalo nam tople zrake sunca što su kroz guste krošnje drveća prodirale do tog mjesta u kojem se čuje samo žubor potočića, šum lišća, pjev ptičica i nebrojeni izvori vode. Sve to upotpunjuju drvene skulpture, stolovi i klupe, drveni mostići. Mir i neka posebna unutarnja tišina zavladala je u svima nama. Oduševljenju s predivnom prirodom nije bilo kraja, ali nešto što je ipak trebalo učiniti jest pripraviti ručak pa smo se prihvatili tog „teškog“ posla. Svatko je na svoj način pripomogao te je na kraju konstatirano da nam „Masterchef“ nije ni do koljena. Naš najjači začin je bilo dobro raspoloženje, radost i spontanost. Uz meso s roštilja, koje je dodalo još jedan omamljujući miris ovom predivnom mjestu te uz domaći kruh i druge domaće delicije i slastice naši su se trbuščići toliko napunili da smo se u mislima nakon tako finog ručka svi zajedno negdje zavukli u debelu hladovinu i uz zvukove šume sklopili oči i usnuli san, ali ne, nije vrijeme za to jer je trebalo iskoristiti tu ljepotu što nas je sa svih strana obavijala. Umjesto spavanca, krenuli smo put vidikovca. Kroz uske putove, hladovinu šume i zagorskih klijeti s vinogradima prepunih zelenih grozdova došli smo do najviše točke toga mjesta i uživali, ali doslovno uživali u pogledu na Ivančicu, Sljeme i Kalnik. Nismo osjećali nikakav umor. Na putu smo sretali tamošnje mještane koji su nam ispričali svoje životne priče i tako nam još više približili to predivno mjesto u prirodi. U jednoj smo klijeti bili pozvani i na „kupicu“ vina kako bi se osvježeni vratili na mjesto gdje je sve počelo i tamo se još podružili. Nakon što smo sve počistili i pospremili, oprostili smo se s predragim domaćinima i u povratku svratili u oštričku Crkvu sv. Fabijana i Sebastijana i uputili svoje osobne molitve Svevišnjem. Kako ovaj izlet u prirodu i druženju ne bi završio tek tako, svratili smo na povratku u Ludbreg i tamo se rashladili uz kuglicu sladoleda i sokić. Povratak kući je bio u večernjim satima i bio je prepun dojmova koji će se još dugo prepričavati. Bilo je to prekrasno druženje u prirodi s kojim smo nekako završili ovaj dio susreta zajednice prije početka godišnjih odmora. Teško je riječima opisati tu ljepotu prirode i svega onoga što smo mi osjećali u tom danu zato je bolje pogledati fotografije jer one govore tisuću riječi. Zahvaljujemo našoj dragoj članici Zorici koja nas je pozvala u to svoje mjesto iz kojeg potječe jer nas je učinila još bogatijim i radosnijim ljudima. Hvala Zorice! Do slijedećeg susreta „Antunovih ljiljana“, možda opet na istom mjestu, želimo svima ugodne ljetne dane što su pred nama i da poput ljiljana svi zajedno podignemo svoj pogled prema nebu i potražimo svijetlo u suncu, a izvor života u vjeri jer će nam samo tada biti dobro, odnosno trebali bi se rukovoditi onim da je „Bog čovjeku podario uspravni položaj kako bi mogao promatrati nebo i podizati pogled prema zvijezdama!“ Koraljka K.
