Bože milosti i ljubavi,
Predajem našu braću u tvoje nježne ruke.
U ovom životu pokazao si im svoju obilnu ljubav,
A sada su slobodni od svake patnje.
Podari im sreću i vječni mir.
Njihov ovozemaljski život je gotov,
Dočekaj ih u raju Gdje nema boli, niti suza,
niti patnje.
Gdje vladaju mir i radost s tvojim
sinom Isusom i Duhom Svetim zauvijek.
Amen!
Bio je ovo zaista poseban nedjeljni susret „Antunovih ljiljana“ u kojem su se ispreplitala lijepa i tužna sjećanja. Mjesec je studeni. Mjesec u kojem smo se na blagdan „Svih svetih“ molitvom i upaljenom svijećom prisjetili naših najmilijih koji nisu više s nama. Međutim, iako tri tjedna kasnije od spomenutog blagdana, mi smo u ovoj zajednici i na ovom susretu svima njima još jednom poklonili svoje misli, svoje molitve i lijepu riječ. Svatko od nas je paljenjem „dušice“ izgovorio za koga gori taj mali plamičak svijetla i kome se to zahvaljujemo što su bili i što će uvijek biti dio nas. Da su zaista dio nas, iako više nisu prisutni tijelom, usporedili smo tako što smo vrč napunili vodom te smo zaključili da bez obzira da li je vodi dodan okus ili ne, voda ostaje iste boje. Tako je i s našim pokojnima, ne vidimo ih, ali oni su svejedno s nama. Jedna mala svjećica bila je upaljena i za našu dragu članicu Tatjanu koja je „otišla na nebo“ i kojoj smo se isto tako zahvalili na svakom njenom daru koje je nesebično davala na svakom susretu „Antunovih ljiljana“. Da odlazak naših dragih nije kraj već početak novog života, ali u Kraljevstvu Nebeskom, potaknuo je razgovor o životu i da je svaki život vrijedan. Uz posijano sjeme pšenice u zemlju preuzeli smo odgovornost da ćemo redovito voditi brigu da to malo zrnce redovito zalijevamo vodom i osiguramo mu dovoljno topline i svjetla, kako bi moglo isklijati u malu zelenu biljčicu koja će imati snage živjeti. U duhu uspomena i nostalgije, gledanjem fotografija i pričanjem životnih priča te slavljenjem mise, našem je susretu polako došao kraj, ali to ne znači da ćemo time prestati razmišljati i moliti za naše koji su sada sigurno na nekom jako lijepom mjestu uz Gospodina. Ako smo svakome od njih podigli spomenik u svojim srcima tada sjećanje i molitva za njih nikada ne prestaje. Koraljka K., prijatelj „Vjere i svjetla“
