Srdačan doček tete Marijane za svakog člana Zajednice ViS uveo nas je u drugi susret kojeg smo imali u mjesecu veljači. Pjesmom i pozdravom započeli smo naše druženje koje smo posvetili sv. Jakovu, apostolu koji nam je svojim životom posvjedočio što znači ostaviti sve i bezuvjetno slijediti Isusa Krista. Da, sv. Jakov je to učinio bez razmišljanja i pokazao koliko je vjerovao Isusu. Kako je to Isus pozvao Jakova da ga slijedi, prikazali smo i glumom i scenom tako da nam je bilo i okom vidjeti i uhom ćuti tu priču u kojem je Jakov u Isusu Kristu prepoznao svoje svjetlo. Da bismo i mi pokazali koliko smo spremni poći kao i Jakov, svatko je od kuće donio neki predmet, crtež, fotografiju i sl., odnosno nešto što mu puno znači u životu i ostavio kao znak da smo i mi ti koji idemo stopama Isusa Krista i da ne žalimo za onim što ostavljamo iza sebe. Ostavljajući predmete svatko je uzeo „dušicu“ i zapalio je kao znak Kristove svjetlosti koju želimo slijediti te smo u to ime i izgovorili molitvu „Vjere i svjetla“. Da bi upotpunili cijelu tu priču oko sv. Jakova okupili smo se u grupe i razgovarali o tome što bi sve mi učinili da budemo npr. što bolji roditelji, prijatelji, suradnici, što bolji ljudi i koliko smo spremni promijeniti svoje dugogodišnje navike i ponašanja i preobraziti se u one koji će darivati sebe za dobrobit drugih. U tom razgovoru vrijeme nam je brzo prošlo te smo se uputili na misu. Crkva je bila puna ljudi, molio se Križni put i svatko je na svoj način proživljavao riječi izgovorene pri svakoj postaji, na tom gorkom putu Isusove muke. Započinje misa. Čita se Evanđelje po Luki koje naši mlađi članovi Zajednice Vjere i svjetla i scenski prikazuju i čine to baš onako kako treba, vjerno prikazujući Petra, Ivana i Jakova kako svjedoče preobrazbi Isusa Krista. Dječji zbor svojim glasovima i muziciranjem sve to lijepo upotpunjuju i misa je iz minute u minutu sve ljepša i ljepša. P. Kruno nam je u propovijedi rekao da dolazeći u crkvu moramo naći svoj duševni mir i da je ono mjesto blagoslova kojeg primamo za sve ono što nas čeka u danima što slijede, a to su dani puni problema, izazova, kušnji i sl. i da iz te iste crkve moramo izaći drugačiji, ispunjeni Duhom Svetim, odnosno da s novom snagom i mirnoćom sami moramo uložiti puno truda da sve možemo prevladati s puno manje ljutnje, straha i nesigurnosti a s puno više ljubavi, međusobnog razumijevanja i dobrote. Vrijeme je korizme, vrijeme koje nam je darovano da mijenjamo u sebi sve ono što nas čini nedostojnim zvati se čovjekom. Ustvari, p. Kruno nas je svojim riječima polako uveo u nešto što, vjerujem da je svakoga dirnulo u srce i da sigurno nitko nije otišao kući, a da nije promislio o onome što je čuo poslije propovijedi. Naime, jedan naš roditelj, gospodin Siniša, ispričao nam je svoju priču o svojim strahovima, muci i konačno o svojem preobraženju koje je on doživio rođenjem i živeći sa svojim sinom Filipom, koji je dijete rođeno s teškoćama u razvoju. Pričao je koliko mu je bilo teško, imao je osjećaj da nitko ne razumije njegovo stanje i da nitko nema volju pomoći njemu i njegovom djetetu da se uklope u društvo. Morao je zatražiti i liječničku pomoć, pio je lijekove za smirenje i stalno se pitao zašto se je njemu moralo roditi takvo dijete. Ipak, jednog je dana shvatio da je Isus odabrao baš njega i njegovu suprugu da imaju dijete imenom Filip i da im je dao puno povjerenje znajući da će se oni najbolje znati brinuti o njemu i dati mu svu potrebnu ljubav i pažnju. Shvatio je da je to dijete BOŽJI BLAGOSLOV. U tom trenutku spoznaje, preobraženja, u njemu su se smirili svi oni nemiri koji su ga činili nervoznim, nezadovoljnim i neshvaćenim čovjekom. Shvatio je koliko je ustvari primio veliki dar rođenjem svog sina Filipa. Kada je gospodin Siniša svjedočio svoju preobrazbu kraj njega je stajao njegov Filip. Vidjeti njegov osmjeh na licu, radost i ponos na svojeg oca i majku teško je opisati riječima. Imala sam osjećaj da hoće svima reći: „Evo, ovo je moj tata, ovo je moja mama, oni su ti koje mi je Isus dao da brinu o meni. Oni su ti koji mi daju neizmjernu ljubav i pažnju. Oni su moj, a ja sam njihov život. Pogledajte ih. Ja ih zbog toga neizmjerno volim!“ Što reći poslije takvog svjedočenja, nego se zamisliti i potražiti u sebi ono najbolje i svaki strah, brigu, patnju pretvoriti u ono što će nas ojačati, što će nas ohrabriti i dati uvjerenje da svako trpljenje mora imati svoj razlog jer „Božja volja te nikada neće odvesti tamo gdje te Božja milost neće zaštititi.“ Kad sam došla kući dugo u noć nisam mogla zaspati. Promišljala sam o propovijedi, o riječima našeg Siniše i o njegovom Filipu, o cijeloj toj misi koja je stvarno bila nešto posebno, a onda sam nekako zaključila da nije kazna i da nije protiv nas ništa ako se nađemo u teškim i nemogućim životnim situacijama, već dapače, da to tako treba biti, a na nama je da toga postanemo svjesni i da kao naš sv. Jakov slijedimo Isusa, slijedimo Njegovo svjetlo i što vjernije pratimo njegove stope pa makar i nosili teški križ, ali križ koji će nam Isus pomoći nositi onda kada počnemo padati, pa ako i padnemo, tu su Njegove ispružene ruke da ih s puno vjere i pouzdanja uhvatimo i ohrabreni krenemo dalje.
Koraljka Košuta, prijatelj Zajednice Vjera i svjetlo
{ppgallery}
{/ppgallery}