Svete mise su radnim danom:
u 07:00 i 18:30
a nedjeljom:
07:00, 09:30, 11:30 i 18:30  sati.

Da li je ogovaranje smrtni grijeh?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Katekizam u broju 2477 sadrži pouku o ogovaranju:“Poštivanje dobra glasa osobâ zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe manjke i pogreške osobama koje za to ne znaju.” Težina grijeha ogovaranja ovisi o istim trima faktorima kao i težina drugih grijeha: teška materija, svijest i sloboda počinitelja. O teškoj se stvari radi kada se ogovaranjem nanosi teška šteta osobi – otkriva se nešto što uništava dobar glas osobe općenito ili u tom krugu ljudi ili ga diskvalificira u drugom smislu (npr. osoba dobije otkaz zbog onoga što se saznalo). No ogovaranja se svakako valja kloniti uvijek, a ne samo onda kada naslutimo da bi se moglo raditi o teškom grijehu. Sveti Franjo Saleški posebno dubokim uvidom piše o ovom grijehu (u) Filotei: “Onaj koji nepravedno odnese dobro ime svoga bližnjega je kriv za grijeh, i obavezan je dati odštetu, u skladu s prirodom njegova zlog govor-enja; budući da ni jedan čovjek ne može ući u nebo opterećen ukradenim dobrima, a od svih svjetovnih vlasništava najdragoc-jenije je dobro ime. Ogovaranje/klevetanje je određena vrsta ubojstva: jer svi mi imamo tri života – duhovni život, koji ovisi o Milosti Božjoj; tjelesni život, ovisan o duši; i civilni život, koji se sastoji od dobrog glasa. Grijeh nas lišava prvog, smrt drugog, a ogovaranje/klevetanje trećeg. Ali ogovarač/klevetnik počinjava tri pojedinačna ubojstva sa svojim besposlenim jezikom: on uništava svoju vlastitu dušu i dušu onoga koji sluša, kao što uzrokuje i civil-nu smrt predmetu svojeg ogovaranja/klevetanja; jer, kako sv. Bernard kaže, Vrag ima vlast i nad onim koji ogovara/kleveće i nad onima koji ga slušaju, nad jezikom jednog, a uhom drugog. I David kaže o ogovaračima/klevetnicima: ‘Poput zmije su naoštrili jezike svoje, pod usnama im je otrov ljutičin’ (Psalam 140,3).

Iz knjige Don Damir ogovara

"dress code"

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Hvaljen Isus i Marija!
Možete li objasniti "dress code" koji je primjeren u sakralnom prostoru: crkvi i ujedno na misi.
Nigdje nisam vidjela pisano pravilo, kao na primjer- koljena i ramena moraju biti pokrivene i npr. tajice nisu hlače.
Smatram kako se u tom "dress codu" nekolicina cura gubi te da će im vaš odgovor pomoći. Znam da je problem vama svećenicima opomenuti cure jer - kao, što vi njima kao svećenik/muškarac imate šta govoriti, ali eto, tko će drugi.
Unaprijed hvala!

Poštovana!

Vrlo dobro i osjetljivo pitanje! Već u Svetom Pismu imamo naznake, da kad osoba dolazi pred Boga, u njoj (nama) se rađa strahopoštovanje i osjećaj nedostojnosti pred živim Bogom; ali Bog želi da mu mi prilazimo pa svakako to trebamo činiti na dostojan način. Znamo, na primjer, da je Mojsije pokrio svoje lice pred Bogom, i u cijelom Pismu vidimo kako proroci ne mogu gledati u lice Božje zbog vlastite nedostojnosti. Što se tiče dress codea mislim da bi se djevojke trebale primjereno oblačiti. Pod time se primjerice podrazumijeva: zahtjevam da na vjenčanjima i na misi budu pokrivena leđa, ramena, pupak, haljina do koljena i prekriven dekolte. Je li to zato jer su ti dijelovi tijela prljavi? Ne! Nasuprot, tijelo je nešto sveto i upravo zato ne bi trebalo biti izloženo svima. Morate također znati, da će te muškarac promatrati i doživjeti onako kako se predstavljaš. Znam da se puno cura buni da mi muškarci gledamo na cure samo kao predmet užitka i to nije dobro. Ali ako se cura tako predstavlja (s time ne kažem da opet želim opravdati te muškarce!), ne može očekivati više od toga nego da je on gleda na taj način. Još jedna misao iz mog iskustva; nažalost, kada cura svojim karakterom i osobnošću misli da više ne može privući dečka, onda to počinje činiti svojim tijelom. Stoga, želim poticati sve djevojke da poštuju sebe i da privuku pažnju svojim vrednotama i krepostima a ne samo tijelom. Također, malo mi je čudno što djevojka nema problema s dress codeom na radnom mjestu, na fakultetu, na sudu, na intervju za radno mjesto, na ispitu, a kad je u pitanju crkva, emocije i tenzije su tako napete, čim svećenik to spomene. Ako djevojka poštuje dress code na takvim mjestima, tim više bi to trebala poštivati u crkvi. Na kraju znaj da je tvoje tijelo hram Duha Svetoga.

Btb

don Damir

Svećenik odgovara: Što je grijeh protiv Duha Svetoga koji se neće oprostiti?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Najprije pogledajmo mjesto u Svetome pismu gdje Isus govori o tome neoprostivome grijehu. NEODRŽIVE KLEVETE (MT 12, 22–32; LK 11, 14–23; 12, 10) »I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.” A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!” „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.” Jer govorahu: „Duha nečistoga ima”.« KKC 1864 „No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga” (Mk 3,29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti. Ako znamo ovo: 1871 Grijeh je „riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona”. On je uvreda Bogu:

Svećenik odgovara: Moram li se bojati uroka?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Kao što se Bog po Crkvi služi sakramentima i sakramentalima da udijeli svoju pomoć i zaštitu, tako se i đavao po onima koji mu služe koristi urocima da bi nanio štetu.

Iskustvo s lošim spavanjem i noćnim morama, koje se popravilo kad su uklonjeni sumnjivi predmeti, tipično je u slučajevima uroka.

Ne treba bezrazložno pripisivati mogućim urocima svaku životnu poteškoću. Međutim, ako se neko zlo pojavljuje ustrajno i neobjašnjivo na druge načine, moguće je da se radi o tome. Najsumnjivije će pritom biti stvari koje dolaze od sumnjivih osoba ili su barem bile s njima u kontaktu. Metodom eliminacije – udaljavanjem jedne po jedne stvari – ponekad se dođe do rješenja. Također, Gospodin može u molitvi otkriti o čemu se radi. Kada se jednom sa sigurnošću utvrdi da je neki predmet ureknut, treba ga potpuno uništiti, što preporučujem prepustiti svećeniku.

Nemir može biti dobar znak da bi nešto u svojoj okolini trebalo promijeniti ili ukloniti. Međutim, valja dobro u molitvi razlučiti radi li se o Božjem znaku ili vlastitom strahu, u kojem su “velike oči”.

Također valja podsjetiti da je redovit molitveni, i općenito kršćanski život prvenstvena zaštita od zla (iako je ponekad treba nadopuniti posebnim mjerama).Neka nas i naše obitelji Gospodin očuva od svakoga zla.

iz knjige: don Damir odgovara

Svećenik odgovara: Što je grijeh protiv Duha Svetoga?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Što je grijeh protiv Duha Svetoga, koji se neće oprostiti? Što je grijeh protiv Duha Svetoga, koji se neće oprostiti?! Odgovara don Damir Stojić...

Možete li objasniti što bi značio grijeh protiv Duha Svetoga, koji se neće oprostiti. I može li čovjek biti u opasnosti od takvog grijeha a da nije na samrti? Katarina  

Draga Katarina, ljudi često pitaju što je grijeh protiv Duha Svetoga, koji se neće oprostiti. Najprije pogledajmo mjesto u Svetome pismu gdje Isus govori o tome neoprostivome grijehu. NEODRŽIVE KLEVETE (MT 12, 22–32; LK 11, 14–23; 12, 10) »I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.” A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati.

Opširnije: Svećenik odgovara: Što je grijeh protiv Duha Svetoga?

Svećenik odgovara: Je li u redu štovati kipove i slike?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Dragi čitatelju,

Već sam ranije pisao o odnosu teologije i umjetnosti pa ti šaljem link na to pitanje: Teologija i umjetnost

Važno je znati da se kršćansko štovanje svetih ikona i kipova ne usmjerava na njih same, već na onoga koga prikazuju. Treba voditi računa o jasnoj razlici između poštovanja i klanjanja. Dok svete slike i kipovi zaslužuju poštovanje, njima se nikada ne klanjamo. Oni ne utjelovljuju milosti sami po sebi, već nam samo pomažu uzdignuti duh Bogu kojemu smo se jedino dužni klanjati. Mislim da simboliku ikona i kipova možeš bolje razumjeti ako malo promotriš životno iskustvo. Što znači sličica djeteta koju roditelji nose u svome novčaniku? Zasigurno to nije njihovo dijete. Sličicu iz novčanika ne vodimo na ručak ili izlet, ne pridajemo joj nikakvu magičnu snagu. Međutim, ta slika pomaže da se češće sjetimo dragih osoba koje volimo. Zato i posebno brinemo o njima. Ništa se ne bi dogodilo našoj majci/ocu/bratu/sestri ako bi netko pred nama raskidao njihovu sliku. Ali bi li te taj čin pogodio? Na sličan način možemo razmišljati i o svetim slikama/kipovima u odnosu na Boga.

Tu se, dakle, ne radi ni o kakvom zavođenju naroda niti prekršaju prve (ne druge!) Božje zapovijedi. Naravno da su i u tom području moguća zastranjenja i da je katehetski odgoj i te kako koristan. Ali to ne znači da su slike i kipovi štetni i praznovjerni sami po sebi.

Prilažem ti i nekoliko citata iz Katekizma na tu temu:

2129 Božji je nalog sadržavao zabranu praviti bilo kakav rukotvoren Božji lik. Ponovljeni zakon tumači: “Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Gospodin, Bog vas, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika (…)” (Pnz 4,15-16). To je Bog posve transcendentni koji se objavio Izraelu. “On je sve!”, ali istodobno jest i “iznad svih djela svojih” (Sir 43,27-28). On je “sam Tvorac ljepote” (Mudr 13,3).

2130 Ipak je Bog, već od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolično vodili k spasenju u Utjelovljenoj Riječi: tako npr. mjedena zmija,[61] kovčeg Saveza i kerubi.[62]

2131 Sedmi opći sabor u Niceji (god. 787.), polazeći od otajstva Utjelovljene Riječi, nasuprot ikonoboraca, opravdao je čašćenje ikonâ: ikonâ Kristovih, ali i Bogorodice, anđelâ i svih svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu “ekonomiju” slika.

2132 Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, “čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan”, [63] i “tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana”.[64] Čast iskazana svetim slikama jest “čašćenje puno poštovanja”, a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu.

Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici ukoliko je slika ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja.[65]

BTB,

Don Damir

Što znači “susresti živoga Boga”?

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Hvaljen Isus i Marija!

U jednoj euharistijskoj molitvi bizantskog obreda Crkva moli ovako: „Gospode, Bože naš, tvoja je moć nedostižna i slava neshvatljiva, milost neizmjerna i čovjekoljublje neizrecivo…“ Budući da Bog uistinu nadilazi svaku mogućnost ljudskog shvaćanja, a još više opisivanja, praktički je nemoguće ovim putem u pravom smislu riječi odgovoriti na tvoje pitanje.

Naime, sam pojam „otajstvo“, koji često koristimo u govoru o božanskim stvarnostima, možemo definirati kao zbilju koja se upoznaje proživljavanjem. Dakle, bez iskustva te spoznaje nema. Doduše, druga osoba može ispričati svoje iskustvo, ali to je uvijek samo blijeda sjena u usporedbi sa stvarnošću. Osim toga, to je iskustvo uvijek obilježeno osobnom poviješću i subjektivnim shvaćanjima, kojima se Bog prilagođava, pa je i s te strane teško priopćivo.

Ako bi, svjesni spomenutih ograničenja, ipak pokušali opisati taj susret, mogli bismo najprije reći da se radi o iskustvu koje prožima cjelovitu osobu – tijelo, razum, osjećaje, pamćenje, volju. Doživljava se neka dotad nepoznata milina, veliko svjetlo spoznaje, posvemašnja ljubljenost i prihvaćenost. Nadalje, osoba koja proživljava takav susret u tom trenutku uživa posvemašnju sigurnost da je ono što se zbiva istinito, autentično, i nimalo ne sumnja da je onaj koji joj govori sam Bog, sama Istina.

U svjetlu te Istine vidi se na potpuno nov način sebe samoga, svoj životni put i cilj, te druge stvari. To pobuđuje duboko kajanje za grijehe i želju za posvemašnjim predanjem Bogu. Svaka spoznaja, koja se događa unutar tog susreta, upisuje se duboko u srce osobe i postaje njezinim temeljnim opredjeljenjem. Ljubav koja se u tome kuša posve obuzima dušu kao neki nadnaravni plamen – stoga se Duh Sveti često upravo tako i prikazuje. Taj duhovni žar lako se primjećuje kod osoba koje su proživjele takav susret. One radikalno mijenjaju svoj život. Nadalje, osoba kroz to iskustvo zadobiva snažan osjećaj vjere, sensus fidei. Temeljem tog osjećaja osoba lako, pa i oduševljeno, prihvaća nauk vjere, te posebnom osjetljivošću razlučuje što je Božje, a što se Bogu protivi.

Ovo iskustvo postaje temeljem cijelog duhovnog života. To istovremeno znači da se osoba uvijek može i treba vraćati na to iskustvo i trajno crpiti iz njega svjetlo i snagu, ali i da duhovni život tim susretom zapravo tek počinje. Također valja spomenuti da je kod nekih osoba to više trenutno iskustvo, dok je kod drugih riječ o nekoliko temeljnih iskustava, odnosno određenom periodu duhovnog buđenja (iako se uglavnom može prepoznati središnji trenutak).

Preduvjet ovakvog susreta samo je jedan: poniznost. Tom, naime, krepošću prihvaćamo svoju stvorenost i grešnost, te oslobađamo mjesto za Boga u svom životu. Onaj tko sam želi svojim životom upravljati, tko smatra da sam može doseći krajnju istinu o životu i ispuniti svoj život, pa i samu smrt smislom – taj Boga ne treba, pa ga stoga neće ni susresti. Sveto pismo stoga veli da se Bog oholima protivi, a poniznima daruje milost.

Nadam se da će ti ovaj odgovor pomoći u pripremi srca, da i ti doživiš susret sa živim Bogom, koji neka se nastavi sve do vječnosti.

iz knjige: don Damir odgovara