Sveta Cecilija je mučenica s početka 3. st. koja se slavi kao zaštitnica pjevača, glazbenika i glazbe, napose crkvene glazbe, a spomendan joj je 22. studenoga. Iako nema puno pouzdanih podataka, prema predaji, rođena je početkom 3. st. u Rimu, u poganskoj patricijskoj vrlo imućnoj obitelji. Kada je upoznala kršćanstvo, postala je gorljiva vjernica, pa je tako svakodnevno tajno odlazila na bogoslužja u katakombe pokraj Apijeve ceste, gdje je papa Urban II., dijeleći sudbinu progonjenih kršćana, slavio svete mise. Predaja ju također spominje kao vrlo osjetljivu za tuđe patnje, pa je tako zapisano da je rado pomagala sirotinji, koju je putem sretala. Iako je u sebi osjećala poziv djevičanstva, udali su ju protiv volje za poganina Valerijana, a ona mu je na dan vjenčanja izrazila svoju želju da živi u djevičanstvu, te ga je zamolila da joj to i dozvoli. Valerijan je to poštovao i zadivljen čvrstoćom i pobožnošću svoje žene i sam se obratio na kršćanstvo, a isto je učinio i njegov brat Tiburcije. Obojica su poslije, zajedno sa svetom Cecilijom, posvjedočila svoju vjeru mučeničkom smrću za Krista. Kako se nije htjela odreći svoje vjere, sveta Cecilija je bila osuđena na odrubljivanje glave, ali ju krvnik nije uspio usmrtiti ni nakon trećeg zamaha, a zakon nije dozvoljavao više od tri pokušaja. Umrla je od posljedica ranjavanja nakon tri dana, a kroz to je vrijeme podijelila svoju preostalu imovinu siromasima i pobožno se pripremala na susret s Gospodinom, svjedočeći o Božjoj ljubavi riječima, a kada više nije mogla ni tako, onda je to činila znakovima. Zato ju slikari i kipari često prikazuju kako na jednoj ruci ima ispružen jedan, a na drugoj tri prsta, svjedočeći tako vjeru u Kristovo božanstvo i vjeru u Presveto Trojstvo. Ta je njezina vjera i predanost Bogu na samrti oduševila mnoge, tako da je tada, prema zapisima, oko 400 ljudi postalo kršćanima. U tom se smislu i u njezinu slučaju pokazala veličina misli kršćanskog velikana Tertulijana, koji je rekao da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Pogubljena je oko 230. god. i pokopana u Kalistovim katakombama, nedaleko od posebno časnog mjesta koje se naziva “kripta papa”. Kasnije je njezin štovatelj papa Paskal I. dao prenijeti kosti svete Cecilije u kriptu bazilike u Trastevereu, gdje se počinje posebno štovati, a s vremenom se takvo štovanje proširilo po cijeloj Crkvi. Od 15. st. počinje se častiti i kao zaštitnica glazbenika, pa je razumljivo što je tijekom narednih stoljeća bivala čest motiv u glazbenom, likovnom, književnom i općenito umjetničkom stvaralaštvu. Mnoga crkvena, a i svjetovna, pjevačka društva i mnogi zborovi nose ime po svetoj Ceciliji, a po njoj i cijeli jedan pokret iz druge polovice 19. st. nosi naziv. Tako je Cecilijanski pokret ostavio iznimnog traga u nastojanju oko pročišćavanja liturgijske glazbe, a kao posebno vidljiv doprinos valja spomenuti pokretanje časopisa Sveta Cecilija, čiji je prvi broj izišao još 1877. god. Iako je dva puta zamirao, 1969. god. ponovno je obnovljen i izlazi i danas u izdanju Glasa Koncila.
Snježana M. Gladić
